Oscar WILDE

Slika Doriana Graya

UVODNA RIJEČ

Umjetnik je stvaralac lijepoga.

Umjetnosti je svrha da otkriva sebe, a pritaji umjetnika.

Kritik je čovjek kojemu uspijeva da utisak što ga je primio od nečega lijepog,

izrazi u nekom drugom obliku ili oblikuje s pomoću neke nove materije.

Najviši i najniži oblik kritike jest neka vrsta autobiografije.

Tko u lijepome iznalazi ružan smisao, poročan je i bez ljupkosti, a to je mana.

Tko u lijepome iznalazi lijep smisao, kulturan je, i za takva čovjeka još ima nade.

Meñu izabrane spadaju oni, koji u lijepim stvarima vide samo Ljepotu.

Nema moralnih ili nemoralnih knjiga. Ima samo dobro ili loše pisanih knjiga, i to

je sve.

Nevoljkost, što je devetnaesto stoljeće osjeća prema realizmu, jest bijes kojim kipti

Caliban1 kad gleda svoj nakazni lik u ogledalu.

Nevoljkost, što je devetnaesto stoljeće osjeća prema romantici, jest bijes što ga

osjeća Caliban kad u ogledalu ne vidi svoga lika.

Moralni život čovjekov pruža umjetniku glavnu grañu, ali moral umjetnosti u biti

je savršena primjena nesavršenih sredstava.

Umjetnik nikada ne želi da išta dokazuje. A čak se i istine mogu dokazivati.

Umjetnik nema nikakvih etičkih naklonosti. Etička naklonost u umjetnika znači

neoprostiv manirizam.2

U umjetnika nema morbidnosti. Umjetnik je kadar sve izraziti.

Misao i jezik umjetnikovo su oruñe.

Poroci i vrline umjetnikova su graña.

S obzirom na oblik, glazba je praoblik umjetnosti. S obzirom na osjećaj, gluma je

najsavršenija umjetnost.

Sva je umjetnost površina i simbol u isti mah.

Umjetnik, koji ruje ispod površine, čini to na vlastitu pogibao.

1

Caliban — zlobna nakaza u Shakespeareovoj »Buri«. (Prev.)

2 Manirizam — stil u likovnoj 'umjetnosti (1530—1600); u prenesenom smislu:

umjetničko stvaranje bez osobne invencije; pretjerivanje, ukočenost. (Prev.)

Tko izmeñu redaka pronalazi simbole, čini to na vlastitu pogibao.

U umjetnosti se ogleda zapravo promatrač, a ne život.

Suprotna mišljenja o nekom umjetničkom djelu dokazuju njegovu novost,

raznolikost i životnu sposobnost.

Kada su kritici nesuglasni, evo dokaza da je umjetnik u suglasnosti sa samim

sobom.

Možemo oprostiti čovjeku kada stvara nešto korisno, sve dok se sam ne počne

diviti svome djelu. Jedino opravdanje za čovjeka koji stvara nešto beskorisno, jest

u tome što se neizmjerno divi svome djelu.

Sva je umjetnost sasvim beskorisna.

OSCAR WILDE

I POGLAVLJE

Atelijer bijaše sav prožet teškim mirisom ruža, a kad bi ljetni povjetarac pokrenuo

drveće u vrtu, kroz vrata bi se širio mîr jorgovana ili još nježnijo miomir ružičasto

rascvala trnova gloga.

Ležeći na divanu od perzijskih bisaga i pušeći kao obično bezbroj cigareta, lord

Henry Wotton mogao je iz svoga kuta upravo još nazreti treperavi sjaj

medenožutih i medenoslatkih cvjetova zanovijeti, kojoj uzdrhtale grane kao da su

jedva nosile teret svoje rasplamsane ljepote; a na mahove prhnule bi po dugim

zastorima od sirove svile, kojima su veliki prozori bili zastrti, fantastične sjenke

pticâ u letu, i to bi lepetanje za trenutak ostvarilo neki japanski ugoñaj, pa bi ga

podsjetilo na one blijede poput jantara žute slikare u Tokiju, koji posredstvom neke

izvještačeno ukočene umjetnosti nastoje da u čovjeku pobude osjećaj brzine i

pokretljivosti. Uslijed prigušena zuja pčela, promičući kroz visoku nepokošenu

travu ili kružeći jednolično uporno oko oprašenih zlatnih čaščica nasumce izrasla

kozinca, tišina kao da je bivala još tjeskobnijom. Potmulo brujanje Londona biješe

nalik na daleko orguljanje u dubokom basu.

Nasred sobe, na uspravno namještenu slikarskom stalku, stajaše slika neobično

lijepa mladića, u naravnoj veličini, a malo podalje, sučelice slici, sjedio slikar Basil

Hallward, koji je prije nekoliko godina naprečac bio nestao, te je njegovo

iščeznuće silno odjeknulo i izazvalo kojekakva nagañanja.

Slikar promatraše dražesni i umilni lik, što se tako divno odražavao u njegovoj

umjetnosti, pa mu radostan smiješak zatitra na licu i kao da se tamo ugnijezdi. No

onda se ovaj mahom trže i, stišćući oči, uze pritiskati očne kapke, kao da se boji da

se ne prene iz toga čudnog sna; bijaše da ga želi zadržati u svojoj svijesti.

— To vam je najbolje djelo, Basile, najbolje što ste ga ikad stvorili — reče lord

Henry lagano i odmjereno. — Morate sliku dogodine bezuvjetno poslati u

Grosvenor.3 Akademija je suviše velika i vulgarna. Kad bih god pošao onamo, ili

je bilo toliko ljudi te nisam vidio slika, a to je strašno, ili je bilo toliko slika te

nisam vidio ljudi, a to je još strašnije. Doista je Grosvenor jedino pravo mjesto za

vas.

3

Grosvenor — Grosvenor Gallery, izložbena dvorana na Grosvenor Squareu u

Londonu. (Prev.)

— Ne vjerujem da ću je uopće izložiti — odvrati slikar i zabaci glavu na onaj

čudan način, zbog čega su mu se već njegovi prijatelji u Oxfordu smijali. — Ne, tu

sliku neću nikamo poslati.

Lord Henry nabra obrve i pogleda subesjednika kroz prozračne plavkaste oblake

dima, što su se u čudnovatim kolutima sukali iz njegove cigarete, veoma prožete

opijumom.

— Uopće je nećete nikamo poslati? Ali zašto, dragoviću? Imate li nekih razloga?

Vi ste slikari doista pravi čudaci! Činite sve i sva da doñete na glas. A tek što se

proslavite, a vi slavu pod noge. To što namjeravate, vrlo je smiješno, jer na svijetu

postoji samo jedna stvar koja je gora od popularnosti, kada svatko o vama govori, a

to je kada nitko o vama ne govori. Tom biste se slikom izdigli iznad svih mladih u

Engleskoj, a svi stari slikari naprosto bi pomahnitali od zavisti, ukoliko su stari

uopće još sposobni da bilo što osjete.

— Znam da ćete mi se smijati — otpovrnu — no ja je zaista ne mogu izložiti. U

njoj ima i suviše moje osobnosti.

Lord Henry protegnu se na divanu i zasmija.

— Da, znao sam da ćete tako reagirati; ali ipak, što rekoh, živa je istina.

— U njoj ima i suviše vaše osobnosti! Dajem vam riječ, Basile, da nikada nisam ni

slutio da u vas ima toliko taštine; i ja doista ne vidim nikakve sličnosti izmeñu vas,

onako mrka lica snažnih crta, a kose mrke poput uglja, i ovoga mladog Adonisa

koji kao da je sav stvoren od bjelokosti i ružina lišća. Ta dragi Basile, to je pravi

Narcis, a vi — tja, vi, dabome, imate produhovljeno lice i sve što k tome spada. Ali

ljepota — istinska ljepota — prestaje gdje produhovljena izraz počinje. Duh je sam

po sebi neka vrsta prekomjernosti te uništava sklad svačijeg lica. U času kada

čovjek sjeda da razmišlja, on vam se sav preobrazi u nos ili čelo ili u kakvu drugu

grdobu. Ta pogledajte samo intelektualce koji su imali uspjeha u svojoj profesiji.

Oni su izrazito ružni! Dakako, izuzevši crkvu. No svećenici, dabome, ne misle.

Kad je biskupu osamdeset godina, on i dalje govori ono isto što je govorio kao

osamnaestogodišnji mladić i, razumije se, uslijed toga uvijek izgleda upravo

dražesno. Vaš tajnoviti mladi prijatelj, čije mi ime niste odali, ali me njegova slika

ipak očarala, taj vam nikad ne razmišlja. U to sam uvjeren. On vam je nekakvo

tupoumno lijepo biće, koje bi moralo biti vazda u vašoj blizini, zimi, kada nema

svijeća da u nj gledamo, a ljeti, kada želimo da nečim osvježimo duh. Ne

obmanjujte se, Basile: Vi niste nimalo nalik na nj.

— Niste me pravo razumjeli, Harry4 — otpovrže umjetnik. — Naravno da nisam

nalik na nj. To mi je savršeno jasno. I doista, da sam nalik na nj, to mi baš nikako

ne bi bilo drago. Zašto sliježete ramenima? Istinu vam govorim. Postoji neka

tragična sudbina svih onih koji u tjelesnom ili duševnom pogledu nisu poput

drugih ljudi, nalik na tragičnu sudbinu kraljeva, na čija lutanja i na čije zablude

neprestano nailazimo proučavajući povijest svijeta. Mnogo je bolje kada se ne

razlikujemo od svojih bližnjih. Samo rugobe i tupoglavci uživaju život po miloj

volji. Oni mirno samo sjede i dokono promatraju raspomamljenu igru života. Ne

znajući za pobjede, ne znaju ni za poraze. Oni naprosto žive kao što bismo svi mi

morali živjeti: nesmetano, ravnodušno i bez trzavica. Ne donose nesreću drugima,

ali ni drugi njih nikada ne guraju u nesreću. Mi teško plaćamo i ispaštamo za sve

ono što nam bogovi daju: vi, Harry, za svoj položaj i bogatstvo, ja za svoje znanje,

za svoju umjetnost — ukoliko ona uopće što

4

Harry — umanjenica od Henry. (Prev.) vrijedi — a Dorian Gray za svoju ljepotu.

— Dorian Gray? Tako li se zove? — upita lord Henry prolazeći atelijerom prema

Basilu Hallwardu.

— Da, tako se zove. Nisam namjeravao da vam odam njegovo ime.

— Ali zašto ne?

— O, to vam ne bih mogao točno objasniti. Kada nekoga jako, jako volim, nikad

nikome ne odajem njegova imena. Osjetio bih to, kao da izručujem dio njega

samoga. S vremenom sve više volim tajnovitost. Čini se da je to jedini način, na

koji uspijevamo da nam se moderni život pričinja misterioznim i zamamnim. I

najobičnija stvar ima svoju draž, ako je krijemo pred drugima. Kada otputujem iz

grada, nikada ne velim svojima kamo odlazim. Jer kada bih to učinio, propade mi

sve veselje toga putovanja. Možda je to luda navika, ali ona u neku ruku unosi

mnogo romantike u naš život. Bit će da me zbog toga smatrate luckastim?

— Ni najmanje — odgovori lord Henry. — Ne, doista ne, dragi Basile. Vi kao da

zaboravljate da sam oženjen, i da je jedna od mnogih bračnih draži u tome što su i

muž i žena primorani da žive životom uzajamne pretvornosti i licemjerja. Ja nikada

ne znam gdje mi je žena, a ona opet nikada ne zna što ja radim. Kada se gdje

susretnemo — a i to se ponekad dešava — kada smo oboje pozvani na kakav objed

ili se sastanemo na Vojvodinu imanju, onda pričamo jedno drugom

najnevjerojatnije stvari, a lice nam ozbiljno, da ne može biti ozbiljnije. Moja žena

to sjajno umije, kudikamo bolje od mene. Nema toga da se ona zareče u pogledu

svojih sastanaka, a meni se to uvijek dešava. No ako me ulovi u laži, bože sačuvaj

da plane. A ja kadikad upravo zaželim da plane; ali ona tek prsne u smijeh, i to je

sve.

— Mrsko mi je slušati vas, Harry, kako vi to govorite o braku — nato će Basil

Hallward prilazeći vratima što vode u vrt. — Uvjeren sam da ste zapravo vrlo

dobar muž, te se samo stidite svojih bračnih vrlina. Doista ste čudan svat. Nikada

od vas nije čuti ni riječi o nečemu moralnom, a ipak, nikada da počinite što loše.

Sav taj vaš cinizam naprosto je nešto namješteno.

— A za me je opet prostodušna prirodnost — namještenost, i to namještenost koja

me može najviše razdražiti — uskliknu lord Henry smijući se. I obojica mladih

ljudi poñoše zajedno u vrt te sjedoše na dugu klupu od bambusove trstike, u sjeni

visoka lovorikova džbuna. Po glatkom je lišću šarala sunčeva svjetlost. U travi

podrhtavahu bijele tratinčice.

Uneke lord Henry izvuče sat, te će tiho:

— Na žalost, sada mi valja poći, Basile; ali prije nego poñem, morate mi

bezuvjetno odgovoriti na pitanje što sam vam ga maločas postavio.

— I to? — javi se slikar gledajući uporno u zemlju.

— Ta znate vi vrlo dobro.

— Ne znam, Harry.

— Pa dobro, ponovit ću ga. Želim da mi objasnite zašto nećete izložiti sliku

Doriana Graya. Želim da čujem od vas pravi razlog.

— Već vam rekoh pravi razlog.

— Ne, niste ga iznijeli. Rekoste da u toj slici ima i suviše od vaše osobe. Ali to je

djetinjarija.

— Harry — prihvati Basil Hallward gledajući svoga subesjednika u lice — svaki

portret što je slikan s osjećajem, jest slika samog umjetnika, a ne njegova modela.

Osoba koju slika prikazuje, samo je — povod i zgodna prilika. Slikar ne otkriva u

šarenilu boja tu osobu nego — sebe. Evo, dakle, zašto ne želim izložiti ovu sliku:

bojim se da sam u njoj razotkrio tajnu svoje duše.

Lord Henry se zasmija.

— A kakva je to tajna? — upita on.

— Reći ću vam — odgovori Hallward, ali mu se na licu vidje da je zbunjen.

— Sav gorim od radoznalosti, Basile — proslijedi prijatelj gledajući u nj.

— O, nije to bogzna što, Harry — povrnu slikar — i sve se bojim da me nećete

razumjeti. Možda mi čak nećete ni povjerovati.

Lord Henry se smiješio; sagnuvši se, ubra u travi tratinčicu ružičastih latica, te je

stade pažljivo motriti.

— Znam posigurno da ću vas razumjeti — pripomenu razmatrajući vrlo pomnjivo

malo okruglo zlaćano cvjetište, okićeno pršljenom bijelih latica — i u sve mogu

povjerovati, samo ako je — sasvim nevjerojatno.

Povjetarac strže s drveća pokoji cvijet, a teški grozdovi jorgovana prenačičkani

bezbrojnim zvjezdicama, zibahu se amo-tamo u zaparnom zraku. Negdje udnu

vrtnog zida zrikavac stade zrikati, i poput plave niti proleprša velika tanašna libela

zagasitih prozračnih krila. Lord Henry kao da je čuo otkucaje srca Basila

Hallwarda, i u čudu se pitao što li će mu ovaj ispričati.

— Evo, u čemu je cijela stvar — otpoče slikar nakon kratke šutnje. — Prije dva

mjeseca poñoh na jedan od onih velikih prijema što ih prireñuje lady Brandon. Ta

znate da se mi jadni umjetnici moramo od vremena do vremena pokazivati u

društvu, naprosto s razloga da podsjetimo općinstvo kako mi nismo nikakvi

divljaci. U fraku i s bijelom kravatom, kako mi jednom sami rekoste, može i

burzovni mešetar izgledati kao uljuñen čovjek. Elem, pošto sam tako desetak

minuta ćaskao s nekim razmetljivo nakinñurenim udovicama i dozlaboga dosadnim

članovima Akademije, naprečac osjetih kako me netko gleda. Okrenuh se napola i

tada prvi put ugledah Doriana Graya. Kad nam se pogledi sukobiše, osjetih kako

blijedim. Spopade me neka čudna tjeskobnost. I tada znadoh da stojim licem u lice

s čovjekom čija je sama ličnost tako snažno na me utjecala da će me, ako joj se ne

oduprem, svega prožeti, ovladati cijelim mojim bićem, mojom dušom, pa čaik i

mojom umjetnošću. Nikad nisam želio da bilo kakvi vanjski utjecaji zadiru u moj

život. Vi, Harry, i sami znate da sam uvijek, već po naravi svojoj bio neovisan.

Uvijek sam bio svoj gospodar; barem sam to bio dok se ne nañoh s Dorianom

Grayom. A onda... ali ni sâm ne znam kako da vam to objasnim. Nešto mi je kanda

govorilo da sam se opasno približio nekoj strašnoj prekretnici u svom životu.

Spopalo me neko čudno čuvstvo, da mi Usud sprema divna radovanja i divne

slatkobolne patnje. I obuze me neki strah, okrenuh se i htjedoh otići iz dvorane. Ali

me na to nije nagnala savjest: bijaše to kukavština. Ne dičim se nimalo što sam

pokušao pobjeći.

— Uistinu, Basile, savjest i kukavština zapravo su jedno te isto. Savjest je samo

ime pod kojim je ta tvrtka ubilježena u trgovački registar. I ništa drugo.

— To vam ne vjerujem, Harry, a ni vi sami u to ne vjerujete. Meñutim, svejedno s

kojeg razloga — možda me na to natjerao ponos, jer nekoć sam bio vrlo ponosan!

— ja brže-bolje na vrata. I, razumije se, tu se spotakoh o lady Brandon. 'Ta valjda

ne kanite da nas već napustite, gospodine Hallwarde?' zakriješti. Znate već onaj

njezin neobični, cikavi glas?

— Da, paunica je ona po svemu, samo ne po ljepoti — dočeka lord Henry

čupkajući tratinčicu dugim nervoznim prstima.

— Nikako da je se otresem. Vodila me do nekakvih kraljevskih visosti, do nekih

ljudi s najvišim odličjima,5 pa do nekih vremešnih dama s golemim dijademima i

papagajskim nosinama. Nazivala me svojim prvim i najmilijim prijateljem. Prije

toga svega sam je jedanput vidio, ali je ona sebi utuvila u glavu da me učini

salonskim junakom dana. Čini mi se da sam upravo tada imao uspjeha s nekom

slikom, barem su se bulvarske novine raspisale o njoj, a po takvim se naklapanjima

u devetnaestom stoljeću sudi da li će nekog čovjeka proglasiti besmrtnim.

Odjednom se nañoh licem u lice s onim mladićem, čija me vanjština tako čudno

potresla. Bijasmo sasvim blizu jedan drugome, te se malne ne dodirnusmo. Pogledi

nam se ponovo ukrstiše. Znam, bijaše to lakomisleno, ali ja zamolih lady Brandon

da me njemu prikaže. A možda to i nije bilo baš tako lakomisleno. Naprosto se nije

moglo izbjeći. I da se nismo upoznali, nas dvojica bismo ipak zametnuli razgovor.

O tome sam uvjeren. To mi poslije reče i Dorian. I on je osjetio kako je sudbina

htjela da se upoznamo.

— A kako je lady Brandon prikazala toga čudesnog mladića? — upita ga prijatelj.

— Znam, kako ona upravo gori od želje da o svakom svome gostu dade sažet

slikovit prikaz. Sjećam se kako me jedanput dovela do nekoga divljačnog

5 U originalu: Stars and Garters: star-zvijezda (viteškog) reda; Garter (Order of the

Garter) — najviše englesko odličje, orden Podvezice (osnovao ga 1530. Eduard

III). (Prev.) starkelje sasvim crvena lica, čije su prsi bile načičkane ordenjem i

napirlitane vrpcama, te uzela da mi uz tragično siktanje, savršeno čujno svima koji

su bili nazočni u salonu, šapuće u uho najčudnovatije pojedinosti o tom čovjeku.

Morao sam naprosto pobjeći. Ja naime volim da sâm otkrivam kod ljudi sve ono

što me zanima. Ali lady Brandon postupa sa svojim gostima baš tako kao što

izvršitelj postupa s predmetima izloženim na dražbi. Ona tako dugo tumači i

objašnjava sve o njima, da od njih uopće više ništa ne preostaje, ili vam veli ama

sve, samo ne ono što čovjek želi o njima znati.

— Jadna lady Brandon! Vi, Harry, baš nemilo sudite o njoj! — izusti Hallward

bezvoljno.

— Dragi prijatelju, ona je pokušala da u svojoj kući stvori književni salon, a

uspjelo joj da otvori tek restauraciju. Pa kako onda da joj se divim? Ali recite mi,

šta vam je ispričala o gospodinu Grayu?

— O, spomenula je nešto nalik na: 'Dražestan mladić — njegova majka i ja

bijasmo nerazdružive. — Nikako da se sjetim čime se bavi — sve se bojim — da

se ničim ne bavi — o, pa naravno! — svira klavir, ili — da nije violina, dragi

gospodine Gray?' Ni jedan od nas dvojice nije mogao a da se ne nasmije, te se učas

sprijateljismo.

— Smijeh i nije baš tako loš početak prijateljstva, a svakako je njegov najbolji

svršetak — odslovi mladi lord te ubra još jednu tratinčicu.

Hallward zavrtje glavom:

— Vi i ne znate što je prijateljstvo, Harry — promrmlja — kao što ne znate ni što

je neprijateljstvo. Vi svakoga volite, a to drugim riječima znači da su vam svi ljudi

jednako ravnodušni.

— Vaš sud o meni strašno je nepravedan! — usklikne lord Henry i zabaci šešir

gledajući gore u oblačiće, što su poput smršenih povjesmâ blistavobijele svile

sukali tirkiznomodrom polutkom ljetnoga neba. — Da, strašno nepravedan. Ja i još

kako umijem praviti razlike izmeñu ljudi! Za prijatelje biram lijepe ljude, za

znance — dobronamjerne, a za neprijatelje — mudre. Čovjek mora biti oprezan i

preoprezan kada bira svoje prijatelje. Ja nemam ni jednoga koji je lud. Svi su moji

prijatelji ljudi na izvjesnom intelektualnom nivou, i svi me cijene. Jesam li jako

uobražen? Sve mi se čini da jesam.

— To se i meni čini, Harry. No prema vašoj kategorizaciji bit će da me ubrajate

samo u svoje znance?

— O Basile, stari druže, vi ste za me mnogo više nego znanac.

— A mnogo manje nego prijatelj. Dolazim vam, dakle, kao neki brat?

— Kakav brat! Ne spominjite mi braću! U mom starijem bratu zapekla se duša pa

nikako da umre, a mlaña mi braća kao da i ne rade ništa drugo nego samo umiru.

— Harry! — prekori ga Hallward namrštena čela.

— Dragi prijatelju, ja sam se, dakako, malo našalio. Ali ne mogu na ino; prezirem

svoje srodnike. Bit će da to dolazi otud što nitko od nas ne trpi ljude koji imaju

slične pogreške kao mi sami. Potpuno se suglašujem s engleskim demokratima,

koji se bune protiv takozvanih opačina vladajućih klasa. Mase osjećaju da bi

pijanstvo, zatucanost i nemoralnost zapravo morali biti njihove specifične osobine,

te smatraju za povredu svojih isključivih prava ako se tko od nas blamira. Kada je

jadni Southwark imao svoju brakorazvodnu parnicu, njihova je srdžba bila upravo

veličanstvena. Ali ja ipak držim da ni deseti dio proletarijata ne živi besprijekornim

životom.

— Ne bih se mogao složiti ni s jednom vašom riječi, a čak bih rekao da ni vi u to

ne vjerujete, Harry.

Gladeći svoju mrku bradicu, lord Henry tuckaše po vršku lakovane cipele svojim

štapom od ebanovine, ukrašenim malom kićankom:

— Vi ste, Basile, Englez, Englez skroz naskroz! Već ste me za to danas drugi put

prekorili. Ako pravom Englezu priopćimo neku misao — a to je uvijek preuranjeno

i opasno — njemu ni u snu ne pada na um da razmišlja je li ta ideja dobra ili loša.

Za nj je samo to važno da li sâm subesjednik vjeruje ili ne vjeruje u to što je rekao.

Meñutim, vrijednost neke misli nema ama baš nikakve veze s poštenjem onoga

koji je izrazio. I doista, sva je prilika da će ta ideja biti duhovitija što je neiskreniji

čovjek koji je izrekao, jer u tom slučaju ona neće poprimiti ništa od njegovih

potreba, želja i predrasuda. No ja ne namjeravam da s vama raspravljam o politici,

sociologiji i metafizici. Meni su ljudi uvijek miliji od načelâ, a najmiliji mi na

svijetu jesu ljudi bez ikakvih načelâ. Pričajte mi još nešto o Dorianu Grayu. Kako

se često sastajete s njim?

— Svakog dana. Bio bih nesretan alko ga na jedan dan ne bih vidio. Ja naprosto ne

mogu bez njega.

— Kako je to čudno! Uvijek sam mislio da je vama stalo samo do vaše umjetnosti.

— Moja umjetnost i on — za me su sad jedno — uozbilji se slikar. — Ponekad

mislim, Harry, da u svjetskoj povijesti postoje samo dvije važne epohe. Prva je

uvoñenje neke nove tehnike u umjetnosti, a druga je epoha za me pojava neke nove

osobe u umjetnosti: ono isto što je pronalazak slikanja uljenom bojom značio za

Mlečane, što je Antinoosovo lice6 značilo za poznije grčko kiparstvo, i što će

jednoga dana lice Doriana Graya značiti za mene. Ne radi se tu samo o tome da

slikam, crtam i skiciram njegov lik. Naravno, sve sam to činio. No on je za me

mnogo više od modela, od čovjeka koji sjedi kao model. Ja doduše ne tvrdim da

sam nezadovoljan s onim što sam po njemu stvorio, ili da je njegova ljepota takva

te Umjetnost ne raspolaže sredstvima da je izrazi. Ničega nema što Umjetnost ne bi

mogla izraziti, i ja znam kako je sve ono što sam radio, otkako sam se upoznao s

Dorianom Grayom, dobro, čak najbolje što sam ikad u životu stvorio. Ali na neki

čudan način — ne znam da li ćete me shvatiti? — njegova mi je osobnost otkrila

neku novu vrstu umjetnosti, neki posve nov stil. Sada vidim stvari posve drugačije,

sasvim ih drukčije osjećam, i ja mogu stvarati život na način koji mi je dosad bio

neznan i nedokučiv. 'Sanjani oblik u danima našim prepunim misli' — tko li to

reče? Ne sjećam se više; ali baš je to što za me znači Dorian Gray. Sumnjam da li

uopće možete pojmiti što za me znači već sama nazočnost toga dječaka — jer za

me je on jedva više od dječaka, mada je već prevalio dvadesetu — o, već sama

njegova nazočnost! A da ni sam nije toga svjestan, on mi razotkriva linije jedne

nove škole, u kojoj je sažet sav žar romantike i sva savršenost grčkog duha. O, taj

sklad izmeñu tijela i duše! Mi smo to u svojoj ludosti sami rastavili, te izmislili

neki realizam, koji je tako prost, i idealizam, koji je tako isprazan. O Harry, kada

biste samo znali što je za me Dorian Gray! Sjećate li se onoga mog krajolika, za

koji mi je Agnew nudio silne pare, a ja tu sliku nisam nikako htio dati iz ruke? To

je jedna od mojih najboljih stvari. A zašto? Zato što je dok sam je radio, Dorian

Gray sjedio pored

6 Antinoos — A. iz Bitinije, ljubimac cara Hadrijana, mladić savršene ljepote;

prikazan na mnogim antičkim reljefima, gemama, novcima, statuama itd. (Prev.)

mene. Neka neobična produhovljenost strujala je iz njega i ja sam prvi put u tom

svakidašnjem obrežju, što sam ga slikao, otkrio ono čudo za kojim sam uvijek

tragao, ali ga nikad nisam sagledao.

— Basile, to je nešto neobično! Moram se upoznati s Dorianom Grayom.

Hallward skoči sa svog sjedišta te se ushoda po vrtu. Proñe neko vrijeme, kadli se

vrati i reče:

— Harry, za me je Dorian Gray naprosto neka umjetnička pobuda. Može biti te vi

u njemu nećete baš ništa vidjeti. Ali ja u njemu vidim sve. On nikada ne dolazi

tako vidno do izražaja u mojim djelima kao baš onda kada ga uopće nema u njima.

On je meni poticaj za neki novi stil. Nalazim ga u oblicima nekih linija, u ljupkosti

i nježnosti nekih boja. I to je sve.

— Pa zašto onda ne izlažete njegovu sliku? — upita lord Henry.

— Jer sam je, i ne hoteći, prožeo izrazom svega onog umjetničkog obožavanja, o

čemu, dakako, nikada nisam mario da s njim govorim. On o svemu tome nema ni

pojma. I on to nikada neće saznati. Ali bi se ljudi mogli tome dosjetiti; a ja neću da

razgolim svoju dušu pred njihovim plitkoumnim, radoznalim očima. Nikad im

neće biti dopušteno da moje srce stave pod mikroskop. U toj slici ima i suviše

mene samoga, Harry — i suviše mene samoga!

— Pjesnici to ne uzimaju tako savjesno kao vi. Oni znaju da strast pogoduje proñi

njihovih knjiga. Slomljeno srce dan-danas samo pomaže da neka knjiga doživi po

nekoliko izdanja.

— Stoga i mrzim te vaše pjesnike — ražesti se Hallward. — Umjetnik treba da

stvara lijepa djela, ali u njih ne bi smio staviti ništa od svoje osobe. Živimo u

vremenu gdje se ljudi odnose prema umjetnosti kao da je ona sredstvo za iznošenje

nekakvih životopisa. Čovjek je naprosto izgubio jasne pojmove o ljepoti. No doći

će dan, i ja ću pokazati svijetu što je ljepota; i baš s toga razloga neću da ljudi

ikada ugledaju moju sliku Doriana Graya.

— Mislim da nemate pravo, Basile, ali se ne želim s vama prepirati. A uopće se

prepiru samo duševni ništavci. Recite mi da li vas Dorian Gray jako voli?

Slikar je razmišljao nekoliko časaka. A zatim će poslije kratke šutnje:

— Pa, drag sam mu; znam da sam mu drag. Dakako, ja mu uvelike laskam.

Osjećam neko čudnovato zadovoljstvo u tome da mu govorim štošta, zbog čega se

poslije kajem. On je prema meni, uglavnom, dražestan, i mi sjedimo u atelijeru

razgovarajući o svemu i svačemu. Kadikad je, dabome, strahovito bezobziran, i

kao da upravo uživa u tome da mi zadaje boli. I tada, Harry, osjećam kao da sam

svu svoju dušu izručio na milost i nemilost čovjeku koji s njome postupa kao s

cvijetom, što ga zadjeneš u zapučak, da se zakitiš i udovoljiš svojoj taštini — kao s

ukrasom što brzo uvene nekoga ljetnog dana.

— Ljetni dani, dragi Basile, čestoput teku vrlo polagano — smrmlja lord Henry. —

Možda će vam on još prije dojaditi nego li vi njemu. Tužno je kad čovjek na to

misli, ali Genij nadživljuje Ljepotu. To objašnjava i naše uporno upijanje za

pretjeranom kultiviranošću. U svojoj divljoj borbi za opstanak, mi hlepimo za

nečim trajnim, pretrpavajući mozak tricama i činjenicama, a sve u ludoj nadi da

ćemo tako sačuvati svoje mjesto u životu. Savršeno naobražen muškarac — to je

ideal naših dana. Ali mozak toga savršeno naobraženog muškarca nešto je strašno.

Taj je mozak nalik na staretinarnicu, nagruvanu prašnjavim čudovišnim stvarima,

kojima je svima vrijednost preuveličana, a cijena pretjerana. Bilo kako bilo, sve mi

se čini da će on vama najprije dojaditi. Doći se dan i vi ćete gledajući svoga

prijatelja primijetiti kako obrisi njegova lica i nisu baš tako savršeni, ili vam se

neće sviñati boja njegove puti ili što drugo. Onda će vam u srcu buknuti gorke

zamjerke, i bit ćete zbiljski uvjereni da se on prema vama ponio vrlo ružno. A kad

vam opet doñe, bit ćete prema njemu posve hladni i ravnodušni. I to će biti zaista

tužno, jer ćete i vi sami biti stubokom izmijenjeni. To što mi sad ispričaste, pravi je

roman, roman o umjetnosti, da tako kažemo, i samo je velika šteta što čovjek

nakon proživljavanja bilo kakva romana postaje potpuno neromantičan.

— Harry, ne govorite tako. Dok god živim, mnome će gospodariti osobnost

Doriana Graya. Vi niste kadri osjetiti to što ja osjećam, jer ste i suviše promjenljive

ćudi.

— O, dragi Basile, baš to i jest razlog da to mogu osjetiti. Čovjek vjeran i postojan

osjeća tek običnu, otrcanu stranu ljubavi, dok samo nevjerni promjenljivci mogu

proosjetiti svu tragediju ljubavi. — I rekavši to, lord Henry ukreše plamičak na

krasnu srebrnu upaljaču, te uzme pušiti cigaretu, samosvjesno i zadovoljno, kao da

je u jednoj jedinoj rečenici sažeo sav smisao života. Nešto šušnu u zelenoblistavu

lišću bršljana i oču se živkanje vrabaca, dok su se sjenke oblaka natjerivale poput

lastavica na zelenoj travi. Koje li miline plandovati u vrtu! Koliko draži nalazimo u

osjećajima drugih ljudi! — o, mnogo veće nego u njihovim mislima — umovaše

lord Henry. Vlastita duša i strast nekog prijatelja — to je upravo ono što čovjeka

najviše očarava u životu. Potajno se radovao zamišljajući kako je izbjegao dosadnu

doručku, jer se tako dugo zadržao kod Basila Hallwarda. Da je pošao svojoj tetki,

ondje bi posigurno zatekao lorda Goodbodyja, a neminovno bi se raspredalo o

ishrani pučanstva i o prijekopotrebnom grañenju uzoritih nastambâ. Pripadnici bilo

koje društvene klase vole pričati i pripovijedati o važnosti baš onih vrlina kojih

izvršavanje nema nikakve veze s njihovim životom. Bogat čovjek rado će se

raspričati o potrebi štednje, dok dokonjaci padaju u vatru brbljajući rječito o

dostojanstvu ljudskoga rada. Da, divno je što je sve to izbjegao! Misleći na tetku,

kao da se nečemu dosjetio, pa se okrenu Hallwardu i reče:

— Upravo sam se sjetio.

— A čega, Harry?

— Gdje sam čuo ime Doriana Graya.

— A gdje je to bilo? — upita Hallward i malko se namršti.

— Ne gledajte me tako mrko, Basile. Bješe to kod moje tetke, lady Agathe. Pričala

mi kako se upoznala s nekim divnim mladićem, koji je voljan da joj pomaže u East

Endu,7 a zove se Dorian Gray. Moram priznati, nikada mi nije ništa spominjala da

je tako dražestan. Žene nemaju smisla za pristalu vanjštinu; svakako ne poštene

žene. Rekla je da je vrlo ozbiljan i vrijedan te da ima sjajan značaj. I ja prema tome

učas zamislih nekog stvora s naooarima, prorijeñene kose, lica strašno pjegava,

kako se nespretno kreće teškim koracima svojih nezgrapnih nožurina. O, da sam

samo onda znao da je to vaš prijatelj.

— A meni je vrlo drago, Harry, što niste znali.

— Zašto?

— Ne bih volio da se s njim upoznate.

7 East End — istočni dio Londona, gdje obitavaju mnogi siromasi i jadnici; dame

iz otmjenog društva običavale su odlaziti onamo da »ublaže bijedu« tih nevoljnika.

(Prev.)

— Ne biste htjeli da se s njim upoznam?

— Ne.

Uto sluga uñe u vrt i reče:

— Gospodin je Dorian Gray u atelijeru, milostivi gospodine.

— Sada me morate predstaviti — živo će lord Henry smijući se.

Slikar se obrati svome slugi koji je trepćući stajao na suncu.

— Zamolite gospodina Graya neka pričeka, Parker. Evo me odmah. — Čovjek se

nakloni te poñe vrtnim puteljkom u kuću.

Slikar pogleda lorda Henryja u lice te reče:

— Dorian Gray moj je najprisniji prijatelj. Blage je i poštene ćudi. Vaša je tetka

potpuno u pravu sa svojim sudom o njemu. Nemojte ga kvariti. Ne kušajte da

ovladate njime svojim utjecajem. Vi biste pogubno utjecali na nj. Svijet je velik i

prepun zanimljivih i zabavnih stvorenja. Nemojte mi ugrabiti tu jedinu osobu koja

daje svu draž mojoj umjetnosti: imajte na umu, Harry, da u vas imam povjerenja.

— Govorio je vrlo polagano te se činilo da mu se riječi otkidaju gotovo protiv

njegove volje.

— Kakve su to besmislice! — odvrati lord Henry smiješeći se, pa uhvativši

Hallwarda pod ruku, gotovo ga odvuče u kuću.

II POGLAVLJE

Ulazeći ugledaše Doriana Graya. Sjedio je za glasovirom leñima okrenut njima,

prelistavajući album Schumannovih 'Prizora iz šume'.

— Morate mi posuditi ove note, Basile — usklikne. — Moram uvježbati ove arije.

Doista su dražesne.

— Doriane, to ovisi jedino o tome kako ćete mi danas sjediti kao model.

— O, meni je već dotužilo da vam vječito sjedim kao model, i meni uopće nije ni

stalo do moje slike u naravnoj veličini — odvrati mladić obrnuvši se naprečac na

klavirskoj stolici, nekako prkosno i prpošno u isti mah. No, kad je ugledao lorda

Henryja, obrazi mu se lako zarumenješe, on se trže te skoči. — Oprostite, Basile,

ali nisam znao da ste u društvu.

— To je lord Henry Wotton, Doriane, prijatelj još iz Oxforda.8 Upravo sam mu

govorio kako sjajno umijete sjediti kao model, a sada ste sve pokvarili.

— No meni niste pokvarili radost što sam vas upoznao, gospodine Gray — ubaci

lord Henry prilazeći mu ispružene ruke. — Tetka mi je često o vama govorila. Vi

ste jedan od njenih miljenika, i sve se bojim da ste i jedna od njenih žrtava.

— Sada sam na lady Agathinoj crnoj listi — otpovrnu Dorian šaljivopokajničkim

pogledom. — Obećao sam joj da ću je koliko prošlog utorka 8

Prijatelj s oxfordskog sveučilišta. (Prev.) pratiti u neki klub u Whitechapelu,9 a

onda sam na to sasvim zaboravio. Trebalo je da sviramo četveroruko — tri dueta,

ako se ne varam. I sada ne znam kako će me dočekati. I suviše me strah da joj

poñem u pohode.

— O, ja ću vas izmiriti s mojom tetkom. Vi ste joj vrlo dragi. A osim toga, mislim

da nije baš nimalo šteta što niste pošli onamo. Općinstvo je valjda ionako mislilo

da se sviralo četveroruko. Kada tetka Agatha sjeda za klavir, ona diže toliku buku,

da to dostaje za dvoje.

— Sudite vrlo okrutno o njoj, a ni meni niste baš polaskali — sa smijehom će

Dorian.

Lord ga Henry pogleda. Da, on je uistinu prekrasan sa svojim tanko rezanim

purpurnim usnama, prostodušnim modrim očima i kovrčastom zlaćanoplavom

kosom. U izrazu njegova lica bijaše nešto što mahom izaziva povjerenje. Na njemu

se odražavala sva mladenačka iskrenost i gorljiva čistoća mladenaštva. Osjećalo se

da ga pokvarenost svijeta još nije takla. Nikakvo čudo, dakle, što ga je Basil

Hallward obožavao.

— Odveć ste dražesni da se bavite djelima čovjekoljublja, gospodine Gray — da,

suviše dražesni. — I lord se Henry baci na divan te izvadi dozu za cigarete.

Slikar je za to vrijeme miješao boje i čistio kistove. Izgledao je natušten, i čuvši

posljednju primjedbu lorda Henryja, pogleda ga, pa oklijevajući časak reče:

— Harry, htio bih danas dovršiti tu sliku. Hoćete li me smatrati za velika prostaka

ako vas sada zamolim da odete?

Whitechapel — četvrt u East Endu, poznata sa svojih siromašnih i neukih

stanovnika. (Prev.)

Lord Henry smiješeći se pogleda Doriana Graya te ga upita:

— Da odem, gospodine Gray?

— O, molim vas, nemojte, lorde Henry. Vidim da je Basil danas opet jednom loše

volje, a ja ga ne podnosim kada se duri. A osim toga bih volio da mi objasnite,

zašto da se ne bavim djelima čovjekoljublja.

— Sve mi se čini, gospodine Gray, da vam to neću reći, To je tako dosadan

predmet, te bi trebalo da se o njemu ozbiljno razgovaramo. No sada nipošto ne

odlazim, jer ste me zamolili da ostanem. Ta valjda mi to nećete zbilja zamjeriti,

Basile? Često mi i sami rekoste da vam je drago kada vaši modeli imaju s kime

ćaskati.

Hallward se ugrize za usne:

— Ako to Dorian želi, morate dakako ostati. Dorianovi su hirovi i mušice zakon za

svakoga osim za nj samoga.

Lord Henry dohvati šešir i rukavice:

— Baš me tjerate, Basile, ali nažalost moram sada doista poći. Urekao sam

sastanak s nekim gospodinom u Orleans-klubu. Zbogom, gospodine Gray. Kad

vam se ukaže prilika a vi svratite k meni u Curzon-Street. U pet sam gotovo svakog

dana kod kuće. Pišite mi kada kanite doći, jer bi mi bilo vrlo žao kad me ne biste

našli kod kuće.

— Basile — usklikne Dorian Gray — ako lord Henry Wotton ode, idem i ja.

Dok slikate, nikad ni riječ jednu da progovorite, i doista je strašno dosadno stajati

na nekom podiju i truditi se da izgledaš prijazno. Zamolite ga da ostane, ja to

zahtijevam.

— Ostanite, Harry, učinite Dorianu to veselje, a i meni — reče Hallward gledajući

uporno u svoju sliku. — Istina je, nikada ne govorim kada radim, niti slušam što

drugi govore, pa doista mora da je strašno dosadno mojim jadnim modelima.

Molim vas, ostanite.

— A moj sastanak u Orleans-klubu?

Slikar se nasmija:

— Ne vjerujem da biste zbog toga mogli imati kakvih neugodnosti. Samo vi opet

sjednite, Harry. A sada, Doriane, poñite na podij i nemojte se odveć micati, i ne

slušajte što vam lord Henry govori. On vrlo loše utječe na sve svoje prijatelje osim

na mene.

S licem kao u mlada grčkog mučenika, Dorian Gray stupi na podij prćeći se malo

na lorda Henryja, koji mu mahom postade nekako drag, jer bijaše tako oprečan

Basilu. Oprečnost izmeñu te dvojice bijaše tako zabavna. A osim toga u njega

bijaše tako ugodan glas. Zakratko, te će on njemu:

— Zar vi doista tako loše utječete na druge, lorde Henry? Tako loše kako to Basil

tvrdi?

— Nema dobrog utjecaja, gospodine Gray. Svaki je utjecaj nemoralan —

nemoralan sa znanstvenog stanovišta.

— A zašto?

— Jer utjecati na nekoga isto je što i udahnuti svoju dušu nekom drugom čovjeku.

Taj onda više nema svojih misli, ne izgara više od svojih uroñenih strasti. Njegove

vrline prestaju biti njegove vrline. Njegovi su grijesi — ukoliko grijesi uopće

postoje — samo neka vrsta pozajmicâ. On postaje odjekom neke tuñe svirke, glumi

ulogu koja nije pisana za nj. Svrha je života samorazvoj. Izraziti savršeno svoju

osobnost — to je životni zadatak svakoga od nas. A dan-danas svatko se boji

samoga sebe. Ljudi ismetnuše s uma svoju najsvjetiju dužnost, dužnost prema

samima sebi. Naravno, oni su milosrdni. Nahranit će gladna i odjenuti prosjaka. No

pri tom su im vlastite duše razgolićene i skapaju od gladi. Našoj je rasi ponestalo

hrabrosti. Možda je nikada nismo ni imali. Strah od društva, koji je temelj morala, i

strah od boga što je tajna svake religije — ta dva straha ovladaše nama. Pa ipak...

— Budite tako dobri, Doriane pa okrenite glavu malčice nadesno — javi se slikar,

koji se bješe sav udubio u svoj rad, primijetivši samo neki novi izraz u mladićevu

licu, izraz što ga dotada nikada nije zapažao.

— Pa ipak — proslijedi lord Henry dubokim muzikalnim glasom, učinivši

uobičajenu dražesnoprijatnu kretnju, tako karakterističnu za nj još iz etonskih

dana10 — kad bi ljudi mogli da život iživljuju dodna i dokraja, uobličujući svaki

svoj osjećaj, izražavajući svaku svoju misao, ostvarujući svaki svoj san — onda bi,

po mome dubokom uvjerenju, svijet bio tako snažno prožet novim radostima, te

bismo zaboravili sve srednjovjekovne boleštine i vratili se helenskom idealu, a

možda i nečemu još ljepšemu i bogatijemu od helenske kulture. Ali i najodvažniji

meñu nama strepi od straha pred samim sobom. Samoodricanje,

10 Eton — čuveni koledž, što ga je 1440. osnovao Henrik VI kao pripremnu školu

za sveučilište u Cambridgeu. (Prev.) koje rastače naš život, tragičan je preostatak

onog samoosakaćenja u divljakâ. Stiže nas kazna i mi ispaštamo za svoja odricanja.

Svaki poriv što ga prigušujemo, klija i dalje u nama, klija i truje nas. Tijelo griješi,

i u sagrešenju se oslobaña, jer svako je djelo već po sebi neko prečišćavanje. I tada

zaostaje u nama samo sjećanje na neko zadovoljstvo ili slast kajanja. Samo ako se

podajemo nekom iskušenju, mi ćemo ga i savladati. Odupreš li se iskušenju, duša ti

se razboli od čežnje za ispunjenjem koje je ona sama sebi uskratila, hlepeći za

onim što su čudovišni zakoni izopačili i učinili protuzakonitim. Netko reče da se

velika svjetska zbivanja odvijaju u mozgu. U mozgu, i samo u mozgu, dogañaju se

i sva velika sagrešenja svijeta. I vi, gospodine Gray, sa svojom ružičastom

mladošću i poput ruže bijelim mladenaštvom, i vi ste već osjećali strasti od kojih

vas je spopadala jeziva tjeskoba, i vi ste se već bavili mislima što su vas prožimale

grozom, i vi ste sanjali u snu i na javi snove od kojih bi vam od samog sjećanja na

licu mogao buknuti plamen stida ...

— Prestanite! — promuca Dorian Gray. — Prestanite, vi me zbunjujete. Ne

razumijem što vi tu govorite. Ne znam što da vam kažem. Ima neki odgovor na sve

to, samo ne mogu da ga nañem. Ne govorite dalje. Pomozite mi da razmislim.

Odnosno, pomozite mi da ni o čemu ne mislim.

Nekih deset minuta stajao je nepomičan, napol rastvorenih usana, a u očima mu

plamsao čudan sjaj. Iako mutno, ipak bijaše svjestan da su u njemu proradili neki

sasvim novi utjecaji, premda mu se činilo da zapravo izviru iz njega samoga. Od

onih nekoliko riječi što mu ih je Basilov prijatelj uputio — riječi bez sumnje tek

nasumce nabačenih, punih jogunastih paradoksa — zatitrala je u njegovoj duši

neka skrivena žica, dotad nedirnuta, a koju je sada slušao kako jeca i bruji, čudno

ustreptala.

Dosad ga je samo glazba znala tako uzbuditi. Glazba ga je već često puta ispunjala

nemirom. No glazba se ne da razložiti razumom. Ona ne stvara u nama neki novi

svijet, prije bi rekao neki novi kaos. Riječi! Puste riječi! Kako li su strašne te riječi!

Kako su strašne, zbiljske i okrutne! Od njih nitko ne pobježe! Pa ipak, kolike li

magične moći u njima! Kao da su prožete snagom koja uobličuje bezoblično; i kao

da imaju svoju glazbu, slatku poput zvukova gusala ili lutnje (Riječi, samo riječi!

Ima li nešto, što je zbiljskije od samih riječi?)

Da, u danima njegova dječaštva bilo je stvari onda njemu neshvatljivih, koje mu

tek sada postadoše jasne. Život mu je sada mahom planuo bojama rasplamsane

vatre. I bi mu kao da je dosad kročio kroza život koji bijaše sam plamen i žar.

Kako to da sve dosada toga nije znao?

Lord Henry promatraše ga svojim pronicljivim smiješkom. Dobro je znao onaj

psihološki tačno odreñeni trenutak, kada treba mučati mukom, ne reći ni riječi.

Osjećao je kako ga je taj mladić svega zaokupio. U čudu se sav zapanjio što su

njegove riječi tako brzo djelovale; sjetivši se knjige koju je sa šesnaest godina

čitao, a koja mu je otkrila mnogo štošta njemu dotad nepoznato — i sada se pitao

ne osjeća li Dorian Gray nešto slično u tom času. Ta on je tek nasumce odapeo

jednu strelicu. Da li je zgodio metu? Koje li zamamljive dražesti u toga mladića!

Hallward je za sve to vrijeme samo slikao i slikao, onim svojim smjelim potezima

što su osobina istinske istančanosti i savršene produhovljenosti, koje se — barem u

umjetnosti — postižu jedino snagom. Ni primijetio nije tišinu bez riječi, bez glasa.

— Basile, stajanje me umara — odjednom će Dorian. — Moram u vrt, da malo

posjedim. Ovdje je tako zagušljivo.

— Dragi prijatelju, zbilja mi vas žao. Kada slikam, ni na što drugo ne mislim. Ali

nikada mi niste bolje pozirali. Bili ste savršeno mirni. I danas mi je uspjelo da

postignem pravi učin što sam ga tražio — napol rastvorene usne i onaj sjaj u

očima. Ne znam što vam je Harry govorio, ali je svojim riječima izazvao divan

izražaj na vašem lieu. Bit će da vam — laskao. Ali mu ne vjerujte ni cigle riječi od

svega toga što vam je kazao.

— O ne, nije mi nimalo laskao. Možda mu baš stoga i ne vjerujem ništa od svega

toga što mi je govorio.

— Ta i sami znate da ste povjerovali u svaku moju riječ — odvrati lord Henry

gledajući ga sanjivim izgubljenim pogledom. — Idem s vama u vrt. Ovdje je u

atelijeru strašno vruće. Basile, dajte da nam donesu neki napitak s ledom, nešto s

jagodama.

— Odmah, Harry, Pritisnite samo na zvonce, i kad Parker doñe, reći ću mu što

želite. Moram dovršiti tu pozadinu, pa ću poslije za vama. Samo mi nemojte

Doriana odveć dugo zadržati. Nikada nisam bio bolje raspoložen za slikanje nego

danas. Ta će slika biti moje remek-djelo. Već sada, ovakva kakva je, ona je moje

remek-djelo.

Lord Henry izañe u vrt te ondje nañe Doriana Graya, koji je lice razgaljivao u

prohladnom valu rascvjetala jorgovana, grozničavo srčući njihov miris kao da se

zapaja vinom. Priñe mu sasvim blizu i stavi mu ruku na rame. — Dobro je tako —

reče mu tiho. — Ništa ne razgaljuje dušu bolje od čulâ, kao što našim čulima može

samo duša pomoći.

Mladić se prenu i ustuknu. Bijaše gologlav, a lišće mu bješe raščupalo jogunaste

čuperke kose i pomrsilo zlaćano-plave vlasi. Oči mu bijahu nekako uplašene, kao u

čovjeka kojega iznebuha trgnu iz sna. Fino mu izdjeljane nosnice podrhtavahu, a

pritajen živac potresaše mu lakim srhom napol rastvorene grimizne usne.

— Da — produži lord Henry — to je jedna od velikih tajna našeg bivstvovanja:

ništa ne razgaljuje dušu bolje od čulâ, kao što našim čulima može samo duša

pomoći. Vi ste divan stvor. Niste ni svjesni koliko toga znate, no ipak je to manje

nego biste htjeli znati.

Dorian Gray uzvi obrvama i okrenu glavu. I protiv svoje volje osjećao je neku

lagodnost stojeći pored toga visokoga dražesnog mladića. Privlačio ga sumorni

izraz toga romantičnog lica maslinaste boje. Taj glas, dubok i nekako čeznutljiv,

morao je svakoga očarati. Pa i te hladne bijele, na cvijet nalik ruke imale su za nj

neku osobitu draž. Dok je govorio, one nisu ni načas mirovale, kao da svirkom

prate njegove riječi, kao da govore nekim svojim jezikom. No, on ga se bojao, i u

isti mah stidio se te svoje bojazni. Zar je stranac mogao doći da mu razotkrije

njegovu dušu? Basila Hallwarda poznavao je već nekoliko mjeseci, no to ga

prijateljstvo nije niukoliko izmijenilo. I sada, naprečac, netko je stao u njegov

život, te kao da mu otkriva sve tajne života. Pa ipak — čega se boji? Nije ni ñačić

ni djevojčica. Lud je i djetinjast taj strah.

— Hodite, sjednimo u hladovinu — pozva ga lord Henry. — Parker je već donio

napitke, a ako još dulje ostanete na toj pripeci, preplanut ćete od sunca, i onda vas

Basil više nikada neće htjeti slikati. Sunce vas doista ne bi smjelo opaliti. To vam

ne bi pristajalo.

— Pa što to smeta? — uskliknu Dorian i zasmija se sjedajući na klupu udnu vrta.

— Smetalo bi i još kako, gospodine Gray.

— Zašto?

— Jer ste tako čudesno mladi. A mladost je najvrednije što imamo od života.

— Ja to ne osjećam, lorde Henry.

— Da, sada to ne osjećate. No poslije jednom, kada budete stari, smežurani i ružni,

sa žigom teških misli na čelu, s usnama oprženim strahovitim plamom strasti, onda

ćete to još kako strašno osjetiti. Sada, na svakom koraku, očaravate svijet oko sebe.

No, hoće li to zavazda biti tako? ... Lice vam je divno, gospodine Gray. Ne mrštite

se. Doista je divno. A ljepota je samo drugi oblik Genijalnosti — savršenija,

svakako, od Genijalnosti, jer joj ne treba nikakva objašnjenja. Ona je jedna od

velikih životnih vrednota, kao sunčana svjetlost ili proljet ili odsjaj srebrn-lire,

kojoj nadjenusmo ime mjesec, na površju tamnih voda. O tome nema zbora.

Ljepota ima božanslko pravo, koje je iznad svega. Koga ona obasjava, nalik je na

mlada kralja. Osmijeh vam lebdi oko usana? O, kad se vaša ljepota jednom

raspline, smiješak će se taj ugasiti... Ljudi ponekad kažu da je Ljepota površna.

Možda. No ipak nije tako površna kao Misao. Za me je ona čudo nad čudesima.

Samo lude ne sude po vanjštini. (Istinska tajna svijeta jest ono vidljivo, a ne

nevidljivo...) Da, gospodine Gray, bogovi vam bijahu naklonjeni. Ali što nam

bogovi daju, brzo opet oduzimaju. Pred vama je samo nekoliko godina, kad možete

uživati život, zbiljski, usrdno i dokraja. Ode li mladost, napustit će vas i ljepota, i

onda ćete mahom osjetiti da je kraj vašim pobjedonosnim slavljima, ili da se

morate zadovoljiti s onim beznačajnim pobjedama, što će u vašem sjećanju na

prošlost biti gorče od porazâ. Svaki mjesec što se tâče u nepovrat, dovodi vas bliže

nečemu strašnom. Vrijeme je ljubomorno na vas i zameće borbu za borbom s

krinovima i ružama vaše ljepote. Malo pomalo postat ćete sve bljeñi i bljeñi, upalih

obraza gledat ćete otupjelim pogledom u prazno. Skolit će vas patnje, neizrecive

patnje ... Ah, uživajte dok ste mladi. Ne tratite uludo zlato svoje mladosti slušajući

uskogrudna zanovijetala, ne kinjite se tražeći ustuk beznadnim sudbinskim

nedaćama, trošeći život i životne snage na neuku i prostačku svjetinu. To su

bolećive mete, lažni ideali našega vremena. Živite! Živite taj divni život koji je u

vama! Ne uskraćujte sebi ništa. Bez predaha tragajte za novim osjećajima. Nemojte

strahovati ni od čega... Nov hedonizam11 — to je što svima nama treba. A vi biste

mogli postati njegovim utjelovljenim simbolom. Sa svojom sposobnošću, na sve

biste se mogli odvažiti. Tijekom jednog života — svijet je vaš! Čim sam vas prvi

put ugledao, primijetio sam da nemate ni pojma što biste mogli biti. No, u vama

bješe toliko toga što me očaralo, te sam osjetio kako vam moram reći nešto o vašoj

prirodi. Pomislio sam kako bi bilo tragično kada biste uludo tratili svoj život. Vaša

je mladost tako kratka vijeka — tako neizrecivo kratka vijeka. Cvijeće u polju

vene, ali će opet cvjetati. Dogodine u lipnju zanovijet će se opet osuti zlatom,

žutjet će se baš kao i danas. Još samo mjesec dana i zarudjet će zvijezde pavitine,

iz godine u godinu na tamnom svodu njena lišća blistat će grimizne zvijezde. Ali

naša mladost odlazi u nepovrat. Zanosi koji snažno biju u žilama

dvadesetogodišnjaka, gube se i tihnu. Udovi nam oteščaju, čula otupe. Ljudi se

izmeću u nakazne lutke, muče ih sjećanja na strasti pred kojima su nekoć ustrašeno

ustuknjivali, sjećanje na divna iskušenja davno prošlih dana, kada nisu imali

odvažnosti da im se prepuste. Mladosti, o mladosti! Nema ničeg ljepšeg na svijetu

od mladosti!

Širom otvorenih očiju i sav ukipljen od čuda Dorian je Gray slušao i samo slušao.

Grančica jorgovana pade mu iz ruke na šljunak. Časom neka pčela u zlaćanoj

bundici zujnu oko nje, a zatim se žustro stade penjati po zvjezdicama

11 Hedonizam — etička nauka, koja u (prolaznoj) nasladi vidi najveće dobro, cilj

djelovanja i mjerilo moralnog ocjenjivanja. (Prev.) sitnih cvjetića. On je promatrao

s onim čudnim zanimanjem za beznačajne stvari, na koje se prisiljavamo kada nas

zaokupi strah od nečega mnogo važnijeg ili nas potrese neki nov osjećaj, kojega još

nismo sasvim svjesni a da bismo ga zaodjenuli riječju, ili nam neka strašna misao

mahom nasrće na mozak uporno navaljujući da je primimo. Čas zatim pčela

otprhnu. I on vidje kako ona puznu u trubu hladoleža. Cvijet kao da drhtnu, strese

se i blago zanjiha.

Iznenada se slikar pojavi na vratima atelijera pozivajući ih odsječnim i brzo

ponavljanim znakovima da uñu. Naglase zgledaše osmjehujući se.

— Čekam vas! — doviknu im. — Ta doñite. Rasvjeta je upravo savršena. Možete

ponijeti i čaše.

Ustadoše te se polako i kao u dokonici uputiše puteljkom prema kući. Dva

bijelozelena leptira lepršahu za njima, a s kruške udnu vrta oču se drozdov pjev.

— Vama je drago što ste se sa mnom upoznali, gospodine Gray — reče lord Henry

i pogleda ga.

— Da, sad mi je drago. Bogzna da li će mi uvijek biti drago?

— Uvijek! Strašne li riječi. Trnem sav kad je čujem. A žene je tako vole. One

ubijaju svaku romantičnost, nastojeći da ona vječno potraje. A osim toga, ta je riječ

tako beznačajna. Jedina je razlika izmeñu ljubavnog hira i ljubavi do groba što

ljubavni hir traje malo duže.

Ulazeći u atelijer, Dorian Gray stavi ruku na mišku lorda Henryja:

— Kad je tako, onda neka naše prijateljstvo bude hir — promrmlja rumeneći se

zbog smionosti svojih riječi, te se uspe na podij i ponovo zauze prijašnju pozu.

Lord Henry zavali se u veliki naslonjač od trske, te ga stade promatrati. Potezanje i

struganje kista po platnu bijaše jedini šum koji je parao tišinu, osim kad bi

Hallward ponekad stupio korak-dva unazad da poizdaleka promatra svoj rad. U

snopu sunčanih zraka što su iskosa prodirale na otvorena vrata, treperila je prašina,

pozlaćena suncem. Sve kao da je odisalo teškim mirisom ruža.

Nakon četvrt sata Hallward prestade slikati, te je dugo gledao u Doriana Graya, a

zatim dugo u sliku, griskajući vršak jednog od svojih velikih kistova i mršteći se.

— Slika je sada sasvim dovršena — usklikne najposlije, pa se sagnu i napisa svoje

ime dugim crvenim slovima u lijevom kutu platna.

Lord Henry priñe te uze vrlo pomno razgledati sliku. Bijaše to doista prekrasno

umjetničko djelo, slika čudesno slična modelu. Naposljetku će lord Henry:

— Dragi prijatelju, čestitam vam od svega srca. To je najbolji portret modernog

vremena. Gospodine Gray, doñite pa sami pogledajte.

Mladić se trže, kao da se prenuo iza sna.

— Je li zbilja dovršena? — promrmlja silazeći s podija.

— Sasvim dovršena — ponovi slikar. — I danas ste mi sjajno pozirali. Neobično

sam vam zahvalan.

— To se ima samo meni zahvaliti — unese se u riječ lord Henry. — Nije li tako,

gospodine Gray?

Dorian ne odgovori, nego nehajno poñe pred svoju sliku te se okrenu prema njoj.

Ugledavši je, ustuknu, a obrazi mu se načas zarumenješe od zadovoljstva. Neka

radost sinu mu u očima, kao da prvi put sam sebe prepoznaje. Stajao je nepomično

i zadivljeno, s nejasnom sviješću da mu Hallward nešto govori, ne shvaćajući

smisla njegovih riječi. Spoznaja vlastite ljepote sinu mu kao neko otkrovenje.

Nikad prije nije toga osjećao. Hallwardove laskave riječi smatrao je tek za ljubazno

preuveličano uvjeravanje o njegovim prijateljskim osjećajima. Slušao ih je, smijao

im se, i zaboravljao ih. One nisu imale nikakva utjecaja na njegovu prirodu. No

onda je došao lord Henry Wotton sa svojom čudnom slavopojkom, veličajući

mladost i podsjećajući ga onim strašnim riječima na njenu kratkotrajnost. To kao

da ga je prodrmalo, i sada stojeći pred tim odrazom svoje vlastite ljupkosti, njega

prože osjećaj kako je sve to istina što mu je on prije govorio. Da, doći će dan kada

će njegovo lice biti smežurano i izbrazdano borama, oči mutne i bezbojne, a

dražesni njegov lik pogružen i grdoban. Grimiza će nestati s njegovim usana, zlato

iščeznuti s njegove glave. Život kolji bi imao da uobličuje njegovu dušu, iznakazit

će mu tijelo. Postat će gadan, odvratan i nezgrapan.

Misleći na sve to, oštar ga bol štrecnu kao udar noža, i svaki pa i najmanji živac

zadrhta u njemu. Oči mu se stuštiše poput dvaju ametista, zamagljene suzama. I bi

mu kao da ga neka ledena ruka hvata za srce.

— Zar vam se ne sviña? — naposljetku kliknu Hallward, pomalo razdražen

mladićevom šutnjom, ne znajući joj uzroka.

— Pa naravno da mu se sviña — prihvati lord Henry. — Zar može kome da se ne

sviña? To je jedno od najvećih djela moderne umjetnosti. Ja ću vam za tu sliku

platiti koju god svotu zatražite. Ja je moram imati.

— Ona ne pripada meni, Harry.

— Da kome?

— Naravno, Dorianu — odslovi slikar.

— Sretna li čovjeka!

— Kako li je to tužno! — prousti Dorian Gray uporno gledajući u svoj portret. —

O, tako tužno! Ja ću ostarjeti, postati ružan i oduran. Ali ta će slika vazda ostati

mlada. Nikada starija od ovoga današnjeg lipanjskoga dana... O, kad bi moglo da

bude obratno! Da ja ostanem vječno mlad, a slika da stari! Sve, sve bih dao za to!

Da, na svem svijetu nema toga blaga koje ja ne bih za to dao! Pa i dušu svoju !

— Vama, Basile, zacijelo ne bi bila po ćudi takva razmjena — zasmija se lord

Henry. — Vaša bi slika pri tom vrlo loše prošla.

— Ja bih se protiv toga borio iz petnih žila, Harry — priklopi Hallward.

Dorian se Gray okrenu i zagleda u nj.

— Uvjeren sam, Basile, da biste se borili protiv toga. Vi više volite svoju

umjetnost od svojih prijatelja. Ja sam za vas tek brončana figurica sa zelenom

patinom. Možda čak ni to.

Sav zapanjen od čuda, slikar je ukočena pogleda zurio u nj. Nikad dotada Dorian

nije tako govorio. Što se dogodilo? Činilo se kao da je sav plamtio od ibijesa. U

lice mu navrla rumen, obrazi mu gorjeli.

— Da, da — proslijedi — ja sam za vas manje od vašeg bjelokosnog Hermesa ili

srebrnog Fauna. Oni će vam uvijek biti dragi. A ja? Do prvih bora, koje mi naruže

lice, zar ne? O sada dobro znam: tek što čovjek izgubi ljepotu, ma koje vrste bila,

mahom gubi sve. I upravo ta vaša slika učila me toj istini, i ja sam se izmudrio.

Lord Henry ima potpuno pravo. Na svijetu nema ničeg vrednijeg od mladosti. Čim

budem osjetio da starim, ubit ću se.

Hallward problijedi i uhvati ga za ruku.

— Doriane, Doriane! — uzbuñivao se — ne govorite tako. Nikada nisam imao

prijatelja kao što ste vi, niti ću ga ikad imati. Ta niste valjda ljubomorni na mrtve

stvari — vi koji ste vredniji i plemenitiji od bilo čega!

— Ljubomoran sam na svaku stvar kojoj ljepota umire. Ljubomoran sam na svoj

portret što ste ga vi slikali. Zašto da slika zadrži sve ono što ja neminovno moram

izgubiti? Svaki časak koji mine, meni nešto oduzima, a slici nešto daje. O, da je

samo obratno! Da slika mijenja, a ja da ostanem neizmijenjen, kakav sam sada!

Zašto ste je naslikali? Ona će mi se jednog dana izrugivati — strašno se kesiti! —

Vrele mu suze navriješe na oči, on istrže ruku i, opruživši se na divan, zarije lice u

dušeke, kao da se dao na molitvu.

— To je vaše djelo, Harry — okosnu se slikar gorko.

Lord Henry slegne ramenima.

— To je istinski Dorian Gray — i ništa više.

— Ne, nije to on.

— Ako nije, u čemu je onda moja krivnja?

— Trebalo je da odete kada sam vas molio — smrsi slikar.

— Ostadoh, jer ste vi to od mene tražili — glasio je odgovor lorda Henryja.

— Harry, ne mogu se prepirati s dva najbolja svoja prijatelja u isti mah, ali je vama

dvojici uspjelo te mi je omrznulo najbolje djelo što sam ga ikad stvorio, i ja ću ga

uništiti. Ta konačno, to su samo boje i komad platna! Neću da ta slika zadre u život

nas trojice i da ga uništi.

Dorian Gray popridiže zlaćanu glavu s jastuka, i blijeda lica i očiju umrljanih od

suza gledaše u prijatelja dok je ovaj prilazio jelovu slikarskom stočiću, što stajaše

do visokog, zastorima zastrtog prozora. Šta li to radi? Njegovi prsti kopkahu po

zbrci porazbacanih limenih tuba i ukrućenih kistova, kao da nešto traže. Da, ti su

prsti tražili slikarski nož s tankom oštricom od gipka čelika. Evo — sad ga nañe!

Htio je rasparati platno.

Kriknuvši prigušeno mladić sune s divana, skoči do Hallwarda, istrže mu nož iz

ruke, baci ga u najudaljeniji kut atelijera.

— Nemojte, Basile, nemojte! — povika. — To bi bilo umorstvo!

— Drago mi je, Doriane, da konačno ipak cijenite moje djelo — slikar će hladno,

pošto se pribrao. — Nisam vjerovao da ćete ga ikad cijeniti.

— Da ću cijeniti vaše djelo? Ta ja sam upravo zaljubljen u tu sliku, Basile. Ona je

dio mene samoga. Ja to osjećam.

— Pa lijepo, čim budete suhi, mi ćemo vas lakirati, uokviriti i poslati kući. Onda

činite što vas je volja sa samim sobom. — I on proñe sobom te pozvoni da im se

donese čaj. — Valjda ćete popiti šalicu čaja, Doriane? A i vi, Harry? Ili ste možda

protiv takvih priprostih užitaka?

— Ta ja upravo obožavam priproste užitke — prihvati lord Henry. — Oni su vam

posljednje utočište složenih ljudi. Ali burne prizore baš nimalo ne volim, osim na

pozornici. E, obojica ste mi baš nemogući tipovi! Tko li ono reče da je čovjek

razumna životinja? To je najnesmotrenija definicija koja je ikad bila izrečena.

Svašta je čovjek, samo ne razuman. Uostalom, hvala bogu, da je to tako, premda bi

mi bilo milije da se vas dvojica ne svañate zbog ove slike. Bilo bi kudikamo bolje

kad biste je dali meni, Basile. Ovaj ludi dječak zapravo je i ne želi, dok je meni

toliko stalo do nje.

— Ako je date bilo kome, a ne meni, nikad vam to neću oprostiti, Basile — povika

Dorian Gray. — I nikome neću dopustiti da me naziva ludim dječakom.

— Pa znate i sami, Doriane, da je slika vaša. Dao sam je vama još prije nego sam

je naslikao.

— A znate i to, gospodine Gray, da ste se maločas benavili, jer zapravo i niste

protiv toga da vas podsjećamo kako ste još tako mladi.

— Jutros bih se još i te kako bunio protiv toga, lorde Henry.

— O, jutros! Ali odonda ste živjeli!

Netko pokuca na vrata; uñe sluga s punim poslužavnikom te ga stavi na japanski

stočić. Zazveckaše šalice i žlice, oču se šištanje georgijanskih čajnika s

ižljebinama. Mlad sluga unese dvije okruglaste porculanske zdjele. Dorian Gray

priñe stolu te uze ulijevati čaj. Oba muškarca polako pristupiše stolu da zavire

ispod poklopaca zdjelâ.

— Poñimo večeras u kazalište — predloži lord Henry. — Ta negdje valjda ima

kakav zgodan komad. Ja sam, doduše, obećao da ću večerati u Whiteu, 12 no to je

samo sastanak s nekim starim prijateljem; mogu mu, dakle, poslati brzojav da sam

bolestan ili da sam spriječen jer sam naknadno urekao neki drugi sastanak. To bi

bilo dražesno opravdanje, istinski uvjerljivo i bezazleno.

— Dosadno je oblačiti frak — promrmlja Hallward — a kada si ga obukao,

izgledaš strašno.

— Istina — odgovori lord Henry sanjarski — ljudi devetnaestoga stoljeća odvratno

se odijevaju. Naša je odjeća tako sumorna i tjeskobna. Modernom životu samo

grijeh daje neku šarolikost.

— Harry, pred Dorianom ne biste smjeli govoriti takve stvari.

— Pred kojim Dorianom? Pred ovim koji nam toči čaj, ili pred onim na slici?

— Ni pred kojim.

— Rado bih s vama u kazalište, lorde Henry — izjavi mladić.

White's Club — čuveni londonski klub u St. James Streetu. (Prev.)

— Pa i hoćete, a i vi, Basile, zar ne?

— Ja uistinu ne mogu. Meni se nikako ne ide. Imam toliko posla.

— E, onda moramo nas dvojica sami, gospodine Gray.

— To mi je veoma drago.

Slikar se ugrize za usne i poñe sa šalicom čaja u ruci do slike, te će tužno:

— Ostat ću ovdje kod pravoga Doriana.

— Je li to pravi Dorian? — povika original slike te poñe k svom portretu. — Zar

doista tako izgledam?

— Da, upravo tako.

— Kako je to divno, Basile!

— Barem ste zasad takvi. Ali slika ostaje nepromijenljiva — uzdahnu Hallward. —

I to je već nešto.

— Ljudi dan-danas prave toliko vike nizašta, a sve u ime nekakve vjernosti! — osu

lord Henry. — A zapravo je ta toliko provikana vjernost i u samoj ljubavi tek

pitanje fiziološke naravi. Ona nema nikakve veze s našom voljom. Mladi bi ljudi

voljeli biti vjerni, a ne mogu, dok bi stariji rado varali svoje žene, a ne mogu: i to je

sve što bi se moglo reći o vjernosti.

— Doriane, nemojte večeras u kazalište — reče Hallward. — Ostanite ovdje i

večerajte sa mnom.

— Ne mogu, Basile.

— Zašto ne?

— Jer sam obećao lordu Henryju Wottonu da ću poći s njim.

— Nećete nimalo porasti u njegovim očima ako održite zadanu riječ. On će svoju

vazda prekršiti. Ja vas molim da ne odete.

Dorian Gray zavrtje glavom smijući se.

— Zaklinjem vas!

Mladić oklijevaše te pogleda u lorda Henryja, koji ih je, zasmijan, promatrao sa

svoga mjesta za čajnim stolićem.

— Moram da idem, Basile — odvrati mladić.

— Pa lijepo — na to će Hallward te ode do čajnog stolića i ondje ostavi svoju

šalicu. — Već je prilično kasno, pa budući da se morate još preobući, ne smijete

više gubiti vremena. Zbogom Harry, zbogom Doriane. Doñite skoro. Doñite sutra.

— Zasigurno.

— Nećete zaboraviti?

— Ne, zacijelo neću — uskliknu Dorian.

— A vi... Harry ...

— Molim, Basile?

— Sjetite se što sam vas zamolio kada smo prijepodne bili u vrtu.

— To sam već zaboravio.

— Imam povjerenja u vas.

— Volio bih da imam povjerenja u samoga sebe — odsiječe lord Henry smijući se.

— Hajdemo, gospodine Gray, moj hansom13 čeka, pa vas mogu povesti do vašega

stana. Zbogom, Basile. Proveo sam vrlo zanimljivo poslijepodne.

Pošto se vrata za njima zatvoriše, slikar se baci na divan, a lice mu poprimi bolan

izraz.

III POGLAVLJE

Sutradan u dvanaest i po lord Henry Wotton odšeta se niz Curzon Street do

Albanyja, u pohode svome ujaku, lordu Fermoru, veselom iako malo grubom

neženji, koga svijet nazvaše sebičnjakom, jer nikome nije polazilo za rukom da

izvuče kakve koristi iz njega, ali ga u društvu smatrahu za darežljiva, jer je častio

ljude koji su ga zabavljali. Otac mu bijaše naš ambasador u Madridu kada 13

Hansom — pokrivena kočija na dva točka. (Prev.) je Isabela bila još mlada, a

Prim14 se još nije pročuo. Ali se Fermor iz prkosa povukao iz diplomatske službe,

naljutivši se što mu nisu ponudili mjesto ambasadora u Parizu, na koje je smatrao

da ima puno pravo i po svome porijeklu i po svojoj nemarnosti, kao i po dobroj

engleštini kojom su bili pisani njegovi izvještaji, i konačno po svojoj prekomjernoj

pomami za uživanjem. Sin, koji bijaše očev tajnik, podnio je zajedno s njim

ostavku, što se u ono vrijeme smatralo za priličnu ludost, a nekoliko mjeseci zatim

on se, nastupivši nasljedstvo po pravu prvorodstva,15 dušom i tijelom odao

aristokratskom umijeću, to jest savršenom dokonjaštvu i neradu. Imao je dvije kuće

u gradu,16 ali je radije stanovao u nekoj garsonijeri, jer je to bilo mnogo

jednostavnije, ručavajući obično u svom klubu. Pomalo se bavio iskorišćivanjem

isvojih ugljenokopa u midlandskoj oblasti, navodeći kao ispriku za to svoje

bavljenje industrijskim poslovima, da je jedina prednost koju ugljenokopi pružaju

vlasniku-gentlemanu što svoj kamin loži drvima, a ne ugljem. U politici bio je

pristalica torijevaca, 17 osim kada bi torijevci bili na vladi, grdeći ih u tom slučaju

sve osjekom kao radikalnu bagru. Bijaše junak i mučenik u odnosu prema svom

osobnom slugi, koji ga je mučio i kinjio, a strah i trepet za većinu svojih roñaka,

koje je on mučio i kinjio. Samo se u Engleskoj mogao razviti takav tip čovjeka, a

on bi uvijek govorio kako ta zemlja iz dana u dan sve više propada. Njegova su

načela bila zastarjela, no zato njegove predrasude nisu bile baš bez osnova.

Kada je lord Henry stupio u sobu, nañe svoga ujaka kako sjedi, odjeven u priprost

lovački kaput, pušeći manilu 18 i, dureći se, čita 'The Times'.

14 Juan Prim, marques de los Castillejos (1814—1870) — španjolski državnik, kao

protivnik diktature Esparterove osuñen na šest godina progonstva; živio u

Engleskoj i Francuskoj; ubijen u Madridu, u parlamentu. (Prev.)

15 Tj. kao najstariji sin naslijedio je glavni dio očeva imutka. (Prev. ) 16 Tj.

Londonu. (Prev.)

Torijevci (Tory) — porugljiv nadimak pristalica Stuartove dinastije i katolicizma

u 17. stoljeću; poslije: konzervativci, za razliku od Whigovaca, koji su pristalice

parlamentarizma i liberalizma. (Prev.) 18

Manila — vrsta proste cigare. (Prev.)

— No, Harry — prousti stari gospodin — ti kao da si nešto uranio? A ja mislio da

dandy19 ne ustaju prije dva i ne pokazuju se prije pet.

— Uvjeravam te, ujače George, da dolazim iz čiste obiteljske ljubavi. Nešto mi

treba od tebe.

— Valjda novaca — namrgoñeno će lord Fermor. — Pa de, ispričaj mi sve po

redu. Današnja mlañarija zamišlja da je novac sve.

— Da — smrsi lord Henry namještajući cvijet u zapučku, — a kada zañemo u

godine, onda to više ne zamišljamo nego znamo. No meni nije do novaca. Samo

oni koji plaćaju svoje račune, traže novaca, ujače George, a ja nikad ne plaćam

svojih računa. Vjeresija je glavnica mlañeg sina, i od toga možeš sjajno živjeti. Ja

ti uvijek kupujem kod Dartmoorovih dobavljača i prema tome nemarni nikada

neprilika. Meni, meñutim, treba jedna obavijest; razumije se, nikakva obavijest od

bilo kakve praktične vrijednosti, tek neka sasvim beznačajna obavijest.

— Pa, mogao bih ti reći malne sve, o čemu bijaše riječ u kakvoj engleskoj Plavoj

knjizi,20 Harry, iako ta čeljad dan-danas lupa sve koješta u svojim izvještajima.

Kada sam ja bio u diplomatskoj službi, drukčije su te stvari izgledale. No sada,

vele, u diplomaciju primaju samo ljude koji polažu neke ispite. Pa što možeš

očekivati od takvih ljudi? Ispiti, moj gospodine, to su skroz naskroz puke

budalaštine. Ako je čovjek pravi gentleman, onda mu dostaje njegovo znanje; ako

to pak nije, sve njegovo znanje ne vrijedi ni pišljiva boba.

19 Dandy — kicoš; pomodar. (Prev.)

20 Plave knjige (Blue Books) — svesci (u modrim koricama) u kojima su

prikupljeni diplomatski izvještaji (osobito o nekoj naročitoj aferi ili o nekom

važnom političkom problemu) itd., što ih vlada podnosi parlamentu. (Prev.)

— Gospodin Dorian Gray nema ti nikakve veze s Plavim knjigama — otpovrnu

lord Henry polako.

— Gospodin Dorian Gray? A tko je to? — preuze lord Fermor mršteći svoje bijele

obrve.

— Stoga i dolazim k tebi da mi to kažeš, ujače George. Ili točnije rekavši, tko je, to

mi je poznato. On je unuk posljednjeg lorda Kelsoa. Majka mu bijaše jedna od

Devereuxovih — lady Margaret Devereux. Htio bih da mi kažeš nešto o njegovoj

majci. Kakva li je ona bila? Za koga se udala? Pa ti si u svoje doba poznavao

gotovo svakoga, pa si zacijelo i nju poznavao. Ja se upravo sada mnogo zanimam

za gospodina Graya, a upoznao sam se s njome tek nedavno.

— Kelsoov unuk! — kao jeka se oglasi stari gentlemen — Kelsoov unuk!... Pa

naravno... Bio sam u prisnom prijateljstvu s njegovom majkom. Ako se ne varam,

prisustvovao sam čak i njezinu krštenju. Bijaše prekrasno djevojče, ta Margaret

Devereux, a poslije svi mladići da polude za njom, jer pobježe s nekim mladcem

koji nije imao ni prebijene pare, s nekim nikogovićem, gospodine moj, s nekim

pješačkim podčasnikom, što li. Pa naravno. Sve mi je ostalo živo u pameti, kao da

se tek jučer desilo. Sirotana ubiše u nekom dvoboju u Spau,21 dva mjeseca nakon

vjenčanja. U ono vrijeme kolale su o tome strašne priče. Govorkalo se, da je stari

Kelso potplatio neku hulju, nekog Belgijanca, pustolova i okrutna zlikovca, da bi

javno napao i uvrijedio njegova zeta — da, potplatio, moj gospodine, da to učini —

i taj je tip svoju žrtvu učas proburazio, kao što bi goluba nataknuo na ražanj. Sve se

to zataškalo i zabašurilo, ali je Kelso bogme dosta dugo morao posve sam za

stolom griskati svoj kotlet. Doveo je kćerku opet kući, rekoše mi, ali ona nije nikad

više s njim progovorila ni riječi. Da, da, bijaše to gadna stvar. Ne proñe ni godinu

dana te i djevojče 21

Spa(a) — na glasu kupalište u Belgiji. (Prev.)

umrije.

Ostavila je dakle iza sebe sina? To sam sasvim smetnuo s uma. A kakvo je to

momče? Ako je na svoju majku, mora da je baš lijepo čeljade.

— Vrlo je lijep — potvrdi lord Henry.

— Nadam se da će dospjeti u prave ruke — primijeti staračac. — Mora da ga

čekaju pare na gomili, ukoliko je Kelso izvršio svoju dužnost. I majka mu je imala

novaca, jer po djedu joj je pripao čitav imutak Selbyjevih. Njen je djed mrzio

Kelsoa i smatrao ga je za podla psa. A to je ovaj i bio. Došao čovjek jednom u

Madrid, dok sam ja ondje boravio. Živ se izjedoh od stida, a sve zbog njega. Već

me i kraljica pitaše da tko je onaj engleski plemić što se uvijek cjenjka s kočijašima

oko vozarine. O tom se pričalo na sva usta. Mjesec dana ne usudih se pojaviti na

dvoru. Nadam se da je s unukom bolje postupao nego s fijakeristima.

— Ne znam — odgovori lord Henry. — Čini mi se da mladić ima dosta novaca.

Još nije punoljetan. Selby pripada njemu, to znadem. Sam mi je to rekao. Dakle...

majka mu bijaše vrlo lijepa?

— Margaret Devereux bijaše jedna od najljepših žena što sam ih ikada vidio,

Harry. Što je nagnalo da učini ono što je učinila, to nisam nikada mogao shvatiti.

Mogla se udati za svakog muškarca kojeg bi joj srce zaželjelo. Carlington je

ludovao za njom. No ona bijaše romantična, kao sve žene iz te obitelji. Muškarci

im bijahu svi odreda kukavci i veselnici, ali ženama — svaka čast, sve same

ljepotice. Carlington je puzio pred njom na koljenima. Sam mi je to rekao. A ona

— u brk mu se smijala, dok u to vrijeme nije bilo u Londonu djevojke koja ne bi

trčala za njim da ga upeca. A uzgred, Harry, kad već raspredamo o

mezalijansama,22 kakve su to smiješne ludorije, da Dartmoor, kako mi tvoj otac

reče, hoće da uzme Američanku? Zar engleske djevojke nisu dosta dobre za nj?

— Upravo su sada brakovi s Američankama u modi, ujače George.

— Za me je englesko ženskinje kao favorit23 u konjskim trkama, na kojeg bi se

kladio protiv čitava svijeta, Harry — ražesti se lord Fenmor i lupi šakom o stol.

— Neka Američani drže tu okladu.

— Ljudi mi rekoše da nisu nimalo izdržljive — zamuckivaše njegov ujak.

— Dugo trčanje zamara ih, ali im u steeple-chaseu24 nema premca. One naprosto

prelete preko svake prepone. Sumnjam da Dartmoor ima kakvu šansu.

— Ali od kakva je roda? — promrmlja stari gentleman. — Ima li uopće kakvu

obitelj?

Lord Henry zaniječe glavom, ustade te će na polasku:

— Američke će djevojke isto tako vješto zatajiti svoje roditelje, kao što engleske

žene umiju prikrivati svoju prošlost.

— Bit će da njezini imaju tvornicu za konzerviranje svinjetine?

— Nadam se da imaju, ujače George — jer je to u Dartmoorovu interesu. Čuo

22 Mezalijansa — brak izmeñu dvoje ljudi nejednaka staleža. 23

Favorit — ljubimac; konj-trkač, koji ima najviše izgleda na pobjedu i na kojega se

najviše klade. (Prev.) 24 Steeple-chase (stipl-čez) — konjska trka s preponama.

(Prev.) sam da je proizvodnja svinjskih konzerva jedan od najunosnijih poslova u

Americi: politika, pa svinjske konzerve.

— Je li ljepušna?

— Ponaša se kao da je lijepa. To čine gotovo sve Američanke. To je tajna njihova

šarma.

— Zašto te američke žene ne ostaju u svojoj zemlji? Ta uvijek nam govore da je

tamo pravi raj za žene.

— Pa i jest. I baš je to razlog što one poput Eve jedva čekaju da iz njega odu —

prihvati lord Henry. — Zbogom ujače George. Okasnit ću na lunch25 ako se još

dulje zadržim. Uvijek mi je stalo do toga da saznam sve o svojim novim

prijateljima, a ništa o svojim starim.

— Kamo ćeš na lunch, Harry?

— Idem tetki Agathi. Sâm sam se pozvao, sebe i gospodina Graya. On je njezin

najnoviji protege.26

— Hm! Reci svojoj tetki Agathi, Harry, neka mi više ne dosañuje za nekakve,

dobrotvorne svrhe. Toga mi je već do grla. Pa ta dobra žena misli da nemam

nikakva drugog posla nego da potpisujem čekove za njene humanitarne hirove.

— U redu, ujače George; reći su joj, ali od toga nikakve koristi. Ljudi koji se bave

filantropijom, gube svaki smisao za humanost. To im je najznačajnija

25 Lunch (lanč) — drugi doručak (u podne). (Prev.) 26

Protégé (proteže) — štićenik, miljenik. (Prev.)

osobina.

Gunñajući stari mu gentleman povladi i zvoncem dozva slugu. Lord Henry uputi se

ispod niskih arkada u Burlington Street, pa zakorača u pravcu Berkeley Squarea.

To je, dakle, povijest Dorianova porijekla. Premda mu sve to bilo ispričano

naprečac i nespretno, ipak ga je potreslo sugestivnošću neke čudne, gotovo

moderne romantike. Lijepa žena, ikoja žrtvuje sve svojoj ljubavnoj strasti.

Nekoliko tjedana lude sreće, jednim mahom prekinute odvratnim, podmuklim

zločinstvom, a zatim dugi mjeseci samrtne muke i patnje bez riječi, pa dijete,

roñeno u bolovima. Majka pokošena smrću, a dijete prepušteno na milost i

nemilost tiraniji sebična starca. Da, da; pozadina bez sumnje zanimljiva, koja je

mladića, tako rekavši, stavljala u prvo plan i činila ga savršenijim. Iza svega

odabranog na tom svijetu krije se neka tragedija; svjetovi su morali da se odvoje iz

kaosa e da bi niknuo i najmanji cvijetak... A kako li dražestan bješe sinoć za

večerom u klubu, kada je prestrašena pogleda i usana rastvorenih od neke plahe

očaranosti sjedio sučelice njemu, dok su mu crvena sjenila nad svijećama još jačim

rumenilom obasjavala lice na kojem je nicalo zadivljeno uzbuñenje. Govoriti s

njim bješe prava milina, kao da sviraš na predivnim guslama. Odgovarao je na

svaki potez, na svaki srh gusala... Neka opojna draž leži u utjecaju kojim djelujemo

na nekoga drugog, neka draž koja se ni s čim ne da usporediti. Udahnjivati svoju

dušu u neko tuñe, savršeno lijepo obličje, i pustiti je časak da u njemu odahne;

slušati odjek vlastitih misli, obogaćenih melodijom strasti i mladenaštva, prožeti

svojom ćudi nečiju drugu ćud, kao da je prozračan fluid ili miomiriis iz neznanih

krajeva: to je istinska slast — možda najveća slast i zadovoljstvo, što nam je

preostalo u vremenu tako ograničenom i vulgarnom, u vremenu ogrezlu u grubim

tjelesnim uživanjima, u vremenu niskih žudnja i težnja... Taj mladić, s kojim se

čudnim slučajem upoznao u Basilovu atelijeru, bijaše divan stvor, ili bi se barem

dao preobraziti u divno stvorenje. Sve sama dražest, ljiljanska čistoća dječaštva i

ljepota klasičnih grčkih kipova... Od njega bi mogao sve načiniti: i Titana i

igračku. Avaj, što i ljepota gine i mrê!... A Basil? I on bijaše — sa psihološkog

stanovišta — i još kako zanimljiv! Taj sasvim novi stil u njegovoj umjetnosti, pa

njegovi novi, zdravi pogledi na svijet, sve je to u njemu izazvala puka nazočnost

čovjeka, koji nije bio ni svjestan svega toga; čovjeka, koji za nj bješe onaj nijemi

duh što obitava po zamagljenoj šumskoj krajini i — nevidljiv — šeta po otvorenim

poljima, te se najedanput pojavi — vidljiv i bez straha — kao Drijada,27 jer se u

duši onoga koji je tražio taj duh, sada budi ono divno priviñenje, u kojemu se

jedino otkrivaju čudesne ljepote; i tada se najedanput sam oblik i izgled stvari

oplemenjuju dobivajući neku simboličnu vrijednost, kao da su tek sjenke nekih

drugih, savršenijih oblika, kojima su oni samo znaci i znamenje: — o, kako li je

sve to čudnovato! Sjeti se kako i u povijesti ima nešto slično. Nije li Platon, taj

virtuozni mislilac, prvi analizirao taj osjećaj? Nije li Buonarroti uklesao tu misao u

šareni mramor svojih soneta? Ali u našem stoljeću bješe to nešto čudnovato... Da,

on će pokušati da Dorianu Grayu bude ono što je mladić, nesvjesno, bio slikaru

koji je stvorio onu prekrasnu sliku. Pokušat će da ovlada njime, u čemu je,

uostalom, napol već uspio. Ovladat će tim divnim duhom. U tom čedu Ljubavi i

Smrti bilo je nešto što ga je neodoljivo privlačilo.

Odjednom zastade i pogleda više sebe u kuće. Primijeti da je već prošao pored

tetkine kuće, pa se osmjehnu i vrati. Kad je ušao u ponešto mračan trijem, sluga mu

reče da već serviraju lunch. Dade jednom lakaju šešir i štap, te uñe u blagovaonicu.

— Okasnio si kao obično, Harry — usklikne tetka i pozdravi ga klimajući

Drijade — po grčkom mitu: šumske vile. (Prev.)

glavom.

Vješto i olako nañe neku ispriku, i pošto je sjeo na praznu stolicu pored tetke,

zaokruži pogledom da vidi koga tu sve ima. Dorian ga s drugog kraja stola

pozdravi zbunjeno kimnuvši glavom, a obrazi mu se zarumenješe od zadovoljstva.

Nasuprot njemu sjedila je vojvotkinja od Harleya, dama nevjerojatno dobroćudna i

uvijek dobro raspoložena, koju su svi njeni poznanici voljeli; tijelo joj imaše sva

arhitektonska obilježja po kojima bi suvremeni povjesničari svaku takvu ženu,

ukoliko nije vojvotkinja, nazvali mèknom. Zdesna od nje sjedio je sir Thomas

Burdon, radikalski poslanik u parlamentu, koji je u javnom životu bio sljedbenik

šefa svoje stranke, a u privatnom životu sljedbenik najboljih šefova kuhinje, i koji

je, držeći se onog mudrog i dobro znanog životnog pravila, ručavao s torijevcima, a

mislio kao liberalci. S lijeve joj sjedio gospodin Erskine od Treadleya, postariji

gentleman, veoma drag i naobražen, koji je meñutim poprimio lošu naviku da šuti,

pošto je, kako je to jednom objasnio lady Agathi, još prije svoje tridesete godine

rekao sve što je imao reći. Do njega je sjedila jedna old najboljih tetkinih

prijateljica, gospoña Vandeleur, savršena svetica, ali tako staromodno i neukusno

odjevena te je podsjećala na neukusno uvezani molitvenik. No na svu sreću po

njega, s druge joj je strane sjedio lord Faudel, oličenje inteligentne osrednjosti, u

najboljim godinama, glave šture i ćelave, kao što je štura izjava kakva ministra u

Donjem domu; s njim se ona zabavljala ustrajnom ozbiljnošću, koja je, po riječima

samoga lorda, jedina neoprostiva greška, zajednička svim doista dobrim ljudima, a

koju nitko od njih ne može izbjeći.

— Razgovaramo o jadnom Dartmooru, lorde Henry — povika njegova tetka

klimajući mu veselo glavom s druge strane stola. — Mislite li da će se on uistinu

oženiti onim divnim djevojčetom?

— Vjerujem, draga vojvotkinjo ako je ona čvrsto odlučila da ga isprosi.

— Kako je to strašno! — usplahiri se lady Agatha. — Netko bi zbilja morao da to

pokuša spriječiti.

— Saznao sam iz vjerodostojna izvora da njen otac ima u Americi trgovinu

mješovitom robom — odčepi sir Thomas Burdom naduta lica.

— Sir Thomas, ujak mi je maločas izjavio kako misli da se njezin otac bavi

svinjećim konzervama.

— Mješovitom robom! A što je u Americi mješovita roba? — priupita vojvotkinja

uzdižući svoje glomazne ruke i naglašavajući svaku pojedinu riječ.

— Američki romani — otpovrnu lord Henry uzimajući sa zdjele komad prepelice.

Vojvotkinja se zabezeknu.

— Ne slušajte ga, draga moja — prišapnu joj lady Agatha. — On vam nikada ne

misli ozbiljno to što kaže.

— Nakon otkrića Amerike... — preuze radikalski član parlamenta i stade nizati

dosadne činjenice. I kao svi oni, koji se upinju da iscrpu neku temu, on je dokraja

iscrpio strpljivost svojih slušalaca. Vojvotkinja uzdahnu i posluži se svojim

isključivim pravom da, prekida svakog besjednika, te glasno dobaci:

— Kamo sreće da je nikada nisu ni otkrili! Naše djevojke kao da danas uopće više

nemaju nikakvih šansa. To je doista velika nepravda.

— Tko zna, možda Amerika nije ni otkrivena — uteče se u riječ gospodin Erskine

— prije bih rekao da su je samo pronašli.

— O! Ipak moram priznati da sam vidjela žive živcate Američanke, a istinu da

vam kažem, većinom su vrlo dražesne. I vrlo se lijepo oblače. Sve svoje toalete

naručuju iz Pariza. Voljela bih da imam toliko novaca pa da to isto činim.

— Vele da dobri Američani poslije smrti odlaze u — Pariz — udari u prigušen

hihot sir Thomas, koji raspolagaše velikom garderobom otrcanih šala.

— Doista? A kamo odlaze poslije smrti američki grešnici? upita vojvotkinja.

— U Ameriku — smrsi lord Henry.

Sir Thomas se naroguši.

— Sve se bojim da vaš nećak ima neke predrasude protiv te velike zemlje —

primijeti on lady Agathi. — Proputovao sam cijelu Ameriku uzduž i poprijeko i to

u kolima što su mi ih stavili na raspolaganje sami direktori željezničkih kompanija,

i ti su ljudi u takvim slučajevima vanredno predusretljivi. Uvjeravam vas da je

takvo putovanje neobično poučno.

— No moramo li doista posjetiti Chicago u tu svrhu? — upita ga gospodin Erskine

glasom kao da se jada. — Meni se, naime, baš nikako ne putuje onamo.

Sir Thomas samo odmahne rukom.

— Gospodin Erskine od Teadleya sav je svijet sažeo u sveske što ih čuva u svojoj

knjižnici. Mi, ljudi praktični, volimo da sve gledamo na svoje oči, a ne da o tome

čitamo. Američani su vrlo zanimljiv narod. Oni su savršeno razumni. I ja mislim

da je to njihovo glavno obilježje. Kako rekoh, gospodin Erskine, savršeno razumni.

Uvjeravam vas da Amerikanci nikada ne prave gluposti.

— Kako je to jezovito! — istisnu lord Henry. — Ja mogu podnijeti grubu silu, ali

mi je gruba pamet nepodnošljiva. Uvijek mi se čini kao da je nekako nepošteno

kada se čovjek njome služi. Kao da time potcjenjuje duh.

— Ja vas ne razumijem — reče sir Thomas i sav se zacrveni.

— Ali ja vas vrlo dobro razumijem, lorde Henry — promrmlja gospodin Erskine

nasmjehnuvši se.

— Paradoksi su po sebi dobri i krasni... — ponovo prihvati baronet. 28

— Zar je to bio paradoks? — upita gospodin Erskine. — Nisam znao. Možda jest.

Meñutim, put do istine vodi preko paradoksâ. Da bismo upoznali Zbilju, moramo

je vidjeti kako pleše po pelivanskom konopcu. Kada Istine postanu akrobati, onda

tek možemo suditi o njima.

— O bože moj! — uzvrpolji se lady Agatha. — Kako vi muškarci diskutirate!

Mogu vam reći da nikada ne znam o čemu zapravo govorite. O, Harry, baš se

ljutim na te. Zašto pokušavaš da našega dragog gospodina Doriana Graya odvratiš

od East Enda? Uvjeravam te da bi on tamo bio od neprocjenjive vrijednosti za nas.

Svijet bi s užitkom slušao njegovo sviranje.

— Meni je milije da svira samo za me — živo će lord Henry smijući se, te 28

Baronet — titula najnižeg ranga engleskog plemstva (od 1611). (Prev.) pogleda na

drugi kraj stola, gdje ga mjesto odgovora dočeka Dorianov radosni smiješak.

— Ali svijet je tako nesretan u Whitechapelu — zaintači lady Agatha.

— Mogu suosjećati sa svim i svakim, samo ne s ljudskim patnjama — odsiječe

lord Henry i sažme ramenima. — Tu nisam kadar suosjećati. To je suviše ružno,

strašno i bolno. U simpatiji što je moderni ljudi osjećaju prema patnjama drugih,

ima nešto nevjerojatno boležljivo. Trebalo bi da suosjećamo s bojama, s ljepotom i

sa životnom radošću. Što manje govorimo o bijedi, to je bolje.

— Pa ipak, East End je vrlo važan problem — primijeti sir Thomas značajno

tresući glavom.

— Dabome da jest — otpovrnu mladi lord. — To je problem ropstva, i mi

nastojimo da ga riješimo zabavljajući robove.

Političar ga nato pogleda s najvećom radoznalošću.

— Pa kakve izmjene, dakle, vi predlažete?

Lord se Henry zasmije pa odvrati:

— Ja ne želim ništa izmijeniti u Engleskoj, samo — vrijeme. Ja se zadovoljavam

filozofskim promatranjem činjenica.

No, budući da je devetnaesto stoljeće bankrotiralo uslijed prevelike potrošnje

simpatije, predložio bih da se držimo Nauke, pa neka ona ponovo uspostavi red i

sklad u našem životu. Petnaest stoljeća u tome je što nas vode na stranputicu, dok

Nauka ima prednost da nema nikakve veze s osjećajnošću.

— Ali naša je odgovornost vrlo velika — odvaži se bojažljivo gospoña Vandeleur.

— Strahovito velika — kao jeka priklopi lady Agatha.

Lord Henry pogleda prijeko u gospodina Erskina.

— Samo što čovječanstvo shvaća sebe suviše ozbiljno. To je istočni grijeh,

naslijeñen od Adama i Eve. Da su praljudi umjeli da se smiju, povijest svijeta

drukčije bi izgledala.

— Vaše su riječi doista vrlo utješne — zacvrkuta vojvotkinja. — Kad sam god

dolazila vašoj dragoj tetki, uvijek me pekla savjest što nemam baš nikakva smisla

za East End. Ubuduće moći ću da je gledam u oči a da se pri tom ne rumenim od

stida.

— Rumenilo je sredstvo za poljepšavanje, vojvotkinjo — na to će lord Henry.

— Ali samo za mlade dame — odvrati ona. — Kada se stara žena kao ja, rumeni,

to je loš znak. Ali, lorde Henry, kad biste mi mogli reći kako da se podmladim.

Časak razmišljaše, a onda upita gledajući u nju preko stola:

— Vojvotkinjo, sjećate li se kakve veće greške iz vaših mladih dana?

— Nažalost ih se sjećam vrlo mnogo — povika vojvotkinja.

— A vi ponovo griješite — reče ozbiljno. — Treba samo ponoviti ludosti iz mladih

dama, i mladost nam se opet vraća.

— Divna teorija! — usklikne vojvotkinja. — Moram je primijeniti.

— Opasna teorija! — procijedi sir Thomas. Lady Agatha zavrtje glavom, ali je to

ipak zabavljalo. Gospodin je Erskine samo ćulio uši.

— Da — proslijedi lord Henry — to je jedna od najvećih životnih tajna. Danas

gotovo svi ljudi umiru od neke vrste latentnog zdravog razuma, pa tek kad je već

prekasno, otkriju da se jedino zbog svojih grijeha nikada ne kaju.

Svi za stolom prasnuše u smijeh.

On se poigravaše s tom svojom dosjetkom i postade obijestan. Žonglirao je njome

kao loptom, prevrtao je i mijenjao, bacao je od sebe i hvatao; blistala se u sjaju

njegove mašte, dobivala krila snagom njegovih paradoksa. I nastavljajući tako,

njegova himna u slavu ludosti poprimi dimenzije cijele jedne filozofije; a sama se

Filozofija pomladi i zavrtje u plesu, uz pratnju raspomamljene svirke strasti i

nasladâ, prometnu se u bakanticu, ovjenčanu bršljanom, lelujavu u velima vinom

poprskanim, mahnito poskakujući po brežuljcima života, bockajući suklatu-Silena

što se vina napi. Ispred nje prštahu u bijeg sve Činjenice poput ustrašenih šumskih

bića. Bijele joj noške tupkahu po golemom muljalu, uz koje mudri Omar 29 sjedi,

dok ne zavri pjenom rujna lozovina te joj zapljusnu bijele gležnje, ili pjenušavi

grimiz poteče niz vinom upljuskane dužice trbušaste bačve. — Lord je Henry

sjajno improvizirao. Osjećao je kako oči

29 Omar — Omar Khayyam (11 stoljeće) veliki perzijski matematičar, astronom,

slobodni mislilac i pjesnik. — (Prev.)

Doriana Graya počivaju na njemu, i spoznaja da meñu slušaocima ima nekoga

čijom je dušom htio ovladati, davala je još više oštrine njegovoj domišljatosti, a

njegovoj mašti više poleta. Bio je duhovit, i fantastičan, i neobuzdan. Očarao je

slušaoce svojim zvucima, kao što krotilac zmija omamljuje guje svojom svirkom, i

sve ih stade smijeh i vrisak. Dorian Gray ne skida pogleda s njega; sjedio je kao

učaran dok su mu osmijesi neprekidno titrali oko usana, a divljenje raslo i širilo se

u njegovim tamnim očima.

Naposljetku uñe u sobu Stvarnost, u livreji sadašnjice, u vidu lakaja, te javi

vojvotkinji da je kola čekaju. Vojvotkinja, tobože očajna, poče lomiti ruke.

— Baš mi je žao! — uspijevči se — ali mi valja ići. Moram u klub po svoga muža,

da ga odvezem u Willisovu palaču gdje će predsjedati nekakvoj glupoj sjednici.

Ako okasnim, sigurno će biti bijesan, a šešir što ga danas nosim, ne podnosi burnih

prizora. Suviše je lagašan i nježan. Jedna jedina ružna riječ, i bio bi upropašten.

Ne, ne, draga Agatha, ja doista moram otići. Zbogom, lorde Henry, neobično ste

duhoviti, i demoralizirate čovjeka. Doista ne znam što bih kazala o vašim

nazorima. Morate ovih dana k nama na večeru. U utorak? Jeste li slobodni u

utorak?

— Radi vas, vojvotkinjo, otkazao bih svaki urečeni sastanak — odslovi lord Henry

naklonivši se.

— O, to je baš lijepo od vas, ali ujedno i vrlo ružno — nastavi vojvotkinja

čavrljati. — Dakle, ne zaboravite! — Rekavši to, sva šuštava u svili, odleprša iz

sobe, u pratnji lady Agathe i ostalih dama.

Kada je lord Henry ponovo sjeo, priñe mu gospodin Erskine; povukavši stolicu tik

do njegove, stavi mu ruku na rame te reče:

— Iz vas pršti duhovitost kao iz stotine knjiga! Zašto sami ne pišete koju?

— Ja toliko volim čitati knjige, te ih ne marim pisati, gospodine Erskine. Istina,

ponekad mi doñe želja da napišem roman, koji bi bio tako čaroban kao perzijski

sag, a ujedno isto tako nestvaran. No, u Engleskoj nema čitalačke publike osim za

novine, molitvenike i leksikone. Od svih naroda svijeta, Englezi imaju najmanje

smisla za sve ono lijepo u književnosti.

— Bojim se, da ste u pravu — složi se gospodin Erskine. — I ja sâm sam nekoć

imao književnih ambicija, ali sam se već davno toga okanio. A sada, mladi

prijatelju, ako dopuštate da vas tako nazovem, smijem li vas upitati da li doista u

sve to vjerujete što ste nam za stolom govorili?

— Već sam zaboravio što sam govorio — sa smiješkom će lord Henry. — Zar je

bilo tako strašno?

— Da, strašno uistinu. I ja zaista mislim da ste vrlo opasni, pa ako se našoj dragoj

vojvotkinji što desi, svi ćemo u prvom redu vas učiniti odgovornim. Ali ipak bih

vrlo rado s vama malo popričao o životu. Ljudi moga naraštaja bili su dosadni.

Kada vam dotuži u Londonu, a vi skoknite jednog dana do mene u Treadley, da mi

uz čašicu izvrsnog burgundskog vina, kojim se ponosim, objasnite tu svoju

hedonističku filozofiju.

— Bit će mi osobito drago. Poći u Treadley u pohode smatra se za veliku čast.

Tamo dočekuje goste savršen domaćin sa savršenom iknjižnicom.

— Ali tek s vama kao gostom Treadley bi dostigao pravo savršenstvo — odslovi

stari gentleman naklonivši se uljudno. — No sada se moram oprostiti s vašom

divnom tetkom. Moram u Ateneum.30 U to doba dana tamo malo odspavamo.

— Zar svi vi, gospodine Erskine?

— Četrdeset nas u četrdeset naslonjača! Vježbamo se za neku buduću englesku

Akademiju znanosti.

Lord Henry se zasmija, ustade i klimnu:

— A ja ću u Park.31

Dok je izlazio iz kuće, Dorian Gray se dotače njegove ruke i promrmlja:

— Dopustite mi da poñem s vama.

— A ja mislio da ste obećali Basileu Hallwardu da ćete ga posjetiti — odgovori

lord Henry.

— Radije bih sada s vama; da osjećam kako mi je poći s vama. Molim vas,

dopustite mi da idem s vama i obećajte mi da ćete cijelim putem pričati. Nitko ne

govori tako divno kao vi.

— Ah, za danas sam već dosta govorio — uzvrati mu lord Henry smješkajući se.

— Sada jedino želim promatrati život. Ako vam je stalo do toga, možete sa mnom

da ga zajednički promatramo.

30 Ateneum — Athenaeum, klub književnika i umjetnika u Londonu. (Prev.) 31

Park — Hyde Park; veliki park u zapadnom dijelu Londona. (Prev.)

IV POGLAVLJE

Mjesec dana nakon toga, Dorian Gray se jednog poslijepodneva zavalio u

raskošnom naslonjaču, u maloj biblioteci u kući lorda Henryja u Mayfairu. 32 Soba

je imala neku draž svoje vrste: zidovi obloženi visokom oplatom od hrastovine

maslinaste boje; pod stropom blijedožuti fris, a sam strop ukrašen štukaturom; pod

presvučen pustenim sagom, zagasitim kao prašina od opeka, a po njemu razastrti

svileni perzijski ćilimi s dugim resama. Na stočiću od atlasovine stajaše statueta od

Clodiona,33 a do nje ležaše primjerak 'Le Cent Nouvellesa,34 35 što ga je za

Margaretu od Valoisa uvezao Clovis Eve i ukrasio zlatnim tratinčicama, koje je

ova kraljica izabrala za svoj amblem. Na gornjoj polici kamina stajaše nekoliko

vrčeva od plava porculana s egzotičnim tulipanima, a kroz prozor, načinjen od

malih, olovom optočenih, okanaca, strujala je svjetlost londonskog ljeta, zlaćana

poput maška sazrelih kajsija.

Lord Henry nije se bio još vratio kući. On je iz principa uvijek kasnio, držeći se

načela da nam točnost samo krade vrijeme. I stoga se činilo da se mladić duri i

dosañuje, dok. je bezvoljno prelistavao stranice raskošno ilustriranog romana

'Manon Lescaut', što ga je našao u jednom ormaru za knjige. Jednolično ga je

tiktaikanje sata u stilu Louisa četrnaestog činilo razdražljivim. U dva-tri maha htio

je da ode.

Napokon oču bat koraka, i vrata se otvoriše.

32 Mayfair — otmena četvrt u Londonu, središte mondenog života. (Prev.) 33

Clodion — Claude Michel (1738—1814), francuski kipar. (Prev.) 34

Le Cent Nouvelles — zbirka pripovijedaka, koja se dugo vremena pripisivala

francuskom kralju Luju XI; autor joj je Antoine La Salle (francuski pisac, 1398—

1470). Većina tih pripovijedaka obrañuje bokačovske motive žena koje varaju

svoje muževe, dobroćudne malograñane. (Prev.) 35

Clovis Eve — francuski knjigovezac (radio oko 1584—1635) (Prev.)

— Dolazite tako kasno, Harry — oglasi se tiho.

— Žalim, ali to nije Harry — začuje se rezak glas.

On se brzo okrenu i poskoči.

— Oprostite nisam znao ...

— Mislili ste da je moj muž. No to je samo njegova žena. Morate mi dopustiti da

vam se sama predstavim. Poznajem vas vrlo dobro po vašim fotografijama. Ako se

ne varam, moj muž ima nekih sedamnaest.

— Zar baš sedamnaest, lady Henry?

— Pa, recimo, osamnaest. A onomad vas vidjeh s njim u Operi. — Nervozno se

smijala dok je govorila, gledajući ga svojim zamagljenim očima, plavim kao

sponienak. Bijaše to čudnovata žena, kojoj su haljine vazda izgledale da ih krojač

zamislio i skrojio u nastupu bjesnila, a ona oblačila uvijek u vihru razgoropañene

oluje. Uvijek u nekog zaljubljena, a da joj nitko nije uzvraćao tu strast, ona je

sačuvala sve svoje iluzije. Upinjala se da izgleda upadljivo-slikovito, a izgledala je

samo neuredno. Zvala se Victoria, a bolovala je od manije da gotovo danomice ide

u crkvu.

— To je bilo za predstave 'Lohengrina' lady Henry, zar ne?

— Da, na dragom, 'Lohengrinu'. Wagnerova mi je glazba milija od svake druge.

Tako je bučna, pa mirne duše možemo razgovarati a da nas drugi ine čuju. To je

velika prednost; ne mislite li i vi tako, gospodine Gray?

I na usnama joj zatrza onaj isti nervozni isprekidani smijeh od maločas, dok joj se

prsti stadoše poigravati dugim nožem za rezanje papira, načinjenim od

kornjačevine.

Dorian se osmjehnu i zanijeka glavom:

— Žalim, lady Henry, ali ja nisam toga mišljenja. Kad slušam glazbu — a

pogotovo dobru glazbu — nikada ne govorim. Razumije se, kada slušamo lošu

glazbu, dužnost nam je da je ugušimo bukom razgovora.

— O, pa to je jedno od Harryjevih stanovišta, zar ne, gospodine Gray? Od njegovih

prijatelja uvijek saznajem za njegova mišljenja. To je jedini način na koji ih uopće

i saznajem. Meñutim ne smijete misliti da ja ne volim dobru glazbu. Obožavam je,

ali je se u isti mah bojim, jer me čini suviše romantičnom. Ta ja sam naprosto

obožavala pijaniste — ponekad i dvojicu najedanput, kako mi Harry reče. Ni sama

ne znam što me toliko privlači k njima. Možda to dolazi otud što su stranci. Svi su

pijanisti stranci, zar ne? Pa čak i oni koji su se rodili u Engleskoj, s vremenom

postaju stranci, zar ne? Pametno od njih, zar ne, i vrlo laskavo za samu glazbu?

Postaju pravi kozmopoliti, zar ne? Vi još nikada niste prisustvovali kakvom

društvu kod mene, zar ne, gospodine Gray? Ali morat ćete jednom doći. Ja doduše

ne mogu kupovati skupih orhideja, ali za strance — ništa mi nije preskupo. Oni su

tako slikovita dekoracija u salonima.

— Ali, evo Harryja! Harry, došla sam k tebi da te nešto pitam — sada više ne

znam što je to bilo — pa sam našla gospodina Graya. Bilo nam je vrlo prijatno da

proćaskamo malo o glazbi. U svemu se potpunoma slažemo. To jest — ne! Nikako

se nismo mogli složiti. Ali je gospodin Gray bio vrlo ljubazan. Neobično mi je

drago što smo se tu našli.

— To mi je drago, ljubavi moja, doista drago — reče lord Henry i nabra obrve,

nalik na dva tamna polumjeseca, promatrajući oboje i smiješeći se malo porugljivo.

— Tako mi je žao, što sam okasnio Doriane. Pošao sam u Wardour Street da

ogledam komad staroga brokata, te sam se sate i sate, morao cjenjkati. Dan-danas

ljudi znaju cijenu svakoj stvari, samo što ne znaju njenu pravu vrijednost.

— Na žalost vas moram ostaviti — uskliknu lady Henry prekinuvši naprečac

nelagodnu šutnju svojim nesuvislim smijehom. Obećala sam vojvotkinji da ćemo

se zajedno izvesti na šetnju. Zbogom, gospodine Gray, zbogom Harry. Zacijelo

nećeš kod kuće večerati? Ni ja. Možda ćemo se vidjeti kod lady Thornbury?

— Po svoj prilici, draga — na to će lord Henry zatvorivši vrata za ženom, koja je

kao ptica rajčica što je svu noć provela na kiši, izlepršala iz odaje, ostavivši za

sobom lak miris fangipana.36 Zatim pripali cigaretu i baci se na divan.

— Nemojte se nikada, Doriane, oženiti djevojkom slamnatožute kose — reče,

pošto je otpuhnuo nekoliko dimova.

— Zašto ne, Harry?

— Jer su tako sentimentalne.

— Ali ja volim sentimentalna stvorenja.

36 Frangipani (frangipanni) — vrsta miomirisa (talijanskog porijekla), kojim se

nekoć parfimirala koža za rukavice. (Prev.)

— Doriane, nemojte se uopće ženiti. Muškarci se žene, jer su umorni; a djevojke se

udavaju, jer su radoznale: ali oboje se razočaraju.

— Ne vjerujem, Harry, da ću se ikada oženiti. Ja sam suviše zaljubljen. To je jedan

od vaših aforizama. Ja ga sada primjenjujem u životu, kao i sve ostalo što mi vi

govorite.

— U koga ste zaljubljeni? — upita ga lord Henry nakon kratke šutnje.

— U neku glumicu — izusti Dorian, i rumen mu se rasu po licu.

Lord Henry sleže ramenima.

— To je vrlo banalan debut.37

— Ne biste tako govorili kad biste je vidjeli, Harry.

— A koja je to?

— Zove se Sibyla Vane.

— Meni je sasvim nepoznata.

— I drugima. Ali jednog će je dana sav svijet upoznati. Ona je genijalna.

— O, dragi dječače, genijalnih žena nema. Žene su samo za dekoraciju. One

nemaju što da kažu, ali što kažu dražesno je. Žene predstavljaju pobjedu materije

nad duhom, baš kao što muškarci predstavljaju pobjedu duha nad 37

Début — početak: prvi nastup (u kazalištu, u društvu, itd.) (Prev.)

moralom.

— Harry, kako možete ...!

— Dragi Doriane, to je živa istina. Upravo se sada bavim analiziranjem žena, pa to

najbolje znam. Problem i nije tako zakučast, kao što sam isprva mislio.

Naposljetku sam došao do zaključka da ima samo dvije vrste žena: nenašminkanih

i šminkanih. Nenašminkane su žene od velike koristi. Ako želite da svijet o vama

govori kao o mladiću koji ulijeva povjerenje, a vi ih vodite na večeru. Žene one

druge vrste vrlo su dražesne. Samo imaju jednu grešku. Šminkaju se da bi izgledale

mlade. A naše su se bake šminkale da bi zatim u društvu briljirale duhovitošću.

Rouge i esprit38 bili su povezani nekom uzajamnošću. Danas toga više nema.

Dokle god nekoj ženi uspijeva da izgleda deset godina mlaña od svoje kćerke, ona

je savršeno sretna. A što se tiče duhovite konverzacije, u Londonu ima svega pet

žena s kojima čovjek može razgovarati, od kojih meñutim dvije ne možete povesti

u pristojno društvo. Pa sad bilo kako bilo, pričajte mi štogod o toj svojoj genijalnoj

djevojci. Otkad je poznajete?

— O Harry, vaši su nazori zaprepašćujući.

— Neka vas to nimalo ne smeta. Otkada je poznajete?

— Pa, bit će valjda tri tjedna.

— A gdje li je samo nañoste?

38

Rouge (ruž) — šminka (za lice i usta); esprit — duh, duhovitost. (Prev.)

— Sve ću vam ispričati, Harry; samo nemojte govoriti o tome u tako prezirnom

tonu. To se uostalom nikada ne bi ni desilo da se nisam s vama upoznao. Vi ste u

meni rasplamtjeli pomamnu želju da upoznam život. Još dane i dane nakon što sam

vas upoznao, u mojim živcima kao da je nešto vrilo. Dok sam lunjao po Parku i

šetajući skretao u Piccadilly,39 zagledao bih svakog prolaznika, mučen živom

radoznalošću da saznam kakvim životom, bogzna, svi ti ljudi žive. Poneki me

privlačili, drugi me užasavali. Zrak kao da bijaše prožet nekim slatkim otrovom.

Sav sam treptio od žudnje za doživljajima... Elem, jedne večeri oko sedam sati

odlučim da krenem u potragu za kakvom pustolovinom. Osjećao sam da taj naš

suri čudovišni London sa svojim milijunskim stanovništvom, sa svojim prljavim

grešnicima i blistavim grijesima, kako ga vi jednom nazvaste, mora i za me da krije

neka iznenañenja. Zamišljao sam već tisuću stvari i dogañaja. Već sâm osjećaj

opasnosti prožimao me nekom nasladom. Sjetih se što mi rekoste one divne večeri,

kada smo prvi put zajedno večerali, kako se u traženju ljepote krije prava tajna

života. Ne znam što sam zapravo očekivao, ali se dadoh na to traženje te poñoh u

pravcu istočnih četvrti, gdje sam se brzo izgubio u labirintu čañavih ulica i crnih

čistina, bez grmka, bez travke. Oko sedam i po proñoh pored nekog upravo

smiješnoga malenog kazališta, gdje je gorjelo i nemirno se povijalo nekoliko

plinskih plamenova, a na zidu se šarenili nekakvi kričavi plakati. Neki odvratni

Židov s prsnikom, kakva smješnijeg nikad ne vidjeh, stajaše na ulazu pušeći

smrdljivu cigaru. Kosa mu se mrsila u masnim kovrčama, a nasred prsiju prljave

košulje blistao mu se golem dijamant. 'Izvolte ložu, milostivi gospodine?' reče kad

me ugleda, te ropski ponizno, ali ipak veličanstvenom gestom, skide šešir. Nešto

me na njemu zabavljalo, Harry. Bio je takvo čudovište. Znam da ćete mi se smijati,

no ja sam doista ušao i platio čitavu gvineju za ložu tik do pozornice. Ni danas još

ne znam zašto sam to učinio; pa ipak, da to nisam učinio, dragi Harry — da to

nisam učinio —

Piccadilly — jedna od glavnih ulica u Londonu. (Prev.) promašio bih

najromantičniji doživljaj u svom životu. Vidim da se smijete. To je vrlo ružno od

vas!

— Ne smijem se, Doriane; barem ne vama. Ali ne biste smjeli reći da je to bio

najromantičniji doživljaj u vašem životu. Trebalo bi da kažete da je to prvi

romantični doživljaj u vašem životu. Uvijek će vas ljubiti, i vi ćete uvijek biti

zaljubljen u ljubav. La grande passion40 povlastica je dokonih ljudi. To je jedino

za što je besposličarska klasa neke zemlje sposobna. Ne bojte se. Vas čekaju divna

iznenañenja. To je tek početak.

— Zar moju narav smatrate za toliko plitku i površnu? — uskliknu Dorian Gray

srdito.

— Ne, ja naprotiv mislim da je vaša narav tako duboka.

— Kako to mislite?

— Dragi dječače, ljudi koji ljube svega jedanput u životu, zapravo su baš plitki i

površni. To što oni nazivaju svojim poštenjem i svojom vjernošću, za me je

učmalost uslijed navike ili pomanjkanja mašte. U osjećajnom životu vjernost je

ono isto što i dosljednost u duhovnom životu — naprosto priznanje neuspjeha. O ta

vjernost! Moram je jedanput analizirati. Strast za posjedovanjem jedan je od njenih

sastavnih dijelova. Ima mnogo toga što bismo odbacili, kada se ne bismo bojali da

to drugi ne pokupe. Ali neću vas prekidati. Nastavite svoju priču.

— I tako se, dakle, nañoh u nekakvoj maloj strašnoj loži i zurio sam ravno u

traljavi kazališni zastor. Virnuh iza male ukrasne zavjese na loži da bacim

La grande passion — velika strast (ljubav). (Prev.) pogled na gledalište, koje

bijaše bijedno i kričavo načičkano sve samim amoretima i rogovima obilja nalik na

trećerazrednu svadbenu tortu. Na balkonu i na jeftinim mjestima u parteru bilo je

poprilično ljudi, no ostali redovi gledališta bijahu sasvim prazni, a na sjedištima,

što ih, čini se, zovu cercle, ni žive duše. Neke su žene raznosile naranče i pivo od

ñumbira, a publika je krckajući tamanila nevjerojatne količine oraha.

— Zacijelo je to bilo kao u one slavne dane kada je engleska drama bila u punom

jeku.

— Baš tako, rekao bih, i vrlo jadno. Stadoh se pitati što da radim, kadli ugledah

kazališni program. A što mislite, Harry, koji se to komad prikazivao?

— Pa valjda 'Dječak idiot' ili 'Nijem ali nevin'. Čini mi se da su naši očevi voljeli

takve komade. Što duže živim, Doriane, to jače osjećam kako preziremo sve ono

čemu su se naši očevi divili. U umjetnosti kao i u politici les grand-pères ont

toujours tort.41

— Komadu koji su prikazivali, mi se i dan-danas divimo, Harry. Prikazivali su

'Romea i Juliju'. Moram priznati da me hvatala jeza pri samoj pomisli da ću gledati

izvedbu jednoga Shakespearova djela u takvoj rupčagi. Pa ipak, nekako me to

zanimalo. U svakom slučaju, odlučio sam da sačekam prvi čin. Orkestrom, koji

bijaše strašan, upravljao je neki mladi Židov, sjedeći za nekakvim razgruvanim

klavirom, te malne pobjegoh — kadli se najposlije diže zastor i igra otpoče. Romeo

bijaše zadrigao stariji gentleman, jako ogarenih obrva, promukla glasa tragičara,

nalik na pivsko bure. Merkucije nimalo bolji. Tu je ulogu glumio komičar koji je u

tekst ubacivao dosjetke što ih je sam

Les grand-pères ont toujours tort — u svakom slučaju, stari nikada nisu u pravu.

(Prev.) izmišljao, a sa publikom u parteru podržavao je prijateljske odnose. Obojica

su bili isto tako upadljivo smiješni kao i kulise, za koje bih rekao da su ih dovukli

iz kakva seoskog cirkusa. Ali Julija! Harry, zamislite djevojku koja je jedva

navršila sedamnaestu, mala lišca kao cvijet; u nje grčka glavica, ovjenčana

ugasitomrkim pletenicama; oči kao ljubice, dva vrutka strasti; usne kao dvije

ružine latice. Najdražesnije stvorenje što ga ikad vidjeli u životu. Jednom mi

rekoste da vas patos ne dira, ali da bi vam ljepota, sušta ljepota, mogla natjerati

suze na oči. I ja vam sada velim, Harry, da sam jedva što vidio od suza što mi

zamagliše oči. A njen glas — nikad ljepšeg nisam čuo. Isprva bješe sasvim tih,

dubok i s blagim tonovima, koji kao da jedan po jedan uviru u naše uho. Zatim

ojača poprimajući zvuk frule ili roga što doziva iz daljine. U prizoru gdje se ona

pojavljuje u vrtu, glas joj je imao onaj zanosni drhtaj kojim nas u osvitu zore mami

slavujev pjev. Zatim nadodaše trenuci kad bi joj glas gudio strašću pomamnih

gusala. Ta vi znate kako glas može potresti. Vaš glas i glas Sibyle Vane neću

nikada zaboraviti. Kada oči sklapam, ja čujem ta dva glasa, a svaki od njih govori

misvojim jezikom. I ja tad ne znam kojemu da se odazovem. Zašto da je ne ljubim?

Harry, ja je ljubim. Ona mi je sve u životu. Svake večeri idem da je gledam kako

glumi. Jedne je večeri Rozalinda,42 43 a druge Imogen.

Gledao sam je gdje u mračnoj talijanskoj grobnici umire od srka otrova što ga

poljupcem pije s usana svoga dragog. Pratio sam je pogledom kada je lutala kroz

ardenske šume,44 prerušena u ljupko momče, u hlačicama, haljetku, s gizdavom

kapicom na glavi. Vidjeh je kako, luda, stade pred grešnoga kralja te mu dade da

nosi rutvice i gorke trave da okusi. 45 Nevina je bila kad je zadaviše crne ruke

ljubomore, smrtonosnom snagom stežući njen poput trske nježan vrat.46 Vidio

sam je kako živi u svakom stoljeću, vidio u svakoj nošnji. Obične žene neće

Rozalinda — lice iz Shakespeareove »Kako vam drago«. (Prev.)

43 Imogen — lice iz Shakespeareove »Cymbeline«. (Prev.) 44 U ardenskoj šumi

odigrava se prizor iz Shakespeareove »Kako vam drago«. (Prev.) 45 Aluzija na

Ofeliju Shakespeareove tragedije »Hamlet«. (Prev). 46

Aluzija na Dezdemonu Shakespeareove tragedije »Otelo«. (Prev.) nikad

rasplamtjeti našu maštu. Njihov život ostaje sapet u stoljeću u kojem žive. Nema

činà, nema basme47 da ih preobrazi. Lako ih prepoznaješ po šeširu; lako ćeš

upoznati i njihov soj i način. I put do njih lako je naći. U njih nema tajnovitosti.

Jutrom jašu po Hyde Parku, popodne ćaskaju na čajankama. Imaju svoj stereotipni

smiješak, imaju svoje elegantne manire. Prozirne su, o tako prozirne. Ali glumica!

Kolike li razlike izmeñu njih i jedne glumice! Harry, zašto ste mi zatajili da su

samo glumice vrijedne da ih volimo?

— Zato, Doriane, jer sam sâm toliko njih već volio.

— Dakako! Odvratne ženske, obojene kose i namazana lica.

— Ne grdite obojenu kosu i namazana lica. Ponekad ima u njima mnogo draži —

upadne mu u riječ Harry.

— Volio bih da vam nisam pričao o Sibyli Vane.

— Tome nikada ne biste mogli odoljeti, Doriane. Cijeloga ćete se života meni

povjeravati.

— Da, Harry, i meni se čini da je tako. Ne mogu a da vam sve ne kažem. Čudan je

vaš utjecaj na me. Budem li ikad izvršio zločin, doći ću k vama da sve priznam. Vi

biste me shvatili.

— Ljudi poput vas — prkosni, sunčani traci — ne vrše zločinstva, Doriane. Ali

ipak, hvala vam na laski. Ali mi recite — molim vas, budite tako dobri i dodajte mi

žigice! — Hvala! — u kakvim ste odnosima sada sa Sibylom Vane?

Basma — riječi što ih bajalica ili bajač govore kada baje. (Prev.)

Dorian Gray skoči sa svoga mjesta usijanih obraza i užarenih očiju:

— Harry, Sibyla Vane za me je svetinja!

— Jedino su svetinje toliko vrijedne da čovjek za njima posegne, Doriane —

odvrati lord Henry s nekim čudnim patosom u glasu. — Zašto vas vrijeña moje

pitanje? Ta jedanput će vam ona ipak pripasti. Čovjek zaljubljen isprva obmanjuje

sebe, a kada priči doñe konac i kraj, onda on obmanjuje druge. I to onda ljudi zovu

ljubavnim romanom. No vi ste se zacijelo već upoznali s njom?

— Pa naravski. Još iste večeri kada sam bio u kazalištu, onaj gadni stari Židov

doñe mi poslije predstave u ložu te mi predloži da me odvede iza kulisa i predstavi

djevojci. Razbjesnih se te mu rekoh kako je Julija već nekoliko stotina godina

mrtva, i da joj tijelo počiva u nekoj mramornoj grobnici u Veroni. Sudeći po

njegovu zaprepaštenom pogledu, starkelji se činilo da sam se napio šampanjca, ili

tako nešto.

— Tome se nimalo ne čudim.

— Zatim me upita da li surañujem u kojim novinama. Rekoh mu da ih uopće ne

čitam. To ga je kanda uvelike razočaralo, te mi u povjerenju ispripovjedi kako su

se svi kazališni kritičari urotili protiv njega, i da se svi odreda mogu podmititi.

— Ne bih se ni najmanje čudio kada bi čovjek u tome bio u pravu. No s druge

strane, sudeći barem po njihovoj vanjštini, većina njih kao da i nije tako skupa.

— Pa sad, on je mislio da mu nedostaju sredstva da ih potkupi — zasmija se

Dorian. — Za to su vrijeme već pogasili svjetiljlke u gledalištu, i morao sam otići.

Ponudi mi još nekakave cigare, koje mi je najtoplije preporučio. Rekoh mu hvala,

jer da mi se ne puši. Slijedeće večeri, naravno, evo mene opet u kazalištu.

Ugledavši me, ponizno se pokloni, te me uvjeravaše da sam plemenit mecena

umjetnosti. Strašan je to tip, koji te može natjerati u bjesnilo, no upravo je lud za

Shakespeareom. Jednom mi je s očitim ponosom ispričao kako je već pet puta pao

pod stečaj, a sve zbog 'našeg barda'48 kako je uporno nazivao Shakespearea. Čini

se da on to smatra za svoju veliku zaslugu.

— Pa to i jest zasluga, dragi Doriane, i to velika zasluga. Većina ljudi pada pod

stečaj jer suviše investiraju u životnu prozu. No upropastiti se zbog poezije, to je

doista velika čast. Ali recite mi kada ste prvi put razgovarali s gospoñicom

Sybllom Vane?

— Treće večeri. Glumila je ulogu Rozalinde. Nisam mogao a da ne odem na

pozornicu. Bio sam joj dobacio malo cvijeća, i ona me pogledala; barem sam sebi

to zamišljao. Stari Židov bijaše uporan. Bio je sebi uvrtio u glavu da me odvede iza

kulisa, pa sam popustio. Zar nije čudnovato što se nikada nisam htio s njom

upoznati?

— Ne, po mom mišljenju to nije bilo nimalo čudnovato.

— Kako to, Harry.

— To ću vam drugom zgodom objasniti. A sada bih htio da saznam nešto o toj

djevojci.

48

Bard — narodni pjesnik i pjevač; najugledniji predstavnik (u umjetnosti i

književnosti). (Prev.)

— O Sybili? O, bila je tako plaha i mila. Ona kao da je još dijete. Sva u čudu

gledala me raširenih očiju kada joj rekoh što mislim o njezinoj glumi, i kao da

uopće nije bila svjesna svoje čarobne moći. Uostalom, čini mi se da smo oboje bili

ponešto nervozni. Matori Židov stajaše uz prašnjava vrata garderobe i sve se nešto

smijuljio, te kitio i nitio o nama oboma, dok smo se nas dvoje gledali kao prava

djeca. Svejednako me zvao 'mylorde', 49 te sam morao uvjeravati Sibylu, kako

nisam nikakav plemenitaš. Ona mi sasvim priprosto reče: »Više ste mi nalik na

kraljevića. I stoga ću vas zvati Kraljević Bajni.«

— Časne mi riječi, Doriane, gospoñica Sibyla zna da laska.

— Vi je ne shvaćate, Harry. Ona je u meni vidjela samo lice iz nekog kazališnog

komada. Ona i ne poznaje život. Stanuje kod svoje majke, neke sparušene,

izmorene žene, koja je prve večeri glumila ulogu lady Capulet u nekakvoj kućnoj

haljini jarkocrvene boje, a po svemu se čini da je prije živjela u boljim prilikama.

— Znam ja te žene koje tako izgledaju; kad ih gledam, postajem neraspoložen i

potišten — promrmlja lord Henry zagledavši se u svoje prstenje.

— Židov htjede da mi priča o njenu životu, no ja mu rekoh da me to ne zanima.

— Dobro ste učinili. Tuñe su tragedije uvijek neobično banalne.

— Meni je stalo samo do Sibyle. Ta što se mene tiče njeno porijeklo? Od njene

dražesne glavice do malih joj nožica, ona je savršeno božanstvena. Svalke večeri

idem da je gledam na pozornici, i ona je svaki puta sve divnija.

Mylord — milostivi gospodine; titula lorda, grofa, barona, itd. (Prev.)

— Bit će da je to razlog što u posljednje vrijeme nikad ne objedujete sa mnom? I

sâm sam već pomislio da se u vašem životu nešto čudno zbiva. I doista je tako,

samo što sam ja to nekako drukčije zamišljao.

— Dragi Harry, mi svakog dana doručkujemo ili večeramo zajedno, a već nekoliko

puta bio sam s vama u Operi — odgovori Dorian, a plave mu oči doñoše velike i

začuñene.

— Ali uvijek dolazite vrlo kasno.

— Ta ja moram vidjeti Sibylu — uskliknu Dorian. — Barem u jednom činu.

Upravo žudim za njenom blizinom; i kada samo pomislim na onu čudesnu dušu

koja se krije u tom dražesnom malom bjelokosnom tijelu svega me prožme osjećaj

nekoga dubokog strahopoštovanja.

— Možete li danas večerati sa mnom, Doriane?

Dorian zaniječe glavom i odvrati:

— Večeras je ona Imogen, a sutra će biti Julija.

— A kada je Sibyla Vane?

— Nikada.

— Čestitam!

— Kako ste strašni! U njoj se utjelovljuju sve velike heroine cijeloga svijeta. Ona

je mnogo više od običnoga ljudskoga stvora. Smijte se samo, no ja vam velim da je

genijalna. Volim je, i ja hoću da i ona mene voli. Vi, koji znate sve tajne života —

vi mi morate reći kako da očaram Sibylu Vane, da steknem njenu ljubav. Hoću da

Romea učinim ljubomornim, hoću da mrtvi ljubavnici minulih vjekova čuju naš

smijeh, i neka se rastuže. Hoću da strasni dah naše ljubavi uskrisi na nov život

njihov prah i pepeo, pa da oni opet osjete svu ljubavnu bol. O bože, Harry, kako je

obožavam. — I dok je tako govorio, Dorian se ušetao po sobi, a na obrazima

planuše mu dvije crvene ruže od grozničave vatre u kojoj je izgarao. Bio je silno

uzbuñen.

Lord Henry promatraše ga s pravim uživanjem. Kako li sada bješe sasvim drukčiji

od onog zbunjenog i zastrašenog dječaka, s kojim se upoznao u Hallwardovu

atelijeru! Priroda se njegova bješe razvila kao cvijet, u koga latice buknuše

grimiznom jarom. Iz njezina se tajnog skrovišta bješe iščahurila Duša, kojoj se

Žudnja ispriječila na putu.

— A što sad? — naposljetku će lord Henry.

— Htio bih da vi i Basil poñete jedne večeri sa mnom da je vidite kako glumi. I ja

ne osjećam nikakve bojazni da bi vas mogla razočarati. Onda ćete mi, htjeli ne

htjeli, i sami priznati da je genijalna. A zatim je moramo pošto-poto izbaviti od

onoga Židova. Vezana je za nj još tri godine, točnije rekavši dvije godine i osam

mjeseci. Razumije se da ću mu morati štogod platiti. Kada sve to bude ureñeno,

pobrinut ću se da nastupi u nekom kazalištu u West Endu. I kao što je mene

zaludila, ona će tada zaludjeti cijeli svijet.

— Dragi dječače, to vam neće uspjeti.

— Hoće, hoće! Sve će ona zaludjeti. Jer ona ne samo da ima umjetničkog dara,

najsavršenijeg umjetničkog instinkta; u nje ima i ličnosti, a vi ste mi često govorili

da dan-danas ličnosti vladaju svijetom, a ne pusta načela!

— Neka bude. Kada želite da poñemo?

— Da vidimo. Danas je utorak. Recimo: sutra. Sutra igra Juliju.

— Dobro. Sutra u osam u Bristolu. A ja ću povesti Basila.

— Molim vas, Harry, ne u osam. Radije u šest i po. Moramo stići prije početka

predstave. Morate je vidjeti u prvom činu, kada prvi put ugleda Romea.

— U šest i po! Tko će tako rano! Pa to vam je kao da čovjek večerava poslijepodne

ili uzme čitati kakav engleski roman. Prije sedam — nikako! Hoćete li se u

meñuvremenu naći s Basilom? Ili da ga ja obavijestim s nekoliko redaka?

— Dragi Basil! Već je tjedan dana otkako ga ne vidjeh. Moram priznati da je to

vrlo ružno od mene, pogotovo kad pomislim da mi je poslao moju sliku u

prekrasnom okviru, što ga je dao izraditi po vlastitom nacrtu, i — premda sam

ljubomoran na nju, jer je za čitav mjesec mlaña od mene — da vam kažem po duši,

ona me ushićuje. Ne bih htio da se nasamu s njim sastanem. Priča mi stvari koje ne

volim slušati: daje mi dobre savjete.

Lord se Henry osmjehnu.

— Ljudi vole da daju ono što je njima samima prijeko potrebno. Za me je to —

bezdan darežljivosti.

— O, Basil je duša od čovjeka, samo — u njemu ipak ima nešto filistarsko. Postao

sam svjestan toga otkako sam vas upoznao, Harry.

— Dragi prijatelju, Basil sav čar kojim se odlikuje, udahnjuje u svoja djela. I

prema tome njemu za život preostaju samo predrasude, neka pusta načela i njegov

zdrav razum. Od svih umjetnika što sam ih ikada poznavao, samo su loši umjetnici

bili osobno zanimljivi i privlačljivi. Dobri umjetnici žive samo u svojim djelima, te

su prema tome kao ljudi savršeno nezanimljivi. Velik pjesnik, istinski velik

pjesnik, u običnom životu nema ni trunka poetičnosti. Ali loši pjesnici očaravaju

čovjeka svojom osobom. Što slabiji stihovi, to šarmantniji pjesnici. Sama činjenica

da je netko izdao zbirku osrednjih soneta, čini ga neodoljivim. On svagdašnjicu

pretvara u pjesme, koje ne umije napisati. Drugi opet pišu pjesme što ih u životu ne

mogu ostvariti.

— Da mi je znati, Harry, je li to zbilja tako? — reče Dorian Gray, pa uze sa stola

velik flakon sa zlatnim grljkom i zapušačem, odčepi ga i poškropi rupčić s

nekoliko kapi parfema. — Pa bit će da je tako kad vi to kažete. A sada bježim!

Imogen me čeka. Ne zaboravite sutrašnji sastanak. Zbogom.

Kada je njegov prijatelj otišao, lord Henry uzme razmišljati, a umorne mu se oči

zaklopiše. Istina, on se malokad za bilo koga tako zanimao kao za Doriana Graya.

Pa ipak ludi zanos kojim je taj mladić obožavao neku drugu osobu, nije u njemu

izazivao nimalo bola, nevoljkosti ili ljubomore. Čak se tome radovao. Mladić je

postao još zanimljiviji za nj. Oduvijek se lord Henry oduševljavao za metode

prirodnih znanosti, samo što mu se analizirani objekt činio i suviše beznačajnim i

nevažnim. I tako je počeo rasuñivati sebe, a najposlije — i druge. Njemu se činilo

da je jedino ljudski život vrijedan da bude analiziran. Ta što je sve drugo prema

ljudskom životu! Istina, kada ljudski život promatramo kao neki alkemistički sud,

u kojem se, nad vatrom, isprepleću svi ljudski bolovi i burkaju sve ljudske radosti,

ne možemo na lice staviti staklenu obrazinu niti se zaštititi od sumpornih plinova

što smućuju mozak i uznemiruju maštu nakaznim čudovištima i jezovitim morama.

Ima tako suptilnih otrova, da bismo se morali najprije razboljeti od njih da bismo

ih mogli upoznati. I čudnih bolesti ima, što ih najprije sami moramo prekužiti da

bismo shvatili njihovu bit. Ali ipak, kako li je velika nagrada što nam onda pada u

dio! A svijet nam se onda čini tako divnim! Kako li je divno promatrati čudesnu i

nepobitnu logiku strasti i naš uzbudljivo šareni osjećajni život — uočiti njihovu

podudarnost i njihovo razmimoilaženje, sagledati njihov sklad i nesklad! Ne mari

što ta saznanja skupo plaćamo! Nijedan osjećajni doživljaj nije preskupo plaćen!

Bio je svjestan — i od same pomisli na to radosno bljesnuše njegove tamne oči

ahatne boje! — da su neke riječi što ih je izgovorio, riječi pune melodije i ritma,

bile uzrokom te se duša Doriana Graya obratila toj bijeloj djevojci, pa je mladić

pred tim likom pao na koljena i predano ga obožavao. U mnogo čemu taj je mladić

bio njegovo djelo. Njegovo je djelo što je mladić prije vremena sazreo. I to znači

mnogo, vrlo mnogo. Obični smrtnici moraju čekati da im život razotkrije svoje

tajne, i samo je malobrojnim izabranicima suñeno da ugledaju misterije života još

prije nego što se veo diže. Ponekad to biva pod utjecajem umjetnosti, a osobito one

vrste književnosti koja neposredno opisuje strasti i duševna zbivanja. Ali kadikad

preuzima tu ulogu neka složena ličnost, pa vrši to funkciju umjetnosti, postaje

pravo umjetničko djelo, jer i Život ima svoja remek-djela baš kao i pjesništvo ili

kiparstvo ili slikarstvo.

Da, taj mladić bješe sazreo prije vremena. Pribrao je ljetinu još u jeku proljeća. U

njegovim je žilama bila strasna krv mladosti, ali je već postajao svjestan svoje

ličnosti. Kojeg li uživanja promatrati toga mladića. Čovjek se morao diviti njegovu

lijepom liku, njegovoj lijepoj duši. Svejedno kako će svršiti, kakav mu je svršetak

sudba dosudila. Bijaše nalik na ljupke likove u raskošnom pozorju ili na pozornici,

čije nam se radosti čine nedosežno daleke, no čiji bolovi u nama bude osjećaj za

ljepotu, a čije se rane rumene kao crvene ruže.

Duša i tijelo, tijelo i duša — koje li tajne! Njegova duša bijaše prožeta nekom

čulnošću, ali bijaše časova kada bi mu se tijelo uzvinulo do produhovljenosti. Čula

su mogla postići neko produhovljeno savršenstvo, a duh se dao uniziti. Tko bi

mogao reći gdje prestaju tjelesni nagoni a počinju duševni porivi? Kako li su

isprazne sve one proizvoljne definicije školskih psihologa! Pa ipak, koje li muke

naći se u vrtlogu različitih filozofskih grupa! Da li je duša sjenka koja živi u kući

grijeha? Ili je tijelo samo stanovnik duše, kako je to mislio Giordano Bruno? 50

Odvajanje duha od materije jest misterija, kao što je i sjedinjenje duha s materijom

misterija.

I on stade razmišljati o tome da li bismo od psihologije ikada mogli stvoriti

egzaktnu znanost, tako usavršenu da nam otkrije svaki i najmanji izvor života. Jer

kod današnjeg stanja filozofije, sami sebe ne razumijemo nikada, a druge tek

sasvim izrijetka. Iskustvo nema nikakve eitičke vrijednosti. Ono je puko ime što ga

ljudi nadijevaju svojim zabludama. Moralisti zapravo smatraju iskustvo za neku

vrstu opomene, tražeći da mu se prizna neka etička moć u oblikovanju karaktera, i

slave ga kao neko sredstvo koje nas uči čega se treba držati a čega kloniti. Ali u

iskustvu nema nikakve pokretne sile. Kao ni savjest, tako ni iskustvo nije nikakav

aktivni uzročnik. Ono nam samo uistinu dokazuje da će nam budućnost biti isto što

i prošlost, te da ćemo grijeh što smo ga jednom počinili s odvratnošću, poslije opet

počiniti, i to često i s uživanjem.

Bilo mu je jasno da se samo eksperimentalnom metodom, može postići neko

znanstveno objašnjenje strasti, a nesumnjivo je Dorian Gray bio sjajan objekt za

njegove eksperimente, obećavajući bogate i plodonosne rezultate. Njegova je

50 Giordano Bruno (roñen 1548) — spaljen na lomači kao bezvjerac 1600;

talijanski filozof renesanse; panteist. (Prev.) naglo usplamtjela ljubav prema Sibyli

Vane bila vrlo značajna psihološka pojava. Bez sumnje je radoznalost pri tom

igrala veliku ulogu, radoznalost i žudnja za novim životnim iskustvima; ali usprkos

tome, ta njegova ljubav bijaše vrlo zamršen osjećaj strasti. Ono što je u njoj bilo od

dječačke senzualnosti, mašta je preobrazila i prometnula u nešto drugo, što se

mladiću činilo da je daleko od svake čulnosti, pa je upravo stoga bilo mnogo

opasnije. Jer upravo one strasti o porijeklu kojih se obmanjujemo, imaju najveću

vlast nad nama, kao što su u nama najslabiji baš oni porivi u prirodu kojih nam se

čini da smo potpuno upućeni. Nerijetko se dešava da sami na sebi vršimo neke

eksperimente, a sve misleći kako te pokuse vršimo na nekoj drugoj osobi.

I dok je lord Henry tu sjedio sanjareći o tim problemima, netko pokuca na vrata, te

uñe njegov sluga i podsjeti ga kako je vrijeme da se preobuče za večeru. On ustade

i pogleda na ulicu. Gornji prozori na kućama na suprotnoj strani bliještali su

grimiznozlaćanim sjajem, jer sunce bijaše već na smiraju.

Okna se na njima žarila kao usijane metalne ploče. A nebo se gasilo i bilo nalik na

ružu koja vene. Razmišljao je o svom prijatelju, o njegovoj razbuktaloj mladosti, u

čudu se pitajući kako li će se sve to svršiti.

Vrativši se kući u dvanaest i po, lord Henry nañe na stolu u predsoblju brzojav.

Otvori ga i vidje da je od Doriana Graya. Javljao mu je o svojim zarukama sa

Sibylom Vane.

V POGLAVLJE

— Majko, majko, ja sam tako sretna! — šapnu djevojka i zarije lice u krilo

precvale iznurene žene, koja je, okrenuvši leña jarkoj svjetlosti, sjedila u jedinom

naslonjaču u toj njihovoj jadnoj dnevnoj sobi. — Tako sam sretna! — opet će ona

— a i ti moraš biti sretna!

Gospoña se Vane lecnu i položi svoje kao bizmut bijele ruke na kćerinu glavu.

— Sretna! — odslovi kao jeka. — Ja sam samo onda sretna kada te gledam na

pozornici. Ti ne bi smjela ni na što drugo misliti doli na svoju glumu. Gospodin je

Isaac uvijek bio tako dobar prema nama; mi mu dugujemo i novaca.

Djevojka diže glavu, napući usne i uskliknu:

— Novaca, majko? Pa što je već novac? Ljubav je više od novca.

— Ne smiješ zaboraviti, Sibyla, da nam je gospodin Isaac dao predujam od pedeset

funta da poplaćamo dugove i da pristojno opremimo Jamesa. Pedeset funta vrlo je

velika svota. Gospodin je Isaac bio vrlo uviñavan prema nama.

— On nije gentleman, majko, i ja mrzim njegov način kako on to sa mnom

razgovara — odvrati djevojka ustajući i prilazeći prozoru.

— Ne mogu ni zamisliti kako bismo bez njega — uznestrpi se starica.

Sibyla Vane zabaci glavu i zasmija se.

— Nama on više nije potreban, majko. Odsad će Kraljević Bajni upravljati našim

životom. — I ušutje. Krv joj uzavri u žilama i ozari obraze lakim rumenilom. Kao

dvije ružine latice usne joj se rastaviše i zadrhtaše. Kao da je zahvatio žarki vihor

strasti, nježni se nabori njezine haljine zalelujaše i ona prousti tiho i Skromno:

»Volim ga!«

— Ludo dijete, ludo dijete! — dopiraše do nje majčin odgovor, nalik na kričanje

papige. I dok su koščati prsti, načičkani lažnim draguljima, grčevito grebli po

zraku, grotesknost njenih riječi bivala je još veća.

Djevojka ponovo pršte u smijeh. U njenu glasu kliktala je prigušena radost ptičice

u kavezu. Njene oči kao da su upijale tu melodiju, koja se u njima odražavala kao

neka jeka uhvaćena očima; zatim se oči načas zaklopiše, kao da pohranjuju tu

svoju tajnu. Kada se opet otvoriše, bile su zamagljene, zastrte nekim snom.

S otrcana naslonjača dopirahu do nje mudre riječi s uvelih usana, riječi opomene da

se smiri i umudri, dozivajući joj u pamet neka mjesta iz one (knjige Kukavičluka,

kojoj je pisac dao lažni naslov Zdrav Razum. Nije slušala. Bila je slobodna u

svojoj tamnici strasti. Njen kraljević, Kraljević Bajni, bio je s njom. Zazvala je

pamćenje da joj uskrisi njegov lik. Dušu je svoju poslala u potragu za njim, i ona

joj ga je dovela. Na njenim su usnama opet gorjeli njegovi cjelovi. Kapci njenih

očiju ponovo oćutješe vrelinu njegova daha.

I tada Mudrost okrene drugi list i poče joj govoriti nešto o uhoñenju i

propitkivanju. Možda je mladić doista bogat. Ako jest, onda treba misliti na brak.

Školjku njena uha zapljuskivahu valovi svjetovnog mudričenja. Mimo nju zujnuše

strelice himne i lukavstva. Vidje kako one tanke usne melju i mrmore, pa se

nasmiješi.

I tada odjednom osjeti potrebu da govori; mučila je ta rječita šutnja.

— Majko, majko! — povika — zašto me tako silno voli? Ja znam zašto ga volim.

Volim ga jer je tako nalik na to što bi Ljubav morala biti. Ali što nalazi on u meni?

Nisam dostojna njega. I gle, ni samoj mi nije jasno — premda znam da me on u

svemu nadvisuje, ja ipak ne osjećam bojažljive poniznosti. Osjećam ponos, ponos

neiskazan. Majko, jesi li ti voljela oca kao što ja volim Kraljevića Bajnog?

Ma da su joj obrazi bili naprašeni jeftinim bjelilom, žena poodmakle dobi još jače

poblijedje, a sasušene joj se usne skvrčiše u bolnom grču. Sibyla poletje k njoj,

objesi joj se oko vrata i poljubi je.

— Oprosti, majko! Znam, boli te kad govorimo o ocu. No tvoj je bol odatle što si

ga toliko voljela. Ne budi tako tužna.

Sretna sam danas kao ti sto si bila prije dvadeset godina. Ah! pusti me da budem

sretna zauvijek!

— Odveć si mlada, dijete moje, a da te ljubav mori. A zatim, što znaš o tom

mladiću? Ni imena mu ne znaš. Sve je to vrlo nezgodno i, duše mi, sada kad James

odlazi u Australiju, te mi glava hoće da prsne od pustih briga, morala bi biti

obazrivija. Nu, kako rekoh, ako je bogat...

— Ah! majko, majko, pusti me da budem sretna!

Gospoña je Vane pogleda i raširivši ruke s glumljenom srdačnošću, koja je

mnogim glumcima već postala navikom, zagrli svoju kćer. U taj se čas rastvoriše

vrata i u sobu uñe momče tamne, kudrave kose. Bio je bucmast, a ruke mu bile

velike i nezgrapne. Nije bio tako uglañena ponašanja kao njegova sestra. Jedva da

bi tko pomislio da su brat i sestra. Gospoña Vane upre oči u nj i njen smiješak

postade još vedriji. U mislima ga je uzdizala do dostojanstva, vrijedna udivljenja

općinstva. Bila je čvrsto uvjerena da bi takva 'živa slika' morala biti zanimljiva.

— Zar ne bi mogla i za me ostaviti nešto od svojih poljubaca, Sibyla? — smrsi

šiparac dobrodušno.

— O, pa tebi, Jime, nije stalo do poljubaca — živnu djevojka. — Ti si staro

gunñalo. — I ona poletje kroza sobu i stade ga grliti i maziti.

James Vane pogleda sestru s puno nježnosti.

— Htio bih da se malo prošetaš sa mnom, Sibyla. Ne mislim da ću ikada više

vidjeti taj strašni London. A bogme ne vjerujem da ću bilo kad osjetiti čežnju da se

vratim.

— Sinko, ne govori takve strahote — promrmlja gospoña Vaine te s uzdahom

dohvati nekakav kričav kazališni kostim i stade ga krpiti. Osjeti se donekle

razočaranom što se on nije pridružio grupi, što bi bez sumnje uvećalo teatralni učin

prizora.

— Zašto ne, majko? Ja to zbiljski mislim.

— Zadaješ mi toliko boli, sinko. Čvrsto se nadam da ćeš se vratiti iz Australije vrlo

bogat. Mislim da u kolonijama nema pravoga društva, odnosno nema ničega od

onog što se po mom mišljenju može smatrati za društvo; i stoga nema druge nego

da se vratiš u London čim stekneš imutak, pa da ovdje nastojiš zauzeti kakav

položaj.

— Društvo! — smrsi mladić. — Ne marim ni da čujem za nj. Htio bih samo da se

domognem nekih para pa da tebe i Sibylu maknem iz kazališta, koje mi je tako

mrsko.

— O, Jime! — prihvati Sibyla smijući se — to nije nimalo lijepo od tebe! Ali, jesi

li doista nakanio sa mnom na šetnju? Baš divno! Već sam se bojala da ćeš poći iz

kuće da se oprostiš s nekim svojim prijateljima, kao s Tomom Hardyjem koji ti je

dao tu strašnu lulu ili s Nedom Langtonom, koji ti se ruga kad je god pušiš. Doista

je vrlo lijepo od tebe što si nakanio da svoje posljednje popodne provedeš sa

mnom. Kamo ćemo? Hajdemo u Park.

— Ta sav sam otrcan — namrgodi se mladić. — U Park ide samo elegantan svijet.

— Koješta, Jime — šapnu ona i pomilova ga po rukavu.

Časak je oklijevao, a napokon reče:

— Pa dobro, samo nemoj da čitavu vječnost čekam da dovršiš toaletu.

Ona plešući odskakuta na vrata. Sa stepenica kojima se uspinjala, razlijegala se

njena pjesma. Zatim je odozgo dopiralo pocupkivanje njenih nožica.

Jim dva-tri puta poñe sobom. Onda se okrenu nijemom liku u naslonjaču pa upita:

— Majko, jesu li sve moje stvari spremljene?

— Sve ti je spremljeno, Jamese - odvrati žena ne dižući pogleda sa svoga šića. Već

od nekoliko mjeseci osjećala se nelagodno, kad bi god ostajala nasamu sa svojim

pomalo grubim i tako uozbiljenim sinom. Kad bi im se pogledi sreli, njena bi

plitka, površna narav sva zadrhtala. U čudu bi se pitala da li već nije u što

posumnjao. Kaiko više nije nadovezao ni riječi, tajac joj postade nepodnošljiv te

ona udari u jadikovke. Žene se brane napadajući, baš kao što napadaju

neočekivanim popuštanjem. I ona reče:

— Nadam se, Jamese, da ćeš biti zadovoljan svojim pomorskim životom. Ne

zaboravi nikad da si sâm tako izabrao. Mogao si naći namještenje i kod kakva

odvjetnika. Odvjetnički je stalež vrlo ugledan, a na ladanju ih često najotmjenije

obitelji pozivaju u goste.

— Mrzim svaku kancelariju i sve činovnike — odvrati šiparac. — Uostalom, pravo

si rekla: sâm sam odabrao svoj životni put. Samo jedno ti velim: pripazi na Sibylu.

Nemoj da je snañe bilo kakvo zlo. Majko, moraš je dobro čuvati.

— Jamese, doista govoriš nekako čudno. Pa razumije se da bdijem nad Sibylom.

— Načuo sam kako neki mladi gospodin dolazi svaku večer u kazalište te ide iza

kulisa da s njom razgovara. Je li to istina? U čemu je stvar?

— Govoriš o stvarima, James, kojih ne razumiješ. Mi glumci navikli smo da nam

svijet iskazuje svoju blagonaklonu pažnju. Ta i ja sam u svoje vrijeme primala

bezbroj buketa. Bilo je to u vrijeme kada su se ljudi još razumijevali u umjetnost.

A što se tiče Sibyle, zasad još ne mogu reći da li je ta njena simpatija ozbiljna ili

ne. No izvan svake je sumnje da je onaj mladi gospodin, o kome je riječ, savršen

gentleman. Prema meni je vazda vrlo uljudan. Osim toga izgleda bogat, a cvijeće

što ga šalje, prekrasno je.

— No pored svega toga ne znaš mu ni imena — dobaci joj mladić oštro.

— Ne znam — prizna mati sasvim spokojno. — Nije nam još rekao svoga pravog

imena. Mislim da je to vrlo romantično od njega. Bit će da pripada aristokratskom

društvu.

James Vane ugrize se za usnu.

— Čuvaj Sibylu, majko, čuvaj je — opomenu je uzbuñenim glasom.

— Ti mi, sine, nanosiš velike boli. Ja neprestano bdijem nad Sibylom. Dakako, ako

je taj gospodin bogat, ne vidim nikakva razloga da meñu njima dvoma ne doñe do

kakve veze. Ja čvrsto vjerujem da pripada aristokratskom društvu. Iskreno da ti

kažem, vidi se to po cijeloj njegovoj vanjštini. To bi za Sibylu mogao biti sjajan

brak. Njih bi dvoje bio dražestan par. Neobično je lijep, i svak to opaža.

Mladić promumlja nešto i stade bubnjati svojim grubim prstima po prozorskom

staklu. I baš kad se okrenuo da nešto kaže, kadli se vrata otvoriše, i Sibyla utrča u

sobu te povika:

— Kako ste se samo uozbiljili! Tà što vam je?

— Ništa — odgovori brat. — Mislim da katkad čovjek mora biti ozbiljan.

Zbogom, majko. U pet bih htio da večeram. Sve je zapakovano osim mojih košulja,

pa ne treba ni o čemu da vodiš brigu.

— Zbogom, sinko — odgovori mu majka kimnuvši glavom usiljenom

dostojanstvenošću.

Bila je veoma uvrijeñena zbog tona kojim je on s njom razgovarao, a bilo je nečega

i u njegovu pogledu, te je sada bila sva uplašena.

— Poljubi me, majko — reče djevojka. Njene se rascvjetane usne dotakoše

smežuranih obraza, i kao da topli dašak razgali njihovu mraznu okorjelost.

— Čedo moje, čedo jedino! — kliknu gospoña Vane, gledajući u strop, kao da

upućuje svoje riječi nekoj imaginarnoj publici na kazališnoj galeriji.

— Hajdemo, Sibyla — uznestrpi se brat, koji je mrzio majčina prenemaganja.

Iziñoše na sunčanu svjetlost, ustreptalu od povjetarca, te se polako odšetaše niz

pusti Euston Road. Prolaznici zagledahu začuñeno u tog natmurenog, nezgrapnog

mladića, koji je, obučen u grubo odijelo što mu nije pristajalo, pratio tako dražesnu

i po izgledu tako ljupko dotjeranu djevojku. Bijaše nalik na priprosta vrtlara koji se

zakitio ružom.

Kad god bi se Jimove oči sukobile s radoznalim pogledom kakva stranca, on bi se

od vremena do vremena mrštio. Kada bi se tko zablenuo u nj, osjećao je neku

nelagodnost, koju osjećaju genijalni ljudi u svojim poznim godinama, a koje se

običan čovjek nikada ne otarasi. Sibyla, naprotiv, nije bila ni svjesna dojma što ga

je ostavljala na ljudima. U smiješku na njenim usnama podrhtavala je ljubav.

Mislila je na Kraljevića Bajnog, i da bi što više mogla misliti na nj, ni jednom ga

riječju nije spominjala, ćaskajući bez prestanka o brodu kojim je Jim imao

otploviti, o zlatu što će ga onkraj mora zasigurno zgrnuti, o bajnoj nasljednici

velikog bogatstva koju mu je sudba dosudila da je izbavi od opakih šumskih

razbojnika u crvenim razdrljenim košuljama. Jer on ne smije ostati običan mornar

ili brodski skladištar, ili što je sada već imao postati. O ne! Mornarski je život tako

strašan. Teško je i zamisliti samo da čovjeka utrpaju u nekakvu strašnu brodinu, na

koju odasvud nadiru valovi nalik na div-grbavce, pomamne da je raznesu i

progutaju, dok joj olujne vjetrine čupaju jarbole i uz fijuk paraju jedra i zviždave

trake! Neka se u Melbourneu iskrca s broda, pa lijepo 'zbogom kapetane!' i put pod

noge — u potragu za zlatom. Neće sastaviti ni sedmicu dana, kadli će naći golemu

grudu čista zlata, kakvu svijet još ne vidje, pa da je odvuče do obale u kolima, što

će ih pratiti šestorica stražara na konjima. Triput će ih napadati šumski razbojnici, i

triput će biti odbijeni u krvavu pokolju. Ne, ne tako. On neće ni krenuti do

nalazišta zlata. Strašna su to mjesta, gdje se ljudi izopijaju, gdje po barovima

ubijaju jedan drugoga, gdje se govori jezikom psovke i kletve. Bolje neka postane

miroljubiv farmer koji zapaća ovce, pa da jednom uveče, jašući kući, ugleda lijepu

kćerku bogata rančera 51 kako se otima haramiji koji juri na vrancu sa svojim

plijenom; a on će za njim uzagrepce, te osloboditi djevojku. I razumije se, djevojka

će se zaljubiti u nj, a on u nju, pa će se uzesti, vratiti se kući i živjet će u velikoj

palači u Londonu. O da, život će za nj biti pun divnih iznenañenja, tek — dobar i

valjan mora biti, ustrpljiv, i da ne plane u svakoj prilici, da ne trati novac uludo.

Istina, ona je samo godinu dana starija od njega, ali je kudikamo bolje upoznala

život. A i pisati joj mora, pisati svakom poštom i svake se večeri prije spavanja

pomoliti bogu. Dobar je bog i on će ga čuvati. A i ona će se moliti za nj, a za

nekoliko godina evo ga natrag kući, bogata i sretna.

Natmuren i mrk slušao je mladić i ni riječi da joj odgovori. Morila ga je tuga što

ostavlja zavičaj.

No nije samo to bio uzrok njegovoj mrzovolji i potištenosti. Ma koliko neiskusan

bio, jasno je osjećao opasnost koja je prijetila Sibyli. Od onoga mladog kicoša nije

joj se nadati ničem dobru. Bio je gentleman, i zato ga je

Rančer — vlasnik ranča (stočarske farme). (Prev.) mrzio, mrzio onim čudnim

instinktom rase, bezrazložno zapravo i nesvjesno, te je mržnja baš s tog razloga

bila to jača. Poznavao je i svu plitkost i taštinu svoje majke, te je baš u tome vidio

bezbrojne opasnosti što su ugrožavale Sibylinu sreću. Djeca isprva vole svoje

roditelje; kada porastu, ona im sude; a ponekad im i praštaju.

Njegova majka! Mučilo ga nešto, o čemu je nju morao pitati o čemu je mjesece i

mjesece šutke mislio i razmišljao. Jedne večeri, dok je čekao pred vratima što vode

na pozornicu, slučajno mu doprije do uha neka riječ, jedva čujno dobačena uvreda,

te zakovitla u njemu čitav roj strašnih misli. Pri samoj pomisli na to bilo mu je kao

da ga je netko šinuo bičem po licu. Obrve mu se skupiše i zarezaše duboku brazdu,

i kao pridavljen bolnim grčem, ugrize se za donju usnu.

— Pa ti me uopće i ne slušaš, Jime — povika Sibyla — dok ja tu stvaram

najdivnije osnove za tvoju budućnost. De, gukni bar.

— A što da ti kažem?

— Pa da ćeš uvijek biti dobar i da nas nećeš zaboraviti — nasmiješi mu se sestra.

Mladić slegne ramenima.

— Prije ćeš ti mene zaboraviti nego ja tebe, Sibyla.

Djevojka porumenje, pa ga upita:

— Kako to misliš, Jime?

— Čujem da imaš prijatelja. Tko je taj čovjek? Zašto mi nisi o njemu govorila? Taj

ti me misli dobro.

— Šuti, Jime! — ražesti se djevojka. — Da nisi o njemu rekao lošu riječ! Ja ga

volim.

— Gle, a ni imena mu ne znaš — otpovrnu mladić. — Tko je taj čovjek? Imam

prava da to znam.

— Ime mu je Kraljević Bajni. Zar ti se ne sviña to ime? O, ti ludi dječače! Nikad

ga ne bi smio zaboraviti. Kada bi ga samo jedanput vidio, znao bi da je to

najdivniji čovjek na svijetu. Doći će dan kada se vratiš iz Australije, i ti ćeš ga

upoznati. I zavoljet ćeš ga. Svi ga vole, a ja ga ... ljubim. O, kad bi večeras i ti

mogao biti u kazalištu. On će biti tamo, a ja ću igrati Juliju. O, kako ću je igrati!

Zamisli, Jime — ljubiti i igrati Juliju! A on sjedi preda mnom pa me sluša! Igrati,

da bi on uživao! Sve me strah da ću sve glumce zastrašiti, zastrašiti ili oduševiti do

zanosa. Ljubiti znači nadmašiti sama sebe. Jadni strašni gospodin Isaac doviknut će

svojoj besposličarskoj bratiji u baru da sam genije. Proglasio me za dogmu;

večeras će o meni propovijedati kao o nekom otkrovenju. Osjećam to. I sve to

pripada njemu, Kraljeviću Bajnom, mom ljubljenom, koji je moj bog, moje sve. No

pored njega ja sam tako mala i uboga. Uboga? Ne mari! Kada se bijeda ušulja kroz

vrata, kroz prozor ulijeće ljubav. Trebalo bi izmijeniti naše stare poslovice. One

nastadoše zimi, a sada caruje ljeto, ples cvjetova pod plavetnim nebom.

— On je gentleman — turobno će mladić.

— Kraljević je on! — zapjeva njen glas. — Zar može biti više?

— Učinit će te svojom ropkinjom.

— Jeza me hvata pri pomisli da budem slobodna.

— Htio bih da ga se čuvaš.

— Gledati ga znači obožavati ga, poznavati ga znači vjerovati mu.

— Sibyla, obmanuo te pa luduješ za njim.

Ona se zasmija i primi ga pod ruku.

— Dobri moj, stari Jime, govoriš, kao da ti je sto godina. Jednoga ćeš dana i ti biti

zaljubljen. Onda ćeš tek znati što je ljubav. Ne budi tako mrk i zlovoljan. Trebalo

bi da se raduješ što me, premda odlaziš, ostavljaš sretniju nego što sam ikada bila.

Život nam je oboma bio gorak dosada, gorak i pretežak. No odsada će se sve

izmijeniti. Ti polaziš u nov svijet, a ja sam već našla svoj novi svijet. — Evo dvije

stolice. Sjednimo da promatramo elegantni svijet što tuda prolazi.

Posjedaše usred mnoštva drugih promatrača. Lijehe tulipana na stjecištu stazâ

treptahu žarom usplamtjelih prstenova. Trepti jara, i u bjeličastoj sumaglici kao da

titra pelud perunike. Šareni suncobrani zalepršaju tu i tamo i nestaju poput golemih

leptira.

Natjerala je brata da konačno progovori o sebi, o svojim nadama i izgledima za

budućnost. Govorio je polako i s nategom. Izmjenjivali su riječi kao što kartaši

objavljuju svoje poene. Sibyla bješe potištena. Nije bila kadra iskazati svu radost

što je nosila u sebi. Umjesto odgovora, oko njegovih bi zagorčenih usana zatitrao

samo lak osmijeh. Nakon nekog vremena ona sasvim ušutje. I tada u trenu ugleda

zlaćanoplavu kosu i nasmijana usta, i u otvorenoj kočiji proveze se Dorian Gray u

društvu dviju dama.

Ona skoči i povika:

— Evo ga!

A Jim samo istisnu:

— Koga?

— Kraljevića Bajnog — odvrati ona gledajući za viktorijom.52

Nato i on skoči i uhvati je grubo za mišku.

— Pokaži mi ga. Koji je? Pokaži prstom. Moram ga vidjeti! — vikao je mladić; no

istog se časa pred njima proveze četveropreg vojvode od Berwicka, a kada kola

zamakoše, više ne vidješe ništa: otvorene kočije bješe nestalo iz Parka.

— Ode — promrmlja Sibyla tužno. — A voljela bih da si ga vidio.

— I ja; jer tako mi boga, ako ti ikada učini što nažao, ubit ću ga.

Sva prestravljena ona ga pogleda. A on ponovi svoje riječi, što poput bodeža

proparaše zrak. Svijet ih u čudu stade promatrati. Neka dama, što stajaše tik do nje,

prsnu u hihot.

52

Viktorija — vrsta kočije na dva ili četiri kotača. (Prev.)

— Poñimo, Jime, poñimo — došapnu bratu. Mrk i uporan poñe za njom kroz

gomilu. Bilo mu je drago što joj je to rekao.

Stigavši do Ahilova kipa, ona se obazre na nj. U njenim se očima iskrila samilost,

koja se na njenim usnama pretvarala u osmijeh. Gledajući ga zatrese glavom.

— Lud si, Jime, savršeno lud; nevaljalo derište, i to je sve. Kako si se usudio

izgovoriti takve strahote? Pa ti i ne znaš što govoriš. Ljubomoran si i neprijazan. O,

kad bi se samo ti jedanput zaljubio. Ljubav nas oplemenjuje, a to što si ti rekao,

bilo je ružno.

— Meni je šesnaest — nato će mladić — i ja znam što hoću. Majka ti nije ni od

kakve koristi. Ona te ne umije čuvati. Sada žalim što odlazim u Australiju.

Najradije bih se odrekao i puta i Australije. I ja bih to doista učinio da mi isprave

nisu već potpisane.

— O Jime, ne budi tako ozbiljan. Nalik si na junaka iz onih smiješnih melodrama,

u kojima je majka nekoć tako rado nastupala. Neću da se sada svañamo. Vidjela

sam ga, a za me je najveća sreća kada njega vidim. Nećemo se prepirati. Znam da

nećeš nikada učiniti što nažao čovjeku kojega ja volim. Nije li tako?

— Pa, mislim da ne bih, barem dokle ga budeš voljela — glasio je mrzovoljni

odgovor.

— Uvijek ću ga voljeti! — uskliknu ona.

— A on?

— Uvijek! I on će me uvijek voljeti!

— To bolje za nj.

Ona ustuknu od njega. Zatim se zasmija i stavi mu ruku na podlakticu. Ta on je još

pravo dijete.

Kod Marble Archa sjedoše u omnibus, kojim se odvezoše do u neposrednu blizinu

svoga bijednog stana u Euston Roadu. Pet je bilo prošlo, a Sibyla je prije svake

predstave morala da se odmara nekoliko sati. Jim je na svaki način htio da se ona

malo odmori. Reče joj kako će mu biti mnogo lakše da se s njom oprašta ako

majka ne bude nazočna. Sigurno bi došlo do kakve scene, a njemu se gadi od scenâ

bilo koje vrste.

U Sibylinoj sobi rekoše jedno drugom zbogom. Mladićevo je srce plamtjelo od

ljubomore i grčilo se od jarosne ubilačke mržnje na stranca, koji je, kako se njemu

činilo, stao izmeñu njih. No kada mu se njene ruke oviše oko vrata, a njeni ga prsti

milovahu po kosi, njega to dirnu u srce i on je poljubi s iskrenom nježnošću. Dok

je silazio niza stube, oči mu bijahu orošene suzama.

Majka ga je dolje već čekala. Tek što je ušao, ona se stala tužiti kako je netočan.

Nije ništa odgovorio, već se odmah prihvati svoje mršave večere. Muhe su zujale

oko stola i gmizale po isprljanom stolnjaku. Kroz zaglušnu buku omnibusa i

kloparanje kočija, do njega je dopirao potmuli bruj koji je ubijao ono nekoliko

posljednjih minuta što mu je još preostalo.

Nakon nekog vremena odmače tanjur i uhvati se za glavu obim rukama. Osjećao je

kako ima pravo da mu se sve kaže. Ako je sve bilo onako kako je on to zamišljao,

već su mu prije morali sve reći. Majku je tištao strah olovnom težinom. Riječi su se

nesvijesno kidale s njenih usana. Prsti su joj gužvali poderanu čipkastu maramicu.

Kada je na satu otkucalo šest, on se diže i poñe prema vratima. Tu se osvrnu i

pogleda je. Pogledi im se sukobiše. Vidio je kako ga njene oči očajnički zaklinju

da joj se smiluje. I to ga razjari.

— Majko, moram te nešto pitati — reče, dok su njene oči bludile po sobi. Ona i ne

zausti da mu odgovori. — Reci mi istinu! Imam pravo da doznam sve. Jesi li bila

vjenčana s mojim ocem?

Ona duboko uzdahnu. Biješe to uzdah olakšanja. Napokon je kucnuo onaj strašni

trenutak, čas pred kojim je trnula od straha danju i moću, tjedne i mjesece, pa ipak

— sada je iščezla ona jezovita strepnja. Zapravo je u neku ruku bila i razočarana.

Gruba izravnost njegova pitanja tražila je da se isto tako bez okolišanja odgovori.

Situacija se do toga odlučnog momenta nije postupno razvijala. Bijaše to vrlo

mučna situacija, a nju je podsjećala na neuspjelu kazališnu probu.

— Nisam — odgovori žena, i sama osupnuta surovom nekompliciranošću života.

— Moj je otac, dakle, bio hulja! — povika dječak stežući pesnice.

Ona zatrese glavom.

— Znala sam da nije slobodan. A mi smo se jako voljeli. Da je poživio, pobrinuo

bi se za nas. Ne osuñuj ga, sine. Bio je tvoj otac, i gentleman. Imao je mnogo veza

u otmjenom društvu.

Na njegovim usnama pršte kletva.

— Ne radi se tu o meni — ipovika — ali nemoj da Sibyla .. A zar nije gentleman i

onaj stranac koji je zaljubljen u Sibylu, ili barem veli da je zaljubljen? Bit će da i

on ima mnogo veza u otmjenom društvu.

Ženu obuze načas osjećaj strašne poniženosti. Glava joj klonu. Ubrisa oči

uzdrhtalim rukama.

— Sibyla ima majku — šapnu jedva čujno — a ja je nisam imala.

To ga potrese. Priñe joj i sagnuvši se poljubi je te reče:

— Žao mi je ako sam ti zadao bol pitajući te za oca, ali nisam mogao na ino. A sad

mi je poći. Zbogom majko. Ne zaboravi da će ti odsada ostati samo jedno dijete

nad kojim moraš bdjeti i vjeruj mi, ako taj čovjek unesreći moju sestru, naći ću ga,

ma gdje on bio, i ubit ću ga kao psa. Kunem ti se, majko.

Pretjerana i mahnita prijetnja, razjarena gesta kojom bijaše propraćena, i sva

bezumnost tih melodramatskih riječi djelovale su na ženu: život joj se u tom

trenutku činio opet uzbudljivim. To je bila ona atmosfera na koju bijaše vikla.

Disala je slobodnije, i prvi put se divila svome sinu. Voljela bi da je mogla

produžiti u toj istoj teatralnosti, ali je on mahom prekide. Trebalo je odnijeti dolje

kovčege i pobrinuti se za šalove i pokrivače. Kućni se sluga vrzao amo-tamo i

trčkarao na sve strane. A zatim se trebalo cjenjkati s kočijašem. I tako ovi

posljednji časovi rastanka i minuše u izvršavanju banalnih sitnica. I ponovo je

svlada razočaranost dok je s prozora mahala svojim poderanim čipkastim

rupčićem, a kola s njenim sinom krenula. I bi joj kao da je opet promašila divnu

priliku za teatralno iživljavanje. Tješila se time što je Sibyli govorila kako će joj

odsele život biti pust, jer joj sada preostalo samo još jedno dijete, nad kojim mora

da bdi. Dobro je upamtila riječi svoga sina, riječi koje su joj se sviñale. A o onoj

prijetnji ne reče ni riječi. On ih je izrekao uzbudljivo i dramatski. Znala je da će se

jednoga dana svi zajedno tome smijati.

VI POGLAVLJE

— Zacijelo ste već čuli novost, Basile? — reče lord Henry te večeri, kad su

Hallwarda uveli u mali rezervirani salon u Bristolu, gdje je stol bio prostrt za tri

osobe.

— Nisam, Harry — odvrati umjetnik dodajući šešir i ogrtač konobaru koji se pred

njim naklonio. — A što je? Nadam se, da nije ništa u vezi s politikom? Politika me

ne zanima. U cijelom Donjem domu jedva da bi koga našao koji bi zavrijedio da

bude slikan; iako ih ima podosta koje bi trebalo temeljito oprati.

— Dorian se Gray zaručio — nato će lord Henry gledajući, dok je govorio,

subesjednika u lice.

Hallward se trže, pa se namršti.

— Dorian se zaručio! — povika — To nije moguće!

— Živa je istina.

— A s kojom?

— S nekakvom malom glumicom.

— To ne mogu vjerovati. Dorian je odveć razborit.

— Dragi Basile, Dorian je i suviše razborit, da ponekad ne čini kakve ludorije.

— Harry, tà brak nije nešto što se čini — ponekad!

— Osim u Americi — priklopi lord Henry nehajno. — No ja nisam rekao da se

vjenčao. Rekoh tek toliko da se zaručio. U tome je velika razlika. Meni je uvijek na

pameti da sam oženjen, ali se jedva sjećam da sam ikada bio zaručen.

— Ta pomislite samo na Dorianovo porijeklo, na njegov položaj i na njegovo

bogatstvo. Bilo bi upravo ludo da se oženi djevojkom koja je toliko ispod njegove

društvene razine.

— Basile, ako hoćete da se on doista oženi tom djevojkom, samo mu recite to.

Onda će to zacijelo učiniti. Muškarci čine gluposti svagda iz najplemenitijih

pobuda.

— Samo se nadam, Harry, da je to neka dobra djevojka, jer nikako ne bih htio da

se Dorian veže za neko podlo stvorenje, koje bi mu uprljalo karakter i izopačilo

duh.

— O, ona je još više nego dobra — ona je lijepa — progunña lord Henry srkućući

vermut s narančom. — Dorian veli da je lijepa, a on se u tome rijetko kad vara.

Njegov portret, što ste ga vi naslikali, učinio ga je pronicavim promatračem

vanjštine drugih ljudi. To je samo jedan od mnogih rezultata što ih je ta slika

postigla. Uostalom, večeras bismo morali vidjeti djevojku, ako mladić nije

zaboravio na urečeni sastanak.

— Govorite li ozbiljno?

— Najozbiljnije, Basile. Zlo i naopako, da bih ikada u životu mogao govoriti

ozbiljnije nego što sada govorim.

— A da li vi to odobravate, Harry? — preuze slikar ushodavši se po sobi i

griskajući usne. — Ta nije moguće da to odobravate. Sve je to u njega tek neka

djetinjasta zaslijepljenost.

— Sada nikad više ništa ne odobravam niti kudim. To bi značilo zauzeti pogrešan i

smiješan stav prema životu. Nismo mi zato na svijetu da se šepurimo sa svojim

moralnim predrasudama. Ne osvrćem se na ono što običan svijet govori, ali se

takoñer ne pačam u ono što šarmantni ljudi čine. Kada me neka osoba privlači, ona

me savršeno očarava izražajem svoje ličnosti, ma kakav taj izražaj bio. Dorian

Gray zaljubljuje se u neku lijepu djevojku, koja igra Juliju. Zašto ne? A kada bi

uzeo za ženu Mesalinu,53 bio bi isto tako zanimljiv. Kako znate, ja nisam nikakav

pobornik braka. Najbitniji je nedostatak braka što postajemo nesebični. A nesebični

su ljudi uvijek bezbojni. Nedostaje im individualnosti. Pa ipak, ima i takvih naravi

koje u braku postaju kompliciranije. Sačuvavši svoju sebičnost oni će joj dodati još

mnogo drugih egoizama. Primorani su da imaju više životâ. Oni postižu neku vrstu

više organizacije, a ja mislim da je svrha ljudskoga življenja da se postigne što viša

organizacija. Osim toga, svako iskustvo nešto vrijedi i, ma što se reklo protiv

braka, ipak je brak neko iskustvo. Nadam se da će se Dorian Gray oženiti tom

djevojkom, da će je šest mjeseci ludo obožavati, pa odjednom biti očaran nekom

drugom. To bi bio

Mesalina — razvratna žena (rimskog cara Klaudija). (Prev.) sjajan psihološki

problem.

— Pa vi ni sami ne vjerujete u sve to, Harry; a ujedno i znate da u to ne vjerujete.

Ako bi život Doriana Graya bio uništen, nitko ne bi bio nesretniji od vas. Vi ste

mnogo bolji nego što biste htjeli da izgledate.

Lord se Henry nasmija.

— Razlog, što svi mi rado zamišljamo o drugima samo najbolje jest taj što se svak

boji samoga sebe. Podloga svakom optimizmu jest puki strah. Smatramo da smo

plemeniti, jer pripisujemo svojim bližnjima one vrline od kojih bismo mogli imati

neke koristi. Hvalimo bankara da bismo mogli prekoračiti svoj konto, a u

drumskog razbojnika pronalazimo neke dobre osobine, sve u nadi da nam ne će

iskrenuti džepove. Vjerujem u sve ono što vam rekoh. Prezirem svaki optimizam iz

dna duše. A što se tiče uništena života, da vam rečem; samo je onaj život uništen

kojemu ne daju da se razvija i iživljuje. Želite li razoriti nečiju ličnost, a vi tog

čovjeka samo popravljajte. U pogledu braka, bila bi to prava ludost; ali izmeñu

muškaraca i žena ima i drugih, mnogo zanimljivijih veza. Razumije se da takve

veze mogu samo preporučiti. One imaju draž suvremene mondenosti. Ali, evo vam

Doriana. On vam može reći više negoli ja.

— Dragi Harry, dragi Basile, obojica mi morate čestitati! — prozbori mladić

skidajući večernji ogrtač, skutovi kojega bijahu postavljeni svilom, i stežući ruke

prijateljima. — Nikada nisam bio toliko sretan. Istina, došlo je tako neočekivano,

kao što se sve što je lijepo, dešava uvijek iznenada. No ipak mi se čini kao da sam

sav svoj život samo to očekivao i tražio. — Sav se rumenio od uzbuñenja i radosti,

te bijaše prava milina pogledati ga.

— Nadam se da ćete uvijek biti vrlo sretni, Doriane, — dočeka ga Hallward —

samo vam ne mogu oprostiti što me niste obavijestili da ste se zaručili. A Harryja

ste obavijestili.

— A ja vam neću oprostiti što ste okasnili na večeru — unese im se u riječ lord

Henry i stavi ruku na mladićevo rame, sve smješkajući se dok je govorio. — Hajde

da sjednemo i da vidimo što umije novi šef kuhinje, a onda ćete nam ispričati kako

se sve to dogodilo.

— Nema tu bogzna što da se priča — uskliknu Dorian, dok su posjedali za okrugli

stolić. — Eto, malo pa ništa. Kad sam sinoć odlazio od vas, Harry, ja se preobukoh

da večeram u nekom talijanskom restaurantu u Rupert Streetu, koji ste mi vi

pokazali, pa u osam odoh u kazalište. Sibyla je igrala Rozalindu. Inscenacija je,

dakako, bila strašna, a Orlando smiješan. Ali Sibyla! O, da ste je vidjeli! Kad se

pojavila na pozornici u dječačkim haljinama, bila je naprosto divna. Imala je

mahovinasto zelen haljetak od baršuna, s rukavima cimetne boje, kratke zagasite

hlače, vezane oko koljena vrpcama, dražesnu zelenu kapicu sa sokolovim perom

što bijaše pričvršćeno draguljem, a zaogrnula se ogrtačem s tamnocrvenom

postavom. Nikada dotad nije mi izgledala tako dražesna. Sva je odisala čarobnom

nježnošću one figurine iz Tanagre,54 koju imate u atelijeru, Basile. Kovrčava kosa

rubila joj čelo i lice kao tamno lišće oko blijede ruže. A njena gluma — tà večeras

ćete imati prilike da joj se divite. Ona je naprosto roñena umjetnica. Sjedio sam

posve sâm i kao očaran u onoj otrcanoj loži. Zaboravio sam da sam u Londonu i da

živim u devetnaestom stoljeću. Bijah daleko negdje sa svojom dragom, u nekoj

šumi koju nitko živ dotada ne vidje. Poslije predstave poñoh iza kulisa, gdje smo

razgovarali. I dok smo tako sjedili, odjednom osjetih u njenim očima pogled što ga

prije nikad nisam vidio. Moje se usne približiše njenim ustima i mi se poljubismo.

Ne mogu vam objasniti što

54 U Tanagri nañeno je mnogo figurina i vaza iz svih epoha, a najljepše su iz 4.

stoljeća prije naše ere, na kojima se ogleda Praksitelov utjecaj. (Prev.) sam toga

časa osjetio. Kao da se sav moj život suzio i sažeo u nešto jedino i jedinstveno, u

ružičastu radost tih usana. Svekoliko njeno tijelo zadrhta od slatke jeze i bijaše

nalik na ustreptalu bijelu narcisu. A tada ona kleče preda mnom i uze mi cjelivati

ruke. Znam da vam ne bih smio sve to pričati, ali eto moradoh. Razumije se da su

naše zaruke, zasad, najveća tajna. Ni majci nije ni riječi rekla. Ne znam što će moj

skrbnik na to. Lord Radley bit će sigurno bijesan. Ali, ništa to. Još prije nego mine

ova godina, bit ću punoljetan i onda mogu raditi što me volja. Zar nisam imao

pravo, Basile, što sam svoju dragu tražio u carstvu poezije i našao svoju životnu

družicu u Shakespeareovim djelima? Usta, koja je Shakespeare naučio govoriti,

došapnuše mi na uho svoju slatku tajnu. Rozalindine me ruke zagrliše, a na mojim

usnama govorio cjelov Julije.

— Da, Doriane, mislim da ste imali pravo — poistiha će Hallward.

— Jeste li je danas vidjeli? — priupita lord Henry.

Dorian Gray zaniječe glavom.

— Ostavio sam je u anñeoskoj šumi, a sastat ou se s njom u nekom vrtu u

Veroni.55

Lord je Henry ovda-onda zamišljeno srknuo gutljaj šampanjca.

— A u kojoj ste joj prilici zapravo spomenuli nešto o braku? I što vam je

odgovorila? Možda ste to već i zaboravili?

— Dragi Henry, ja o tome nisam s njom razgovarao kao o kakvoj poslovnoj stvari,

niti sam je fonmalno zaprosio. Rekoh joj da je volim, a ona mi je 55

U Veroni se odigrava Shakespeareova »Romeo i Julija«. (Prev.) odgovorila da nije

dostojna da bude moja žena. Ona da nije dostojna! Ta za nju bih dao cio svijet.

— Žene su divne u svojoj praktičnosti — smrsi lord Henry — one su mnogo

praktičnije od nas muškaraca. Mi u takvim prilikama često zaboravljamo da

spomenemo brak, dok će nas one vazda na to podsjetiti.

Hallward mu položi ruku na mišku.

— Nemojte tako, Harry. Rasrdiste Doriana. On nije poput drugih muškaraca.

Nikada ne bi bio kadar da bilo kome učini što nažao. Suviše je plemenit da bi koga

unesrećio.

Lord Henry dohvati ga pogledom preko stola te mu dobaci:

— Dorian se nikada ne srdi na me. Na to me pitanje nagnao samo osjećaj

radoznalosti, a to je zapravo jedini osjećaj koji će opravdati bilo kakvo pitanje. Evo

moje teorije: uvijek žene prilaze muškarcima s bračnom ponudom, a ne muškarci

ženama, izuzevši, dakako, srednji stalež. No srednji stalež nikada ne živi

suvremenim, modernim životom.

Dorian se Gray nasmija i zavrtje glavom.

— Harry, vi ste nepopravljivi; no meni je to svejedno. Čovjek se ne može srditi na

vas. Kad vidite Sibylu Vane, osjetit ćete da bi onaj koji bi bio kadar da joj učini što

nažao, doista morao biti zvijer, zvijer bez osjećaja, bez duše. Ne shvaćam kako

netko može oskvrnuti biće koje voli. Ja volim Sibylu Vane. Moja je želja da je

uzdignem na zlatno postolje, da vidim kako sav svijet obožava ženu koja je moja.

Što je brak? Neopozivan zavjet. I baš stoga vi ismijavate brak. O, ne rugajte se! Jer

i ja ću učiniti takav neopozivan zavjet. Njeno me povjerenje čini vjernim zbog

njene sam vjere postao dobar. Kada sam s njom, kajem se i odričem svega onoga

čemu ste me vi učili. Postajem sasvim drugi čovjek, kojega vi uopće i ne poznajete.

Ja sam se preobrazio, i tek što me takne ruka Sibyle Vane, već zaboravljam sve one

vaše izopačene, zamamljive, otrovne i prekrasne teorije.

— A to su...? zapita lord Henry, te se posluži s malo salate.

— O, to su one vaše teorije o životu, vaše teorije o ljubavi, vaše teorije o uživanju;

ukratko — sve vaše teorije, Harry.

— Jedino na svijetu radi čega se isplati imati neku teoriju, jest uživanje — nato će

lord Henry svojim tihim, melodičnim glasom — Samo se bojim, da to i nije moja

teorija. Ona pripada Prirodi, a ne meni. Uživanje je kamen kušnje Prirode, njen

znak odobravanja. Kada smo sretni, svagda smo dobri, ali kada smo dobri, nismo

uvijek sretni.

— Gle! Ali što vi smatrate za 'dobro'? — ozva se Basil Hallward.

— Da, da — prihvati kao jeka Dorian naslanjajući se unatrag i gledajući u lorda

Henryja preko bokora crveno-cvjetnih perunika, postavljenih nasred stola — ali što

vi smatrate za 'dobro', Harry...

— Biti dobar znači biti u skladu sa samim sobom — prihvati lord Henry, dotičući

se tankog drška stolne čaše svojim blijedim tankim prstima — nesklad vlada tamo

gdje je čovjek prisiljen da bude u skladu s drugima. Glavno je — vlastiti život. Što

se pak tiče života naših bližnjih, čovjek se može, ako mu je baš do toga da bude

hvastavac ili puritanac, gorditi i razmetati svojim moralnim nazorima, ali ga se ti

nazori zapravo ne tiču. Osim toga, Individualnost stremi za nečim višim. Moderna

se moralnost sastoji u tome da čovjek prihvati poglede svoga vremena, no po

mome je mišljenju svaki kultivirani čovjek do krajnosti nemoralan, koji to čini.

— Ali, Harry, ako čovjek živi samo za se, morat će to bez sumnje platiti strahovito

skupo? — nabaci slikar.

— Istina, dan-danas za sve plaćamo strahovitu cijenu. Ja bih rekao da je najveća

tragedija sirotinje u tome što nema ničega osim odricanja. Lijepi su grijesi, poput

svih lijepih stvari, povlastica bogatih.

— Ne plaća se samo novcem.

— A da čime, Basile?

— O, pa recimo grižnjom savjesti, patnjama i... pa eto, spoznajom vlastita

poniženja.

Lord Henry slegne ramenima.

— Dragi prijatelju, srednjovjekovna je umjetnost doista lijepa, no srednjovjekovna

osjećanja nisu više suvremena. Istina, možemo ih upotrijebiti u lijepoj književnosti.

No, treba znati da je sve ono što se može upotrijebiti u lijepoj književnosti, u

stvarnom životu neupotrebljivo. Vjerujte mi da se nijedan kultiviran čovjek ne kaje

za bilo koji užitak, dok nekultivirani ljudi ne znaju što znači uživati.

— Ja znam što je uživanje — povika Dorian Gray. — Uživati znači nekoga

obožavati.

— To je na svaki način bolje nego biti obožavan — odvrnu lord Henry. — Kada te

drugi obožavaju, to je prava muka. Žene postupaju s nama kao što Čovječanstvo

postupa sa svojim bogovima. One nas obožavaju, a usto nam neprestance

dodijavaju s nekim molbama.

— Prije bih rekao da su sve što od nas traže, već prije toga same nama dale —

priklopi mladić tiho i ozbiljnim glasom. — One u našim dušama ostvaruju Ljubav,

te imaju pravo da im to uzvratimo.

— To je živa istina, Doriane — uskliknu Hallward.

— Nikada ništa nije živa istina — odreza lord Henry.

— Ali ovo jest — prekide ga Dorian. — Morate priznati, Harry, da nam žene

poklanjaju istinsko blago života

— Možda — uzdahnu lord Henry — ali neminovno od nas traže da im ga vratimo,

promijenjeno u sitniž. U tome baš i jest sva neprilika. Žene — što rekao neki

duhoviti Francuz — oduševljavaju nas e da bismo stvarali remek-djela, a zatim nas

sprečavaju da ih doista stvorimo.

— Harry, vi ste strašni! Ne znam, zašto ste mi tako dragi.

— Uvijek ću vam biti drag, Doriane — reče lord Henry.

— De, da popijemo po kavu? — Konobaru, donesite nam kave, fine-champagne56

i cigarete. — Ne, cigarete ne treba, imam još nekoliko. — Basile, ne mogu

dopustiti da pušite cigare. Morate pripaliti jednu cigaretu. Cigareta nam pruža

savršen užitak u savršenu obliku. Ide vam u slast, ali vas neće zasititi. Pa što biste

još htjeli? — Da, Doriane, bit ću vam uvijek drag. Ja sam za vas utjelovljenje svih

onih grijeha što ih vi nemate hrabrosti počiniti.

— Kakve su to besmislice, Harry! — provali mladić pripaljujući cigaretu na

plamenu, koji sukljaše iz ždrijela srebrnog zmaja, što ga je konobar postavio na

stol. — Poñimo sad u kazalište. Kada Sibyla stupi na pozornicu, imat ćete nov

životni ideal. Ona će vam biti kao neko otkrivenje i pokazat će vam mnogo toga što

dosada niste znali.

— Meni je već sve poznato — odvrati lord Henry s umornim pogledom u očima.

— No, uvijek sam spreman da osjetim neka nova uzbuñenja. Samo se bojim da

takva uzbuñenja za me više ne postoje. No ipak, možda će me ono vaše bajno

djevojče ganuti i potresti. Volim kazališnu glumu. Ona je mnogo stvarnija od

života. Hajdemo, Doriane, vi ćete sa mnom. Žao mi je, Basile, no u onom

broughamu57 58 ima mjesta samo za dvojicu. Morat ćete za nama u hansomu.

Ustadoše, navukoše ogrtače i s nogu popiše kavu. Slikar bijaše šutljiv i zaokupljen

nekom brigom. Kao da ga je tištala neka sumorna misao. Bijaše nesretan zbog toga

braka, no ipak mu se činilo da je to možda bolje od bogzna čega što se moglo

desiti. Poslije nekog vremena svi zajedno siñoše niza stepenice. Vozio se sâm,

kako se bijahu dogovorili, zagledajući jarku svjetlost fenjera na malom broughamu

pred sobom. Obuze ga čudan osjećaj da je izgubio nešto drago i lijepo. Kao da

Dorian Gray za nj neće nikad više biti ono što mu je

56 Fine-champagne — vrsta konjaka. (Prev.)

57 Brougham (bruem) — vrsta zatvorene kočije. (Prev.) 58

Hansom — vrsta jednoprežne kočije, s kočijašem straga. (Prev.) dosada bio. Sam

ih je život razdvojio... Mračilo mu se pred očima: ulice, po kojima je vreva vrela u

sjaju bezbrojnih svjetala, plinuše u njegovu pogledu. Kada kola stadoše pred

kazalištem, prože ga osjećaj da je odjednom ostario.

VII POGLAVLJE

Kazalište je te večeri iz bilo kojega razloga bilo dupkom puno, a lice debeloga

Židova direktora, koji ih je dočekao na vratima, razvuklo se od uha do uha u

smiješak prepun poniznosti. Pratio ih je do lože s nekom gordom poniznošću,

mašući svojim dežmekastim i draguljima pretrpanim rukama i govoreći što je jače

mogao. Dorian Gray mrzio ga je u tom času više nego ikada prije. Bilo mu je pri

duši kao da je došao da posjeti Mirandu, a kad tamo — dočekao ga Caliban. No

lordu Henryju, naprotiv, taj se Židov malne svidio. Barem je izjavio da mu se

sviña, te mu je uporno stezao ruku i uvjeravao ga kako se ponosi što se upoznao s

čovjekom koji je otkrio doista genijalnu glumicu, i koji je — zbog jednoga

pjesnika — pao pod stečaj. Hallward se zabavljao promatrajući lica u parteru. U

gledalištu bijaše nesnosno vruće, a golemi luster nasred stropa plamsao je jarkom

svjetlošću, nalik na gorostasnu daliju kojoj je lišće gorjelo žutom vatrom.

Mlañarija na galeriji bješe poskidala kapute i prsluke prebacivši ih preko ograde.

Razgovarali su se u sav glas uzduž i poprijeko cijelog gledališta, časteći pri tom

narančama svoje napirlitane drugarice. Neke su žene u parteru hihotale: kreštanje

tih glasova neskladno je paralo zrak. Iz kazališnog buffeta čulo se praskanje

odčepljenih boca.

— Mjesto kao stvoreno — ote se lordu Henryju — gdje da nañeš svoju obožavanu!

— Da! — odvrati Dorian Gray. — Upravo tu sam je našao, i ja je obožavam iznad

svega. A kada ona bude igrala, zaboravit ćete na sve drugo. Ti obični, grubi ljudi sa

svojim okorjelim licima i brutalnim kretnjama, mahom se preobraze tek što ona

stupi na pozornicu. Sjede nijemo i gledaju samo u nju. Smiju se i plaču kada i kako

se njoj prohtije. Ona zahvaća njihove osjećaje, kao što gusle ožive pod potezom

gudala. Ona ih produhovljava, pa osjećamo kako su i oni ista krv i isto meso baš

kao i mi.

— Ista krv i isto meso kao i mi! O, nadam se, da nisu! — sa žarom se usprotivi

lord Henry promatrajući kroz dalekozor publiku na galeriji.

— Ne slušajte ga, Doriane — pridoda slikar. — Ja vas potpuno razumijem, i ja

vjerujem u tu djevojku. Svako biće koje vi volite, mora biti krasno, a svaka

djevojka koja je kadra ostaviti dojam što ga opisujete, mora biti divna i plemenita.

Produhoviti duh ljudi i vremena u kojem živimo — to je vrijedno svakog truda i

nastojanja. Ako ta djevojka može udahnuti dušu onima koji sve dosada nisu imali

duše, ako može obogatiti smislom za ljepotu one koji su čamili u prljavštini i

rugobi, ako je kadra da ih izbavi od njihove sebičnosti, da im izmami suzu zbog

patnje svojih bližnjih — onda je vrijedna vašega obožavanja, dostojna da je

obožava cijeli svijet. Zamisao vašega braka nije nikakva zabluda. Isprva nisam

tako mislio, ali sada priznajem da ste u pravu. Za vas su bogovi stvorili Sibylu

Vane. Bez nje ne biste bili savršeni.

— Hvala vam, Basile — odvrati Dorian Gray stežući prijatelju ruku. — Znao sam

da ćete me vi shvatiti. Harry je takav cinik, i ja ga se bojim. Ali evo orkestra.

Strašan je, ali ne svira dulje od pet minuta. Onda će se dići zastor, i vidjećete

djevojku kojoj kanim dati sav svoj život, kojoj sam dao sve što je u meni dobro.

Četvrt sata zatim na pozornicu stupi Sibyla Vane, dočekana burnim pljeskom. Da,

ona je uistinu bila dražesna, i lordu Henryju se činilo da nikada nije vidio ljepšega

stvora. Onako plaha i ljupka, s očima uplašenim, ona je podsjećala na srnu. Kada

joj pogled pade na prepuno, oduševljeno gledalište, obraze joj ozari laka rumen,

nalik na odraz ruže u srebrnu ogledalu. Stuknu korak-dva, a usne kao da joj lako

zadrhtaše. Basil Hallward skoči na noge i poče pljeskati. A Dorian Gray sjedio je

nepomično kao u snu i samo je gledao. Lord je Henry zurio kroz dalekozor,

šapućući: »Dražesna! Dražesna!«

Scena bijaše trijem u Capuletovoj kući, a Romeo prerušen kao hodočasnik

nastupao je s Merkucijem i s ostalim prijateljima. Orkestar odsvira nekoliko

taktova po svom najboljem umijeću, i ples otpoče. Usred gomile nezgrapnih

glumaca u traljavim i kričavim kostimima, Sibyla Vane kretala se poput bića iz

nekoga ljepšeg svijeta. Dok je plesala, tijelo joj se lelujalo kao vodena biljka što

trepti na površini. Linija njena vrata podsjećala je na bijeli ljiljan, a ruke joj se

bjelasale, bjelokosno čudesne.

Ali ipak, bila je nekako čudnovato ravnodušna. Gledajući Romea, na licu joj ne

sinu ni tračak radosti. Ono nekoliko riječi svoje uloge:

Hodočasniče, kada pružaš ruku

na pozdrav, grijeha u tom nema, znaj,

i sveci priñu tako svome puku,

kô cjelov svet je stisak ruke taj...

i kratki dijalog iza toga izgovorila je sasvim izvještačeno. Glas joj bijaše divan, ali

intonacija posve pogrešna, bez prave boje. Stihovi su stoga bili bez ikakva života,

strast nije bila prožeta istinskim osjećajem.

Prateći njemu glumu Dorian Gray problijedje. Obuze ga neka tjeskoba, i on se

zbuni. Nijedan se od njegovih prijatelja ne usudi da mu što kaže. Učinilo im se da

ta djevojka nema ni trunka talenta. Bili su strašno razočarani.

No znali su da veliki trenutak za svaku Juliju nastaje u prizoru na balkonu, u

drugom činu. Odlučiše da čekaju. Ako i tu promaši, onda doista nema nikakva

talenta.

Izgledala je čarobna kada se pojavila, sva obasjana mjesečinom. To se nije moglo

poreći. No teatralnost njene glume bila je nepodnošljiva, i što dalje, to je gore

glumila. Kretnje joj postajale smiješno izvještačene. Sve je govorila s pretjeranim

patosom. Ono lijepo mjesto:

Ti znaš da noć je zastrla mi lice,

jer inače bi stidom djevojačkim

zbog tog, što rekoh, plamtio mi obraz...

izdeklamirala je ubitačnom točnošću djevojčice u školi, koju je osrednji učitelj

poučavao recitaciji. Kada se nagnula preko balkona i došla do onih divnih stihova:

»Ja ti se radujem,

al' ne radujem noćnoj toj se vezi,

što nasta nesmotreno, prenaglo,

ko munje sjev, što sijevne prije no

što rekoh: 'sijeva.' — Dragi, laku noć!

Nek' taj začetak ljubavi nam zri

u divan cvijet do našeg sastanka...

izgovorila je te riječi kao da su za nju bez ikakva značenja. Nije to bila posljedica

neke zbunjenosti. I ne samo da nije bila ni najmanje zbunjena, već je naprotiv

izgledala savršeno zadovoljna sa samom sobom. To je naprosto bila loša gluma.

Ona je potpunoma promašila i podbacila.

Štoviše, i priprosta neobrazovana publika u parteru i na galeriji pokazivala je sve

manje zanimanja za komad. Gledaoci su postajali nemirni te počeše naglas

razgovarati i zviždati. Židov, direktor, koji stajaše straga na balkonu, od bijesa je

lupao nogama i mrsio kletve. Jedina osoba koje kao da se sve to nije ticalo, bijaše

sama djevojka.

Po svršetku drugoga čina ljudi stadoše psikati i zviždati kao ludi, te lord Henry

ustade i navuče kaput.

— Ona je vrlo lijepa, Doriane — reče — ali glumica nije nikakva. Hajdemo!

— Ostajem dokraja — odvrati mladić uporno i ogorčeno. — Neobično žalim,

Harry, što ste mojom krivnjom izgubili veče. Obojicu vas molim da mi oprostite.

— Dragi Doriane — uskoči Hallward — ja bih rekao da je gospoñica Vane

bolesna. Doći ćemo na koju drugu predstavu.

— Kamo sreće da je bolesna — uzvrati ovaj — no meni se čini da je potpuno

hladna i bezosjećajna, i da je mahom postala neki drugi čovjek. Još sinoć bila je

velika umjetnica, a večeras je samo sasvim obična, prosječna glumica.

— Doriane, ne smijete tako govoriti ni o kome koga volite. Ljubav je kudikamo

divnija od Umjetnosti.

— I jedno i drugo samo su reproduktivni oblici — objašnjavaše lord Henry. — Ali

da poñemo! Doriane, vi ne smijete dulje ostati ovdje. Loša gluma udi moralu.

Osim toga, ja ne vjerujem da biste pristali da vam žena nastupa u kazalištu. Ne

mari, dakle, ako ona glumi Juliju poput drvene lutke! Ona je doista dražesna, pa

ako je tako neiskusna u životu kao na pozornici, ona će za vas biti divan doživljaj.

Ima samo dvije vrste privlačljivih ljudi: jedni koji apsolutno sve znaju, a drugi koji

apsolutno ništa ne znaju. Ta, zaboga, dragi mladiću, ne pravite tako tragično lice!

Tajna da čovjek ostane uvijek mlad, jest u tome da se nikada ne podajemo

čuvstvima koja nam ne prijaju. Doñite s nama u klub. Popušit ćemo koju cigaretu i

nazdravljati ljepoti Sibyle Vane. Ona je lijepa, pa što biste još htjeli?

— Idite, Harry — ražesti se Dorian. — Hoću da ostanem sâm. I vi, Basile, treba da

poñete. Ta zar ne vidite da mi se srce para? — Vruće mu suze naviru na oči. Usne

mu zadrhtaše i on se jednim skokom nañe udnu lože te zakrije lice rukama.

— Hajdemo, Basile — reče lord Henry neobično raznježenim glasom; i oba mlada

čovjeka iziñoše iz lože.

Nakon nekoliko trenutaka rampa ponovo plane svjetlošću, zastor se diže, i poče

treći čin. Dorian se Gray vrati na svoje sjedište. Izgledao je blijed, ponosan i

ravnodušan. Komad se vukao i nikako da se svrši. Polovica je gledalaca napustila

gledalište, ljudi su bezobzirno štropotali teškim cipelama i smijali se naglas. Čitava

je predstava bila pravi fijasko. Posljednji se čin odigrao pred gotovo praznim

sjedištima. Kada se spustio zastor, čuo se hihot i porugljivo mumljanje.

Tek što se svršilo, Dorian Gray pohita iza kulisa, u rušnicu. Tu stajaše djevojka,

sama, a lice joj se sjalo slavodobitno. Oči su joj plamtjele osobitim sjajem.

Djevojka kao da je bila obasjana nekom svjetlošću. Poluotvorenim usnama kao da

se smiješila nekoj tajni, samo njoj znanoj tajni.

Kada je ušao, ona ga pogleda, a iz toga pogleda zračila je neizmjerna sreća.

— O Doriane, kako sam loše večeras glumila! — povika djevojka.

— Strašno! — uzvrati on snebivajući se — strašno! Upravo grozno. Jesi li

bolesna? Ne možeš ni zamisliti kako je to bilo. Ne možeš ni zamisliti kako sam

trpio.

— Doriane — odgovori ona polako, kao da se naslañuje zvukom toga imena, što

joj bješe slañe od meda rumenih njenih usana — Doriane, ti si morao to shvatiti.

No sada, sada shvaćaš, zar ne, Doriane?

— A što? — zapita on srdito.

— Zašto sam večeras tako loše igrala. Zašto ću uvijek tako loše igrati. Zašto nikad

više neću dobro igrati.

— Mislim da si bolesna — dočeka on i sleže ramenima. — Kada si bolesna, ne bi

smjela nastupati. Samo sebe izvrgavaš ruglu. Moji su se prijatelji dosañivali, baš

kao i ja.

Ona kao da ga nije ni slušala. Sva je bila prožeta nekom zanosnom srećom.

— Doriane, Doriane — uzvikivala je ona — prije nego tebe upoznadoh, sva je

stvarnost moga života bila — gluma. Samo sam na pozornici osjećala da živim.

Mislila sam da je sve to što glumim istina. Jedne večeri bijah Rozalinda, a druge

Porcija.59 60 61 Sreća Beatrice bijaše moja sreća, bol Kordelije bijaše moja bol. U

sve to ja sam vjerovala. Oni priprosti ljudi, moji suigrači, za me su bili

božanstveni. Šarene kulise bijahu sav moj svijet. Poznavala sam samo priviñenja, i

ona bijahu za me java i stvarnost. No tada doñe ti, lijepi moj dragi! — te izbavi

dušu moju tamnice. I ti mi tak pokaza što je prava stvarnost. Večeras sam prvi put

prozrela svu plitkost, lažnost i ništavnost smiješnoga pozorja, u kojemu sam

dosada glumila. Večeras sam prvi put u životu postala svijesna rugobe staroga i

naličenoga Romea, shvatila da je mjesečina u bašči lažna, scenerija bijedna, i da

riječi koje mi je trebalo izgovoriti, nisu stvarne, nisu moje riječi, nisu ono što sam

željela da kažem. Ti mi donese nešto uzvišenije, od čega je umjetnost samo

odbljesak. Ti si me naučio što je prava ljubav. Ljubljeni moj! Ljubljeni moj!

Kraljeviću Bajni! Kraljeviću žića mog! Dotužiše mi sjenke i utvare. Ti si za me

više od sve umjetnosti, mnogo više nego što bi umjetnost za me ikad mogla biti. Tà

što ja imam zajedničko s onim lutkama na pozornici? Kada sam večeras nastupila,

ni sama ne znadoh kako svega toga mahom nestade. Mišljah da ću sve očarati, a

kad tamo bijah sasvim nemoćna. I odjednom mi sinu što sve to znači. I spoznaja

me ta učini sretnom. Na njihovo sam psikanje odgovarala osmijehom. Ta što znaju

oni o ljubavi kao što je naša? Povedi me, Doriane, povedi me sa sobom — gdje

možemo biti sasvim sami. Mrzim pozornicu. Možda bih mogla glumiti strast koje

ne osjećam, ali ne mogu glumiti osjećaja u kojem izgaram kao u vatri. O Doriane,

Doriane, shvaćaš li sada što sve to znači? Pa kad bih to i mogla, za me bi bilo

oskvrnuće da sada glumim ljubav. Ti si učinio te sam progledala.

On se baci na divan, okrenu glavu od nje i zastenja — Ubila si moju ljubav.

59 Porcija — lice iz Shakespeareova »Mletačkog trgovca«. (Prev.) 60 Beatrica —

lice iz Shakespeareova »Mnogo vike nizašto«. (Prev.) 61

Kordelija — lice iz Shakespeareova »Kralja Lira«. (Prev.)

Ona ga pogleda u čudu i zasmija se. A on ni riječi. Ona mu priñe i svojim malim

prstićima uze ga milovati po kosi. Kleče pored njega stišćući njegove ruke na svoje

usne. On istrže svoje ruke, i jeza preletje njegovim tijelom.

Zatim skoči, poñe prema vratima i povika:

— Da, ubila si moju ljubav. Prije si raspaljivala moju maštu, a sada mi ne

pobuñuješ ni radoznalosti. Naprosto, ne

ostavljaš više nikakav utisak na me. Volio sam te, jer si bila čudesna, jer si imala

genijalnosti i duha, jer si ostvarivala snove velikih pjesnika dajući oblik i sadržinu

sjenkama umjetnosti. Sve si to odbacila. Plitka si i glupa. O bože, kako li sam bio

lud što sam te volio! Sada mi više nisi ništa. Ne želim da te ikad više vidim.

Nikada više neću misliti na te, nikad više ni imena ti spomenuti. Ti i ne slutiš što si

nekoć sve mi bila. Da, nekoć... O, ne smijem ni pomisliti na to! Kamo sreće, da te

nikada nisam ni ugledao! Uništila si san moga života. O, kako li slabo poznaješ

ljubav, kada možeš reći da ona ubija tvoju umjetnost! Bez svoje umjetnosti —

ništa nisi. A ja bih te učinio slavnom, divnom i veličanstvenom. Svijet bi te

obožavao, a ti bi nosila moje ime. A što si sada? Ljepuškasta sasvim osrednja

glumica.

Djevojka je sva problijedjela. Drhtala je. Stiskala je ruke, i kao da joj se glas gušio

u grlu.

— Doriane, valjda ne misliš ozbiljno to što govoriš? — šapatom će ona. — Ti

samo glumiš.

— Ja da glumim? To prepuštam tebi, koja si tako sjajna glumica — povrnu on

gorko.

Ona se pridiže i poñe prema njemu s izrazom prebolne tuge na licu. Stavi mu ruke

na mišku i zagleda mu se u oči. On je odgurnu i povika:

— Nemoj me se doticati !

Ona zastenja duboko i bolno, baci mu se pred noge i osta tako poput zgažena

cvijeta.

— Doriane, Doriane, ne ostavljaj me! — šaptala je. — Silno mi je žao što sam loše

igrala, ali za sve to vrijeme morala sam na te misliti. No pokušat ću — svakako,

pokušat ću. Tà ljubav za te obrvala me tako neočekivano. Možda je nikada ne bih

ni osjetila da me nisi poljubio — da se nismo poljubili. O dragi, poljubi me još

jedanput. Ne idi od mene. Moj brat... Ali pustimo to. On nije ni znao što govori. Tà

samo se šalio... Ali ti, oh! zar mi ne možeš oprostiti što sam večeras loše glumila?

O, radit ću marljivo i trsiti se da se popravim. Ne budi okrutan prema meni, jer znaj

da te ljubim više od svega na svijetu. Ta eto, samo ti se jedan jedini put nisam

svidjela. No ti, Doriane, imaš pravo. Znam, trebalo je da budem bolja umjetnica.

Bila sam luda, ali ne mogoh drukčije. O, ne ostavlja me, ne ostavljaj me.

Gušila se u grčevitim jecajima. Ležala je pred njim na podu poput ranjene zvjerke,

a Dorian Gray ošinu je pogledom svojih lijepih očiju, dok mu oko divnih, kao

isklesanih usana zaigra osmijeh otmjena prezira. Uvijek ima nečega smiješnog u

osjećajima ljudi koje smo prestali voljeti. Sibyla Vaine izgledala mu je tako

smiješna i teatralna. Nije mogao trpjeti njenih suza i uzdaha, te napokon zausti

sasvim mirno i jasno:

— Idem. Ne želim biti grub, no više te ne mogu vidjeti. Ti si me razočarala.

Ona je prigušeno jecala, bez riječi odgovora, i puzala sve bliže k njemu. Pružala je

svoje male ruke nasumce prema njemu, kao da ga, slijepa, traži. On se naprečac

okrenu te iziñe iz sobe. Čas zatim njega već nije bilo u kazalištu.

Jedva da je i sam znao kamo se uputio. Poslije se sjećao kako je tumarao bijedno

osvijetljenim ulicama, pored sablasnih nadsvoñenih prolaza, što zjape crnom

pomrčinom, i duž sumnjivih nekih kuća. Žene mu nešto dovikivale hrapavim

glasom zapljuskujući ga svojim kreštavim hihotom. Mimo njega teturali pijanci

mrseći kletve, razgovarajući sami sa sobom poput čudovišnih majmuna. Vidio je

jadnu nakaznu djecu, skutrenu po pragovima, a ovda-onda začuo bi vrisak ili grdnu

psovku iz mračnih dvorišta.

U času, kada je zora zabijeljela, dospio je sve do Covent Gardena. Tama se

rasplinu, a nebo zarudi prigušenim žarom i poprimi oblik savršena bisera. Velike

taljige, prepune ljiljana zanjihanih vožnjom, kloparale su niz glatku pustu ulicu.

Zrak bijaše prožet mirisom cvijeća, i njihova je ljepota poput melema blažila rane

njegova bola. Hodao je dalje, na trg, da ondje promatra kako ljudi istovaruju kola.

Neki kočijaš u bijelu haljetku ponudi mu malo trešanja. Zahvali mu čudeći se zašto

ovaj ne htjede primiti novac, i stade ih bezvoljno jesti. Bile su ubrane oko ponoći, i

kao da su još odisale svježinom mjesečine. Dječaci s košarama prepunim šarenih

tulipana i žutih i crvenih ruža promicali su u dugom nizu pored njega, provlačeći se

izmeñu golemih kao nefrit62 zelenih gomila povrća. Pod trijemom čiji su suri

stupovi bili izblijedjeli od sunca, ljenčario je skup prljavih, gologlavih djevojaka

čekajući da se završi prodaja na veliko. Druge se opet načetiše na Piazzi63 oko

kavanskih vrata, što su se bez prestanka otvarala i zatvarala. Veliki konji za vuču

spoticahu se o grubo klesano kamenje

62 Nefrit — mineral zelene boje; služi kao ukras. (Prev.) 63

Piazza — ovdje: spomenuti trg. (Prev.) pločnika, uz zveket praporaca i orme.

Nekoliko je kočijaša spavalo na hrpi vreća. Golubovi sedefastih vratova i ružičastih

nožica poskakivahu naokolo i kljuckahu zrnje.

Nakon kratkog vremena on zaustavi jedan hansom i odveze se kući. Nekoliko je

časaka stajao na pragu, kao u nedoumici, gledajući po tihom trgu u bijele zatvorene

prozore s kričavim zavjesicama.

Nebo bijaše sada bistro kao opal, i u toj svjetlosti blistahu prozori kao srebro. Iz

nekoga dimnjaka tamo prijeko dizao se tanak voj dima uvrćući se poput trake kroz

sedefastotreperav zrak.

U velikom pozlaćenom venecijanskom fenjeru — ugrabljenu s kakve duždevske

barke — što je visio sa stropa velikoga predsoblja, ukrašena hrastavom oplatom,

još su uvijek treperila tri plinska plamena, nalik na tri modrikaste latice, obrubljene

bjeličastom vatrom. On utuli svjetlost i, bacivši šešir i ogrtač na stol, poñe kroz

knjižnicu prema vratima spavaonice, velike osmerokutne prizemne odaje, koju je

tek nedavno, kada se u njemu porodila želja za novim luksuzom, dao urediti po

svom ukusu, ukrasivši je s nekoliko rijetkih renesansnih goblena, što ih je otkrio u

nekoj nenastanjenoj potkrovnici u Selby Royalu. I baš u času kada je htio —

pritisnuti kvaku, pogled mu pade na njegov portret što ga je Basil Hallward bio

naslikao. Ustuknu kao osupnut. Ponešto zbunjen uñe zatim u svoju sobu. Izvukavši

cvijet iz zapučka, kao da je oklijevao. Konačno se vrati, priñe slici i stade je

pažljivo promatrati. Pri slaboj, prigušenoj rasvjeti što je prosijavala kroz

žućkastobijele svilene zastore, njemu se učini da se to lice malo izmijenilo. Kao da

je dobilo neki drugi izraz. Čovjek bi gotovo rekao da se oko usana zasjekla neka

crta okrutnosti. Doista čudnovato.

Okrenu se, poñe prozoru i povuče zastore uvis. Sobu preplavi jaka svjetlost

mladoga dana te rasprši sablasne sjene i satjera ih u mračne zakutke, gdje dršćući,

polegoše. No čudnovati izraz, što ga je prije bio zapazio na svom portretu, kao da

nije iščeznuo, čak se i pojačao. U treptavoj sunčevoj jari još se jasnije isticala ona

okrutna crta oko usana, kao da on sam, nakon što je učinio nešto ružno i strašno,

promatra svoj lik u ogledalu.

Proñe ga jeza. Uze sa stola ovalno zrcalo, uokvireno bjelokosnim kupidonima —

bijaše to jedan od mnogih darova što ih je primio od lorda Henryja — te hitro

zaroni u njegovu prozračnu dubinu. Ali nijedna takva crta nije unakažavala

njegove crvene usne. Što ima to da znači?

Protare oči, prikuči se još bliže slici te je još jednom pažljivo promotri. Na samoj

slikariji nije bilo ni najmanjeg traga kakve promjene, pa ipak, nema sumnje, to je

lice na platnu poprimilo neki sasvim drugi izraz. Ne, to nije bila nikakva obmana.

Stvar je bila strahovito vidljiva i jasna.

Zavali se u naslonjač i stade razmišljati. I naprečac se sjeti riječi koje je govorio u

Basilovu atelijeru onoga dana kada je slika bila dovršena. Da, on ih se posve točno

sjećao. Tada je izrazio želju da bi on sâm ostao mlad, a slika da stari; da mu

vlastita ljepota ostane neokaljana, i neka lice na platnu poprimi sva obilježja

njegovih strasti i njegovih sagrešenja; neka naslikani lik bude žigosan borama

patnje i razmišljanja, dok bi njegovo lice sačuvalo sav čar i dražest svoje mladosti,

koju je baš onda bio spoznao. Tà nije moguće da se njegova želja ispunila? I sama

pomisao na to činila mu se čudovišnom. Ali, evo pred njim slike sa crtama

okrutnosti oko usana.

Okrutnost? Ta zar je on bio okrutan? Djevojka je svemu kriva, a ne on. Maštao je o

njoj kao o velikoj umjetnici, poklonio joj svoju ljubav, jer je smatrao za veliku. A

ona ga je razočarala. Pokazala se plitka i bez ikakve unutrašnje vrijednosti. No

sada ga je ipak obuzimao osjećaj silne samilosti, kada se sjetio kako je ležala pred

njegovim nogama i plakala kao malo dijete. Sjeti se kako je tada gledao na nju

hladno i bezdušno. Zašto je takav? Zašto mu je dana takva duša? No i on je patio.

Za ona tri strašna sata, koliko je trajala predstava, proživljavao je stoljetne boli,

vjekovječne patnje. Tà njegov je život baš toliko vrijedan kao i njezin. Ako je on

nju ranio za čitav život, ona je njegov uništila za jedan trenutak. Osim toga, žene

lakše podnose patnje od muškaraca. One se iživljavaju u samim svojim osjećajima.

Kada uzmu ljubavnika, one to čine samo zato da imaju nekoga na koga će moći

sručiti buru svoga negodovanja. To mu je rekao lord Henry, a lord Henry dobro

poznaje žene. Čemu da razbija glavu zbog Sibyle Vane? Ta ona više i ne postoji za

nj.

Ali slika? Što na to da kaže? U njoj je sažeta tajna njegova života, ona priča

njegovu životnu povijest. Ona ga je naučila da voli svoju vlastitu ljepotu. Hoće li

ga sada ona naučiti da mrzi svoju vlastitu dušu? Hoće li ikada više moći pogledati

tu sliku?

Ne; to je samo obmana, izazvana pometnjom njegovih čula. Strašna noć, što je

netom minula, ostavila je svoje sablasti za sobom. U njegovu je mozgu mahom

sinula ona sićušna crvena mrlja, što ljude tjera u ludilo. Slika se nije promijenila.

Samo je mahnit čovjek mogao u to vjerovati.

No, slika ga je gledala; ono lijepo ali unakaženo lice zurilo je u nj svojim okrutnim

osmijehom. Sjajnoplava kosa blistala se u ranoj sunčanoj svjetlosti. Modre oči toga

lika sukobljavale se s njegovim očima. I neiskazan osjećaj sažaljenja obuze ga, ali

ne prema njemu, već prema njegovoj slici. Već se promijenila, a promijenit će se

još više. Njeno će se zlato pretvoriti u suro sivilo. Njene će crvene i bijele ruže

venuti. Poslije svakoga njegova sagrešenja, pojavit će se mrlja da unakazi njenu

ljepotu. Ali on neće griješiti. Svejedno da li se slika mijenjala ili ostala

nepromijenjena, ona će za nj biti znamen njegove savjesti. Odolijevat će svakom

iskušenju. Neće se više sastajati s lordom Henryjem — ili barem neće nikad više

slušati njegove oštroumne, ali tako pogubne teorije, koje su prvi put u Basilovu

vrtu u njemu probudile strastvenu želju za svakojakim nemogućnostima. Vratit će

se Sibyli Vane, molit će je da mu oprosti, oženit će se njome i pokušat će da je opet

zavoli. Da, dužnost mu to nalaže. Jadno dijete! Bio je tako sebičan i okrutan prema

njoj. Kao prije, ona će ga opet očaravati. I, zajedno, bit će opet sretni. Njegov život

s njome bit će lijep i čist.

On se diže sa stolice pa dovuče pred sliku velik paravan. I pogledavši sliku, proñe

ga jeza. »Kako je to strašno!« promrmlja, te priñe staklenim vratima pa ih otvori.

Izašavši na zelenu tratinu duboko je disao. Jutarnja svježina kao da je raspršila sve

njegove sumorne osjećaje. Mislio je samo na Siibylu. U duši mu ponovo sinu

tračak njegove izgubljene ljubavi. Neprestano je izgovarao njeno ime. A

raspjevane ptice u rosnom vrtu kao da su pričale priču o Sibyli Vane.

VIII POGLAVLJE

Kada se probudio, podne bješe već odavno prevalilo. Njegov je sluga već nekoliko

puta ušao na prstima da vidi ne miče li se već, sav u čudu što njegov mladi

gospodar još uvijek spava. Napokon zazvrja zvonce, te Victor tiho uñe noseći

šalicu čaja i hrpu pisama na malom poslužavniku od sevreskog porculana; sa sva

tri velika prozora povuče maslinastožute atlasne zastore, čija se svilena postava

prelijevala modrikastim sjajem.

— Monsieur je jutros dobro spavao — reče smiješeći se.

— Koliko je sati, Victore? — upita Dorian Gray, koji se još ne bijaše sasvim

rasanio.

— Jedan i četvrt, Monsieur.

Kako li je kasno! On sjede, i srknuvši nekoliko gutljaja čaja, lati se pisama. Jedno

bijaše od lorda Henryja, predano jutros po sluzi. Časak oklijevaše, a zatim ga

odloži. Druga je bezvoljno otvarao. To je bila uobičajena kolekcija karata,

pozivnicâ za ručak, ulaznicâ za izložbe, programa za koncerte dobrotvornih

društava, i sve tako nešto, kojima svednevice obasipaju mladiće iz otmjena društva,

za trajanja sezone. Bijaše tu i povelik račun za srebrnu toaletnu garnituru u stilu

Louis Quinze, račun što još nije imao dosta hrabrosti da ga dostavi svojim

skrbnicima, jer su to mahom bili ljudi starinskih nazora, te još nisu shvatili da

živimo u vremenu kad su nepotrebne stvari naša jedina potreba; a bilo je tu i

nekoliko vrlo uljudno sastavljenih priopćenja lihvara iz Jermyn Streeta, koji mu

nude da će mu u najkraćem roku, uz vrlo umjerene kamate, pribaviti novaca koliko

god zatraži.

Poslije desetak minuta on se diže, zaogrnu se rafinirano izrañenom kućnom

haljinom od kašmirske vunene tkanine, protkane svilenim ornamentima, te poñe u

kupaonicu, popločenu oniksom. Hladna ga voda osvježi naikon dugoga spavanja.

Činilo se kao da je zaboravio sve ono što je posljednjih sati proživio. Jedanput-

dvaput (kao da se nejasno prisjećao, da je bio upleten u neku čudnovatu tragediju,

ali sve je to bilo nekako nestvarno, kao u snu.

Tek što se obukao, poñe u knjižnicu da se prihvati lakog francuskog doručka,

serviranog na okruglom stoliću, tik uz otvoreni prozor. Dan bijaše prekrasan.

Topao zrak kao da je bio prožet miomirisima. Uletje pčela te zujeći stade oblijetati

oko zdjele, ukrašene modrim zmajevima, prepune sumporastožutih ruža, što stajaše

pred njim. Osjećao se savršeno sretnim.

Odjednom mu pogled pade na paravan, što ga bješe stavio ispred slike, te se trže.

— Da vam nije zima, Monsieur? — zapita ga sluga i stavi omlet na stolić. — Da

zatvorim prozor!

Dorian zaniječe glavom. — Nije mi zima, — promrmlja.

Zar je sve to istina? Zar se slika uistinu promijenila? Ili ga je mašta varala, davši

portretu izraz zloće mjesto prijašnjeg izgleda radosti? Ta valjda se naslikano platno

ne može promijeniti? To je upravo smiješno. Sve će on to jednoga dana moći

Basilu ispričati kao sablasnu bajku. Sigurno će mu izmamiti smiješak.

Pa ipak, kako li se sve živo usjeklo u njegovo sjećanje! Najprije u tmurnoj rasvjeti

praskozorja, a zatim u punoj svjetlosti bijela dana primijetio je onaj izraz

okrutnosti oko zalučenih usana. Gotovo se bojao da mu sluga ne otiñe iz sobe.

Znao je da će ponovo morati zagledati portret, čim bude ostao sam u sobu. Bojao

se izvjesnosti. Pošto mu je sluga donio kavu i cigarete i već htio da ode, obuze ga

neodoljiva želja da ga nekako zadrži. Tek što se vrata za njim zatvoriše, on ga

zovnu da se vrati. I čovjek stade, očekujući njegovu zapovijed. Dorian ga je časak

gledao, i uzdahnuvši reče:

— Victore, tko god došao, mene nema kod kuće. — Sluga se nakloni i opet iziñe.

Tada Dorian Gray ustade od stola, zapali cigaretu i baci se na divan, na raskošno

porazmještene jastuke. Divan se nalazio nasuprot slici. Bijaše to star paravan od

pozlaćene španjolske kože, u koju su bili utisnuti i urezani kitnjasti ornamenti u

stilu Louis Quatorze. Promatraše ga s velikim zanimanjem u čudu se pitajući da li

je taj paravan ikada zakrivao nečiju životnu tajnu.

Da li da ga uopće makne? Zašto da ne ostane na tom mjestu? Koja mu korist ako

sazna istinu o svom portretu? Ako se doista promijenila, onda je to strašno. No ako

se nije promijenila, zašto da se uzbuñuje? Ali što onda ako se sudbini prohtije, ili

meki nemili slučaj htjedne da nečije oči krišom zavire iza paravana te otkriju

jezovitu promjenu? A što li će onda ako Basil Hallward doñe i zaželi da vidi svoje

djelo? A nema sumnje da će Basil izraziti tu želju. Ne! Treba to provjeriti, i to

odmah. Sve će lakše podnijeti nego tu strahovitu sumnju i neizvjesnost.

On ustade i zaključa oboja vrata. Tako će barem biti sam u času kad bude gledao tu

obrazinu svoje sramote. Povuče paravan u stranu i pogleda se oči u oči. Istina,

savršeno istina! Slika se promijenila.

Poslije bi se često, i vazda s čuñenjem sjećao kako je isprva zurio u taj portret s

nekom gotovo naučenjačkom radoznalošću. Nije mogao shvatiti kako je mogla

nastati takva promjena. Pa ipak, stvarno bijaše tako. Postoji li neka još neispitana

srodnost izmeñu kemijskih atoma, što na platnu poprimaju oblik i boju — i duše,

koja živi u čovjeku, u njemu? Je li moguće da ti atomi izraze misli njegove duše? Il

da ostvare ono što mu duša sanja? Ili se tu pritajio neki drugi, još strasniji razlog?

Proñe ga jeza. Obuzet strahom, vrati se do divana, leže, te se obezglavljen suludom

stravom zagleda u sliku.

I tada osjeti da je ta slika ipak učinila nešto za nj. Učinila ga je svjesnim za svu onu

nepravičnost i okrutnost prema Sibyli Vane. Još nije bilo prekasno da to popravi.

Ona još uvijek može postati njegovom ženom. Njegova nestvarna i sebična ljubav

treba da ustupi mjesto nebom uzvišenijem utjecaju, treba da se preobrazi u neku

plemenitiju strast, i portret što ga je Basil Hallward naslikao, postao bi tada

njegovim vodičem kroz život i 'bio bi njemu ono što je nekima pobožnost, drugima

savjest, a svima nama strah od boga. Ima sredstava za omamljivanje probuñene

savjesti, i drogâ za uspavljivanje moralnog osjećaja. No ova je slika vidljiv simbol

poniženja, kojim nas kažnjavaju naši grijesi. Ovo je vječno nazočni znamen

pogubnosti, kojom ljudi upropaštavaju svoju dušu.

Otkuca tri, pa četiri, i dvogubi zvon svako pola sata, no Dorian Gray se i ne mače.

Kušao je da rasplete zamršene grimizne niti svoga života te da s pomoću njih

izveze uzorak, kako bi našao svoj put iz labirinta strasti, kroz koje je lutao. Nije

znao što da radi, što da misli. Naposljetku priñe stolu i napisa vatreno pismo

djevojci koju je prije ljubio, zaklinjući je da mu oprosti, i optužujući sama sebe sa

svoje ludosti. Ispisao je stranicu za stranicom žarkim riječima, kako trne od

zabrinutosti, i još plamenijim riječima, kako bolno pati. Čovjek ponekad uživa u

samooptužbama. Kada se sami kudimo, osjećamo kako nitko drugi više nema

pravo da to čini. Razrješenje od grijeha daje nam ispovijed, a ne svećenik.

Napisavši pismo, Dorian osjeti da mu je oprošteno.

Najednom dopre do njega kucanje na vratima, i oču izvana glas lorda Henryja.

— Mladiću moj dragi, moram smjesta do vas. Odmah da ste mi otvorili. Ne mogu

podnijeti što ste se tako zaključali.

Isprva ne odgovori. Pritaji se. Tajac. A onda: opet kucanje, sve jače i jače.

Uostalom, bit će bolje da lorda Henryja pusti u sobu, da mu objasni kako je naumio

da živi novim životom, da se s njim popravda ako se za to ukaže potreba, i da se

zauvijek rastanu alko već mora doći do rastanka. Odjednom skoči, dovuče paravan

pred sliku i otključa vrata.

— Tako mi je žao, Doriane, zbog svega onog što se dogodilo — započe lord Henry

čim je ušao. — Ali ne smijete suviše na to misliti.

— Da li govorite o Sibyli Vane? — upita mladić.

— Pa naravno — odvrati lord Henry, i uvalivši se u stolicu, poče polako svlačiti

svoje žute rukavice. — Znam, u neku je ruku to strašno, ali nije vaša krivnja.

Recite mi, jeste li poslije predstave pošli na pozornicu da s njom razgovarate.

— Jesam.

— Znao sam da jeste. A jeste li planuli na nju, grdili je?

— Bio sam brutalan, Harry, zvjerski brutalan. No sada je opet sve u najboljem

redu. I ništa ne žalim od svega onoga što se dogodilo. To me poučilo da sama sebe

bolje upoznam.

— Ah, Doriane, drago mi je što na taj način gledate na tu stvar! Već sam se

pobojao da očajavate od grižnje savjesti, čupajući svoju lijepu kovrčavu kosu.

— Sve sam to već prebolio — nato će Dorian mašući glavom i smiješeći se. —

Sada sam savršeno sretan. Prije svega, sada znam što je savjest. Savjest nije ono

što mi vi rekoste. Ono najbožansitvenije u nama. Nemojte je više nikad ismijati,

Harry — barem ne preda mnom. Hoću da budem dobar. Mrska mi je pomisao da

mi je duša izopačena.

— Divne li estetske osnovice za čovjeka koji teži za moralnim životom, Doriane!

Čestitam! Ali kako ćete početi?

— Oženit ću se Sibylom Vane.

— Sibylom Vane? — povika lord Henry, skoči i pogleda ga sav zapanjen od

čuda... — Ali, dragi Doriane ...

— Da, Harry, ja već znam što mi kanite reći. Zacijelo nešto vrlo ružno o braku. Ali

radije nemojte. Nemojte mi nikad više govoriti takve stvari. Prije dva dana zamolio

sam Sibylu Vane da poñe za mene. I ja neću prekršiti zadanu riječ. Ona će postati

mojom ženom.

— Vašom ženom? Doriane!... Zar niste primili moga pisma? Ta poslao sam vam

ga po mojem sluzi.

— Vašeg pisma? Ah da, sjećam se. Nisam ga još pročitao, Harry. Bojao sam se da

mi niste napisali nešto što mi se ne bi svidjelo. Vi sa svojim aforizmima razbijate

život u komade.

— Vi, dakle, ništa ne znate?

— Što hoćete time reći?

Lord Henry proñe kroza sobu, a zatim sjede do Doriana Graya, primi ga za obje

ruke, čvrsto ih steže, te reče:

— Doriane, moje pismo — mirno, samo mirno! — trebalo je da vam javi da je

Sibyla Vane mrtva.

Krik bola buknu s mladićevih usana; on skoči, istrže ruke iz šaka lorda Henryja.

— Mrtva! Sibyla mrtva! Nije istina! To je strašna laž! Kaiko se usuñujete to

kazati?

— Govorim vam istinu, Doriane, samo istinu — uzvrati lord Henry

svečanoozbiljno. — Sve se jutarnje novine o tome raspisale. U pismu sam vas

molio da nikoga ne primite dok ja ne doñem do vas. Razumije se da će doći sudska

komisija, i vi ne smijete da budete u to umiješani. U Parizu biste na taj način

odmah postali slavni. No Londonci su staromodni ljudi, sa mnogo predrasuda. Kod

nas čovjek ne bi nikad smio debitirati s nekim skandalom. Skandali će nam pomoći

da postanemo junak dana, ali tek pod stare dane. Nadam se da u kazalištu nitko ne

zna vaše ime? Ako je tako, onda je sve u redu. Je li vas itko vidio da ste otišli u

njenu garderobu? To je naime od velike važnosti.

Nekoliko časaka Dorian ništa ne odgovori. Užas kao da ga je omamio. Konačno

promuca zagušenim glasom:

— Harry, rekoste li — sudska komisija? Zar je Sibyla ...? O Harry, to ne mogu

podnijeti! Brzo, recite mi što znate. Ispričajte mi sve.

— Ne sumnjam da se tu ne radi o nesretnom slučaju, Doriane, mada se publici

mora stvar tako prikazati. Čini se da je svojoj majci, kada je s njome izlazila iz

kazališta oko dvanaest i pô, rekla da je nešto zaboravila gore u garderobi. Čekali su

je neko vrijeme, no ona se nije vratila. Naposljetku je nañoše mrtvu na podu u

njenoj garderobi. Iz nepažnje je progutala nešto od onih strašnih stvari što ih

upotrebljavaju u kazalištu. Ne znam točno što je bilo, ali bit će da je posrijedi

cijanovodična kiselina ili olovno bjelilo. Držim da je cijanovodična kiselina, jer

kako se čini, ostala je na mjestu mrtva.

— Harry, Harry, pa to je strašno! — povika mladić.

— Da; naravno da je vrlo tragično — ali vi ne smijete dopustiti da bude umješani u

to. Iz 'Standarda' sam razabrao da joj je bilo sedamnaest. A meni se gotovo činilo

da je bila još mlaña. Izgledala je kao pravo dijete, i kao da o teatru nije imala ni

pojma. Doriane, ne smijete dopustiti, da vas se to toliko kosne. Morate sa mnom

objedovati, a zatim ćemo na skok u Operu. Večeras pjeva Patti,64 ondje ćemo naći

sav otmjeni svijet. Možete doći u ložu moje sestre. S njom će biti nekoliko sjajnih

žena.

— Ja sam, dakle, ubio Sibylu Vane — reče Dorian Gray napô za se — i to je tako

sigurno, kao da sam nožem prerezao nježno gr'oce. A usprkos tome, ruže i dalje

krasno cvjetaju. I ptice u mom vrtu veselo cvrkuću kao i prije. Večeras treba da

odem s vama u Operu, a zatim valjda nekamo na supper.65 Kako li je život

neobično dramatičan! Da sam to pročitao u nekoj knjizi, sve mi se čini Harry, da

bih se rasplakao. A sada, pošto se doista desilo, i to meni desilo, sada se čini da je i

suviše nevjerojatno, a da bi čovjek zbog toga plakao. Evo, tu je moje prvo žarko

ljubavno pismo što sam ga u životu napisao. I, čudnovato, to je moje prvo žarko

ljubavno pismo upućeno nekoj mrtvoj djevojci. Da mi je znati da li išta osjećaju ta

zauvijek utihla blijeda bića, koja nazivamo mrtvima? Sibyla! Može li ona išta

osjećati, znati ili nas čuti? O Harry, kako sam je nekoć volio. Meni je sada, kao da

je od toga minulo već mnogo godina. Bila mi je sve. A onda doñe ona strašna večer

— bješe li to doista tek sinoć? — kada je tako loše glumila, te umalo što rni srce

nije prepuklo. No ona mi je sve objasnila. Bilo je strahovito patetično. Ali mene to

nije nimalo ganulo. Smatrao sam je za plitku i površnu. Onda se odjednom nešto

dogodilo, i obuzeo me strah. Ne mogu

64 Adelina Patti (1843—1919) — slavna talijanska koloraturna pjevačica. (Prev.)

Super (sapr) — druga večera (obično poslije kazališta). (Prev.) vam sada reći od

čega, ali je bilo grozno. Rekoh sam sebi da ću se vratiti k njoj. Osjetio sam da sam

joj učinio nepravdu. A sada je mrtva. Bože moj, bože moj, što da radim, Harry? Vi

i ne znate kakva mi opasnost prijeti, i ničega nema što bi mi moglo pomoći da ne

klonem. Samo njoj bi to uspjelo. Ona nije imala prava da se ubije. To je bilo

sebično.

— Dragi Doriane — odgovori lord Henry, izvadi cigaretu iz doze i maši se za

pozlaćenu škatuljicu za šibice — jedini način kojim žena može popraviti muškarca,

jest da mu tako temeljito dosañuje, te ion izgubi svaki i najmanji interes na životu.

Da ste uzeli tu djevojku za ženu, bili biste se upropastili. Razumije se da biste s

njom postupali vrlo dobro. S ljudima, do kojih nam nije stalo, nije teško biti

prijazan. No ona bi se brzo dosjetila da vam ništa ne znači. A čim žena to

prokljuvi, počinje se ili strašno zanemarivati ili nositi vrlo elegantne šešire, koje joj

kupuje muž neke druge žene. O strašnoj društvenoj omašci neću ni da govorim; i ja

ne bih bio dopustio da do toga doñe, ali vas uvjeravam da bi cijela ta stvar u

svakom slučaju bila skroz naskroz promašena.

— Bit će da je tako — smrmlja mladić te se ushoda po sobi sav blijed u licu — no

smatrao sam da mi dužnost to nalaže. Nije moja krivnja, što me ta strašna nesreća

spriječila da učinim ono što je pravo. Sjećam se kako ste mi jednom rekli da neka

zla kob upravlja našim dobrim odlukama — naime, da ih mahom donosimo suviše

kasno. No bilo kako bilo, moja je odluika doista pala suviše kasno.

— Dobre su odluke sasvim suvišni pokušaji da se protivimo prirodnim zakonima.

Takve odluke potječu iz puke taštine. Rezultat im je jednak ništici. One nam,

doduše, ponekad pružaju ono jalovo osjećanje uzbudljiva zadovoljstva, koje za

beznačajne ljude ima neku posebnu draž. To je sve što se može reći njima u prilog.

One su naprosto čekovi, što ih ljudi ispostavljaju na neku banku u kojoj nemaju

nikakva konta.

— Harry — uskliknu Dorian Gray te mu priñe i sjede do njega — zašto nisam

kadar da osjetim tu tragediju onako kako bih ja to htio? Ne mislim da sam bez srca.

Ili mislite da ga doista nemam?

— U posljednja ste dva tjedna počinili i suviše ludorija, Doriane, a da biste sada

imali prava da se smatrate za čovjeka bez srca — odgovori lord Henry uz njemu

svojstven blag i nujan osmijeh.

Mladić se namršti.

— Ne sviña mi se to objašnjenje, Harry — odvrati — no drago mi je što ne mislite

da sam čovjek bez srca. Ja to doista nisam, i znam da nisam čovjek bez srca. Pa

ipak moram priznati da me se to što se dogodilo, nije toliko kosnulo koliko bi

moralo. Meni je sve to kao čudesan završetak nekog čudesnog igrokaza. U njemu

ima sve one jezive ljepote grčke tragedije, tragedije u kojoj sam ja odigrao neku

važnu ulogu, ali u kojoj ja sam nisam bio ranjen.

— Zanimljivo pitanje — nato će lord Henry, koji se slatko zabavljao poigravajući

se nesvjesnom sebičnošću toga mladića — neobično zanimljivo pitanje. Evo kako

ja to objašnjavam. Često se dogaña da se zbiljske tragedije života zbivaju u toliko

neumjetničkom obliku, te nas se upravo bolno doimaju svojom surovom

silovitošću, svojom (potpunom nesuvislošću, apsurdnom besmislenošću i

posvemašnjom nezgrapnošću. One nas se doimaju kao najgrublja stvarnost

svagdašnjice. Djeluju na nas snagom puke brutalnosti, i mi se protiv toga bunimo.

Ali kadikad u našem životu iskrsne tragedija koja ima u sebi umjetničke elemente

ljepote. Ako su ti elementi ljepote zbiljski, onda ta tragedija djeluje isključivo na

naš smisao za dramatski efekt. Odjednom spoznajemo da više nismo glumci u tom

komadu već njegovi gledaoci. Ili, bolje rekavši, mi smo i glumci i gledaoci.

Promatramo sami sebe, i ljepota nas zbivanja potrese. Pritamo se što se zapravo

desilo u našem slučaju? Netko se iz ljubavi prema vama ubio. Volio bih da sam ja

to doživio. Ja bih do kraja života bio zaljubljen — u Ljubav. Žene koje sam ja

obožavao — nije ih bilo baš mnogo, no ipak, bilo ih je — uporno su živjele dalje

pošto sam ja već odavno prestao mariti za njih, ili me pak one odnemarile. Ugojile

se i postale dosadne, a ikada ih sretnem, odmah udare u uspomene. O, kako li je

strašno žensko pamćenje! Prava strahota! I kolika se duhovna učmalost u tome

ogleda! Trebalo bi s nasladom srkati svu čarobnu šarolikost života, ali se nikad ne

bismo smjeli sjećati pojedinosti svagdašnjice. Pojedinosti su uvijek plitke i proste.

— Morao bih posijati mak u svome vrtu — uzdahnu Dorian.

— To nije potrebno — uzvrati mu prijatelj. — Posvuda u životu za nas rastu crveni

cvjetovi maka. Razumije se, ovda-onda naši su osjećaji trajniji. Jedanput sam za

cijele sezone nosio samo ljubice u zapučku, u znak pjesničke tuge za jednom

romantičnom ljubavi, koja nikako nije htjela da umre. Naposljetku je ipak umrla.

Ne sjećam se više što je ubilo. No mislim da se to dogodilo kada mi je ta žena

izjavila da bi radi mene mogla žrtvovati cijeli svijet. Takvi su časovi uvijek strašni.

Ispunjuju nas jezivim strahom od vječnosti. I - hoćete li mi vjerovati? — ja sam

prošle sedmice kod lady Hampshire sjedio pored te dame, i ona je uporno nastojala

da uskrisi i obnovi tu stvar, da iščeprka prošlost i zamišlja nekakvu budućnost. A ja

sara tu svoju ljubav bio sahranio u lijehi zlatoglava. No ona je izvukla iz groba,

uvjeravajući me kako sam joj upropastio život. Ali moram reći da se ona s tolikim

tekom naklopila na jelo, te nisam osjećao baš nikakve grižnje savjesti. Ali koliko

netaktičnosti s njene strane! Jedina draž prošlosti u tome je što je — prošla. No

žene vam nikada ne znaju kada je zastor pao. Uvijek one traže neki šesti čin, a kada

je komad postao već sasvim nezanimljiv, one žele da se predstava nastavi. Kada

bismo to pustili njima na volju, svaka bi se komedija svršila tragično, a svaka bi se

tragedija izrodila u lakrdiju. Žene su dražesna umjetna stvorenja, ali za umjetnost

nemaju nikakva smisla. Vi ste sretniji od mene. Uvjeravam vas da nijedna od onih

žena koje sam ja poznavao, ne bi učinila za me ono što je Sibyla Vane učinila za

vas. Obične žene uvijek nañu utjehe. Neke će se početi oduševljavati za haljine

čeznutljivih boja. Ne vjerujte nikad ženi koja nosi svjetloljubičaste haljine, bez

obzira na njene godine; niti ženi koja je prevalila trideset i petu, a kiti se ružičastim

vrpcama. To uvijek znači da imaju burnu prošlost. Druge se drsko razmeću svojom

bračnom srećom, javno i pred svima, kao da je ta sreća najslasnije zabranjeno voće.

A inia ih koje nañu utjehe u vjeri. Vjerske misterije imaju draž flerta, reče mi

jednom neka žena; i meni je to posve jasno. Osim toga, ničim se čovjek ne ponosi

kao kad mu se veli da je velik grešnik. Zatim je tu još i savjest, koja sve nas čini

sebičnim. Da, ima bezbroj načina kako moderne žene mogu naći utjehe u životu. A

još vam i ne spomenuh onu najvažniju.

— A koju, Harry? — bezvoljno će mladić.

— O, pa onu najobičniju utjehu. Da žena, kad izgubi svoga obožavatelja, uzme

drugoga — od druge žene. Takav postupak skida s nje svaku krivnju. Ali doista,

Doriane, kako li je Sibyla Vane morala biti drukčija od svih onih žena koje obično

susrećemo! Sretan sam što mi je suñeno da živim u stoljeću u kojem se još

dešavaju takva čudesa. Jer ona nam vraćaju vjeru u stvarnost onih pojmova, s

kojima se svi mi samo titramo, kao što su romantika, strast i ljubav.

— No vi zaboravljate da sam bio strašno okrutan prema njoj.

— Bojim se da okrutnost, onu brutalnu okrutnost, žene cijene više od svega

ostalog. Njihovi su nag/oni primitivni, da je milina. Mi smo ih emancipirali, no

usprkos svemu one ostaju ropkinje, koje upravo traže da se njima ovlada i

gospodari, jer u tome one uživaju. Uvjeren sam da ste bili sjajni. Nikad vas nisam

vidio zbiljski razgoropañena, no mogu zamisliti da vam je bijes divno pristajao.

Uostalom, prekjučer mi rekoste nešto što mi se tada činilo pukom fantazijom, no

sada uviñam da je bilo savršena istina. I to objašnjava sve.

— A što je to bilo, Harry?

— Rekoste mi ikako Sibyla Vane predstavlja za vas sve one romantične junakinje

— da je ona za vas jedne večeri Dezdemona, a druge Ofelija, da se ona — umre li

kao Julija — vraća u život kao Imogen.

— Sad se već nikad više neće vratiti u život — promrmlja mladić zakrivši lice

rukama.

— Istina, ona se nikad više neće vratiti u život. Odglumila je svoju posljednju

ulogu. No vi treba da na tu osamljenu smrt u kukavnoj garderobi pomišljate samo

kao na čudan i jeziv odlomak tragedije iz vremena kralja Jakova, kao na divan

prizor Webstera, Forda ili Tourneura.66 Ta djevojka nije nikada zbiljski živjela niti

zbiljski umrla. Za vas je ona bila samo san, priviñenje, što je lebdjelo kroz

Shakespeareove drame i uljepšavalo ih svojom nazočnošću — frula, u zvucima

koje je Shakespeareova glazba zvučala još većim raskošjem, još radosnijim

zanosom. U času kada je došla u dodir sa stvarnim životom, ona ga je uništila, kao

što je on nju uništio, i stoga je nestala s ovog svijeta. Tugujte za Ofelijom, ako

hoćete. Pospite glavu pepelom, jer zločinačke, ruke zadaviše

66 John Webster (1602—1624) — slavni engleski pisac tragedija (»Bijeli ðavo«,

»Vojvotkinja od Malfyja« i dr.); Cyril Tourneur (1575—1640) — engleski

dramatik (»Tragedija osvetnika«, »Tragedija ateista« i dr.); John Ford (1586—

1640) — engleski dramatik (pisao svoja djela zajedno s T. Dekkerom i

Websterom). (Prev.) Kordeliju. Prokunite nebo zbog smrti Brabancijeve kćeri.67

Ali ne plačite suze uzaludne za Sibylom Vane. Ona bijaše manje zbiljska od svih

što vam ih sada spomenuh.

Nasta tajac. Večer je svojim mrakom osvajala sobu. Tahano i na srebrnim noškama

ulažahu sjenke iz vrta. Sve stvari izgubiše boju i sjaj.

Nakon nekog vremena Dorian Gray diže pogled, te će s uzdahom olakšanja:

— Vi ste mi objasnili tko sam i kakav sam, Harry. I ja sam sâm osjećao što mi

rekoste, samo što sam se toga nekako bojao i nisam to mogao sebi objasniti. Kako

me dobro poznajete! No pustimo to što je bilo. To je za me strašan, ali veličanstven

doživljaj. I to je sve. Da mi je znati da li me u životu čeka još jedan takav doživljaj.

— Vas čeka u životu još mnoga štošta, Doriane, jer vi ćete onako lijep, kako vas

bog dade, u svemu uspjeti.

— Ali recimo, Harry, da oronem, da ostarim, da mi se koža smežura? Što onda?

— Ah, onda — odvrati lord Henry dižući se da ode — onda, dragi moj Doriane,

morat ćete borbom izvojevati svoje pobjede, dok vam se sada same nameću. Ne,

treba da sačuvate svoju ljepotu. Mi živimo u doba kada ljudi previše čitaju, da bi

bili mudri, i suviše razmišljaju, da bi bili lijepi. Mi nećemo i ne možemo bez vas.

No sada bi bilo najpametnije da se preobučete, pa da se odvezemo u klub. Ionako

je već dosta kasno.

67

Brabancijeva kćerka — Desdemona. (Prev.)

— Mislim da ću vam se pridružiti u Operi, Harry. Suviše sam umoran, a da bih

mogao ma što založiti. Koji broj ima loža vaše sestre?

— Čini mi se, dvadeset i sedam. Na prvom katu. Naći ćete njeno ime napisano na

vratima. No žao mi je što nećete sa mnom na večeru.

— Ne osjećam se baš najbolje — odgovori Dorian bezvoljno. No silno sam vam

zahvalan za sve što mi rekoste. Vi ste doista moj najbolji prijatelj. Nitko ime nije

tako dobro shvatio kao vi.

— Ovo je tek početak našega prijateljstva, Doriane — pripomenu lord Henry i

steže mu ruku. — Zbogom. Nadam se da ću vas vidjeti prije devet i pô. I ne

zaboravite da večeras pjeva Patti.

Pošto se vrata za njim zatvoriše, Dorian Gray se dotače zvonca, i nakon nekoliko

minuta uñe Victor noseći svjetiljke, te spusti zastore. Dorian je nestrpljivo čekao da

ovaj iziñe. Njemu se činilo da sluga obavlja sve tako polako, kao da uopće ne kani

svršiti.

Tek što je izišao, Dorian skoči do slike i odgurnu paravan. Ne, slika ne pokazivaše

nikakvih novih promjena. Slika je prije njega saznala za smrt Sibyle Vane. Ona je

saznavala sve čim bi se što dogodilo. Crta grešne okrutnosti, koja je nagrdila

nježnu olučanost usana, pojavila se istoga časa kada je djevojika popila otrov ili što

li je to već bilo. Slika možda nije ni reagirala na sam ishod stvari? Ili samo prima

na znanje ono što se zbiva u duši? To je želio saznati, i nadao se kako će nekog

dana na svoje oči gledati tu promjenu na svom portretu, a dok se tome nadao, sav

je drhtao od jeze.

Jadna Sibyla! Kako li je romantična bila njihova ljubavna priča! Ona je često

glumila smrt na pozornici. A onda se Smrt dotakla inje i povela je sa sobom. Kako

li je odglumila taj užasni posljednji prizor? Da 1i ga je, umirući, proklinjala? Ne; ta

ona je pošla u smrt od ljubavi za njim, i ljubav mora odsada biti za nj kao neko

sveto otajstvo. Žrtvovavši svoj život, ona se oprostila svih grijeha. Odlučio je da ne

misli više na bolno razočaranje što ga je onog užasnog večera u kazalištu pretrpio

zbog nje. Bude li pomišljao na nju, ona će iskrsavati pred njim kao divan tragičan

lik, poslan na pozornicu svijeta da dokaže svu uzvišenu stvarnost Ljubavi. Divan

tragičan lik? Oči mu se zališe suzama pri pomisli na djetinjski pogled, na one

dražesne sanjarske kretnje, na njenu malodušnu, ustreptalu čarobnost. On brzo otra

suze i ponovo se zagleda u sliku.

Osjećao je da je kucnuo čas da bira. Ili je taj izbor već učinjen? Da, život je mjesto

njega odlučio — život, i njegova neizmjerna radoznalost prema životu. Vječna

mladost, sveobuhvatne strasti, probrane i tajanstvene slasti, neobuzdana uživanja i

još neobuzdaniji grijesi i poroci — sve će to biti njegovo. Ali će slika morati da

nosi sav teret njegove sramote: to je sve.

Obuze ga osjećaj bola, kada je pomislio na unakaženje što će ga pretrpjeti divno

lice na platnu. Jedanput je, nestašno parodirajući Narcisa,68 poljubio, ili se pravio

kao da ljubi usne, koje se sada toliko okrutno osmjehuju na nj. Svakog bogovetnog

jutra sjedio je pred portretom diveći se njegovoj ljepoti, te mu se gdjekad činilo da

se zaljubio u taj lik. Zar će se sada ta slika mijenjati pri svakom hiru njegove

nestalne ćudi? Zar će postati čudovišna odvratna stvar, koju će morati skriti u neku

izbu pod ključem, maknuti sa sunca, pod zrakama kojega bi čudesni, zlaćani uvojci

njegove kose još jače zablistali? Jadi su to! O kakvi jadi!

68

Narcis — u grčkoj priči: mladić koji se, vidjevši svoju sliku u vodi, u sebe

zaljubio te poginuo od ljubavnog čeznuća za sobom. (Prev.)

Časak je pomišljao na to da se pomoli bogu, e da bi nestalo te jezive povezanosti

izmeñu njega i slike. Ona se promijenila, nakon što je molio da mu ta milost bude

udijeljena; možda će i sada njegova molitva biti uslišana da slika ostane

nepromijenjena. Pa ipak, zar lima čovjeka koji bi se, alko je barem malo okusio

slast života, odrekao mogućnosti da zauvijek ostane mlad, pa makar ta mogućnost

bila ne znam kako fantastična i skopčana s najsudbonosnijim posljedicama? Osim

toga, da li je to doista u njegovoj moći? Je ili zbilja njegova vruća želja i molitva

bila uzrok te promjene? Ne bi li se čitava stvar mogla objasniti nekim čudnim,

tajanstvenim uzrokom, što ga znanost može potkrijepiti? Ako misli mogu utjecati

na živa bića, zar ne bi misli mogle da utječu na nežive, anorganske tvari? I još više:

zar ne bi mogli, i bez naših misli, i bez naše svjesne želje, neki objekti, koji leže

izvan nas samih, vibrirati u skladu s našim raspoloženjima i s našim strastima,

atom tražeći atom po nekom neznanom zakonu ljubavne privlačljivosti ili po nekoj

čudesnoj srodnosti? No sam uzrok i nije važan. Nikad više neće molitvom zazivati

više sile. Ako je slici suñeno da se mijenja, neka se mijenja. Tome nema lijeka. Ta

čemu još dublje prodirati u tu tajnu?

Sigurno će biti prava milina promatrati taj portret, jer će se njemu, Dorianu, pružiti

prilika da svoj duh prati do u njegove najskrovitije zakutke. Ta će slika postati za

nj čarobno ogledalo. I kao što se sada u njemu zrcali njegovo tijelo, tako će se

odsada u njemu ogledati njegova duša. A kada za sliku nadoñu zimski dani, on sam

će još uvijek stajati na pragu ustreptala proljeća, nadomak ljeta. I kada se na licu

toga portreta ugasi posljednja rumen, ostavljajući samrtnu obrazinu, vapnenobijelu

i s očima sumorno teškim kao olovo, on —

Dorian Gray — bit će još uvijek prožet ljepotom mladenačke svježine. Pramaljetna

ljepota njegove ljupkosti ne smije izgubiti nijedan cvijet. Bîlo njegova života ne

smije sustati. Poput bogova u starih Grka on će uvijek biti i snažan, i bodar i brz, i

vedro nasmijan. Ne mari on za sudbinu koja će zadesiti njegov lik na slici! Njemu

samom ne prijeti nikakva opasnost. A njemu je samo do toga stalo.

I ponovo dovuče paravan pred sliku i smješkajući se uputi se u spavaću sobu, gdje

ga je sluga već čekao. Sat kasnije bio je već u Operi, a lord Henry se naslanjao na

njegovu stolicu.

IX POGLAVLJE

Kada je Dorian sutradan ujutro sjedio za doručkom, sluga uvede Basila Hallwarda.

— Tako mi je drago što sam vas našao, Doriane — reče slikar ozbiljno. — Tražio

sam vas sinoć, ali mi rekoše da ste u Operi. Ja sam, naravno, znao da to nije

moguće. O, da ste samo ostavili poruku, kamo ste zaista pošli. Proveo sam strašnu

noć, sav u strahu da se poslije one tragedije ne desi i druga. Mislim da ste mi

morali brzojaviti, čim ste doznali što se dogodilo. Ja sam to sasvim slučajno

pročitao u jednom od večernjih izdanja Globea, što mi je u klubu dospjelo u ruke.

Odmah sam pohitao ovamo, i bio sam vrlo nesretan što vas nisam zatekao. Ne

mogu vam reći koliko me to potreslo. Znam koliko patite. Ali gdje ste bili? Jeste li

pošli k njenoj majci? Noćas sam pomišljao da i ja poñem onamo. U novinama bila

je i adresa njezina stana. To je negdje u Euston Roadu, zar ne? No bojao sam se da

se ne nametnem ljudima, obrvanim bolu, koju ne bih smogao ublažiti. Jadna žena!

Zacijelo strašno trpi! Pa još jedino dijete! Kako je sve to primila?

— Pa kako da ja to znam, dragi Basile? — promrsi Dorian Gray, sav u neprilici

srkućući neko blijedožuto vino iz zlatom obrubljena pehara od venecijskog stakla.

— Bio sam u Operi.

Trebalo je da i vi doñete. Tamo sam se upoznao s lady Gwendolen, Harryjevom

sestrom. Bili smo u njenoj loži. Izvanredno mila žena, a Patti je pjevala

božanstveno. Ne govorite mi sada o nekim strašnim stvarima. Ako neku stvar

prešutimo, to je isto kao da se nije ni dogodila. Harry pravo veli: tek izrečena riječ

daje stvarima njihovu stvarnost. Uostalom, ona nije bila jedinica te žene. Ima još i

sina, koji je, čini mi se, vrlo zgodan momak. Ali nije glumac. Pomorac je, ili tako

nešto. A sada mi recite kako vi i što sada slikate?

— Bili ste u Operi? — nato će Hallward tiho, s pritajenim bolom u glasu. — Bili

ste u Operi dok je Sibyla Vane ležala na odru u nekoj sirotinjskoj sobici? I vi mi

možete sada govoriti o nekim drugim ženama, koje su izvanredno mile, i kaiko je

Patti božanstveno pjevala, dok djevojka, koju ste ljubili, još nije našla počinka u

grobu, da sniva svoj vječni san? Ta, čovječe, pomislite samo, kako jezivih strahota

još čeka malo njeno bijelo tijelo!

— Prestanite, Basile! Neću da to slušam! — povika Dorian, i skoči sa svoga

mjesta. — Ne smijete mi govoriti o tome što se dogodilo. Što je bilo, bilo je. Što je

prošlo, prošlo je.

— Jučerašnji dan za vas je — prošlost?

— U kakvoj je vezi s time vrijeme koje je stvarno prošlo? Samo plitkim ljudima

treba po nekoliko godina da prebole neki osjećaj. Čovjek koji ima sebe u vlasti,

može isto toliko brzo učiniti kraj svojoj patnji, kao što može pronaći neko novo

uživanje. Ja neću da se na milost i nemilost predam svojim čuvstvima. Ja hoću da

se njima služim, da s pomoću njih uživam i da njima gospodarim

— Doriane to je strašno. Nešto vas je sasvim izmijenilo. Naizgled ste isti onaj

divni mladić, koji je prije dan za danom dolazio k meni u atelijer da ga portretiram.

No tada bijaste jednostavni, naravni i srdačni. Bili ste najnepokvarenije biće na

svijetu. A sada ne znam što vas je to snašlo. Govorite kao da nemate ni srca ni

samilosti. Sve je to Harryjev utjecaj. Vidim to posve jasno.

Mladiću planuše obrazi i on poñe do prozora te se načas zagleda u blistavo zelenilo

vrta, koji bijaše protkan sunčevim šarama.

— Basile, ja mnogo toga dugujem Harryju — reče najposlije — više no što

dugujem vama. Vi ste me naučili samo da budem tašt.

— Znam, i kažnjen sam zbog toga — ili ću jednog dana još biti kažnjen.

— Ne znam što ste time htjeli reći, Basile — povika mladić te se okrenu. — Ne

znam što hoćete. A što zapravo hoćete?

— Hoću Doriana Graya, onakva kakva sam ga nekoć slikao — uzvrati umjetnik

tužno.

— Basile — nato će mladić, priñe mu i stavi ruke na rame — došli ste prekasno.

Kad sam jučer doznao da se Sibyla Vane ubila...

— Ona se ubila? Milostivi bože! Je li to posve sigurno? uskliknu Hallward i

pogleda ga prestravljeno.

— Dragi moj Basile! Ta valjda ne mislite da je to bila puka nesreća? Naravno da se

ubila.

Stariji čovjek zakrije lice rukama. »Užasno!« šapnu, i podiñe ga jeza.

— Ne — odvrati Dorian Gray — nije to nimalo užasno. To je samo jedna od

velikih romantičnih tragedija našega vremena. Glumci većinom žive vrlo

jednoličnim, svagdanjim životom. Oni su dobri muževi ili vjerne supruge, ili su na

bilo koji način — dosadni. Vi me razumijete: imaju malograñanske vrline i sve

tako nešto. A Sibyla — kako li je ona bila drukčija! Ona je proživljavala najdivniju

tragediju. Uvijek je bila glavna junakinja. Posljednje večeri kada je nastupila —

onda kada ste je vidjeli — glumila je loše, jer je upoznala zbiljsku ljubav. A kada

je spoznala njenu nestvarnost, morade umrijeti, kao što bi i Julija umrla. Ponovo je

ušla u carstvo umjetnosti. Ima u tome nešto što podsjeća na mučeništvo. Njena je

smrt obilježena patetičnom izlišnošću mučeništva i njegove uzalud žrtvovane

ljepote. Ali, kako rekoh, nemojte misliti da nisam patio. Da ste sinoć došli u onaj

odsudni čas — iako pet i pô ili, možda, oko četvrt do šest — našli biste me kako

plačem. Čak i Harry, koji je bio tu, i koji mi je zapravo i donio tu vijest, nije imao

ni pojma što sam proživio. Neizrecivo sam patio. Onda je prošlo. Ne mogu dvaput

oćutjeti isti osjećaj. To nitko ne može, osim sentimentalnih ljudi. I vi ste, Basile,

strašno nepravedni. Dolazite k meni da me utješite, i to je vrlo lijepo od vas.

Nalazite me utješena — pa ste bijesni. Vi ste taman kao i svi drugi sućutni ljudi!

Podsjećate me na Harryjevu priču o nekom filantropu, 69 koji je proveo dvadeset

godina svoga života pomažući da se popravi neko zlo ili ukine neki zakon — sada

se više ne sjećam točno što je to bilo. Naposljetku je uspio, i — ništa nije bilo

ravno njegovu razočaranju. On naprosto nije imao više što raditi: čovjek da umre

od dosade, te konačno postade 69

Filantrop — čovjekoljubac. (Prev.) okorjeli mizantrop.70 A osim toga, stari moj,

dobri Basile, ako vam je zbilja stalo do toga da me utješite, a vi me radije poučite

kako da zaboravim ono što se dogodilo, ili da sve to gledam s nekog umjetničkog

stajališta. Nije li Gautier 71 pisao o consolation des arts? 72 Sjećam se kako sam

jednom prilikom kod vas u atlijeru našao knjižicu, uvezanu u pergament, i u njoj

pročitao tu divnu izreku. Ja doduše nisam kao onaj mladić, o kojemu ste mi pričali

kada smo zajedno bili u Marlowu, koji je običavao govoriti kako žuta svila može

pružiti utjehu za sve ljudske jade i nevolje. Volim lijepe stvari koje možemo dotaći

i rukama obuhvatiti. Stari brokat, zeleno patinirane brončane figure, stvarčice od

lakirana drveta i od izrezbarene bjelokosti, krasan milieu73 raskoš, pozorje — sve

su to stvari koje čovjeku mogu pružiti veliki užitak. Ali još više cijenim umjetnička

nagnuća što ih te stvari u nama pobuñuju ili u nama otkrivaju. Postati promatračem

svog vlastitog života znači, kao što Harry veli, otkriti put i način kako da

izbjegnemo patnje života. Znam da vas čudi što tako s vama razgovaram. Vi niste

ni primijetili kako sam se razvio. Kada smo se upoznali, bio sam tek neuko ñače.

Sada sam čovjek. Imam novih strasti, novih misli, novih ideja. Postao sam drugi

čovjek, ali me vi zbog toga ne smijete manje voljeti. Promijeni» sam se, no vi

morate zavazda ostati moj prijatelj. Istina, Harry mi je vrlo drag. No ja znam da ste

vi bolji od njega. Niste jači — jer se plašite života — ali ste bolji. A zajedno

bijasmo tako sretni! Ne ostavljajte me, Basile, i nemojte se prepirati sa mnom.

Kakav sam, takav sam, i svaka je dalja riječ suvišna.

Slikar je osjećao neko čudnovato uzbuñenje. Mladić mu bijaše silno drag, i njegova

je osoba bila prekretnica u njegovu umjetničkom stvaranju. Nije više

70 Mizantrop — čovjekomrzac. (Prev.)

71 Théophile Gautier (1811—1872) — francuski romantik, lirski pjesnik i kritik;

propovjednik artizma. (Prev.) 72 Consolation des arts — utjeha koju nam pruža

umjetnost-(Prev.) 73

Milieu — sredina, okolina. (Prev.) imao snage da mu i dalje što zamjera. A

napokon, možda je ta ravnodušnost tek prolazno raspoloženje njegove hirovite

ćudi. Ta u njemu ima toliko dobrih, toliko plemenitih osjećaja.

— Pa lijepo, Doriane — prihvati naposljetku s turobnim smiješkom — odsada više

nećemo govoriti o toj strašnoj stvari. Samo se nadam da vaše ime neće biti

spomenuto u vezi s njom. Mrtvozornik će danas popodne obaviti pregled mrtvog

tijela. Jesu li i vas pozvali?

Dorian zaniječe glavom, a na riječ 'pregled mrtvog tijela' lice mu poprimi izraz

uznestrpljene nevoljkosti. Sve je toliko surovo i prosto u takvim prilikama. Pa

odvrati:

— Oni i ne znaju kako se zovem.

— No bit će da je ona znala?

— Samo moje krsno ime, a posve sam siguran da ga ona nikome nije odala.

Jednom mi reče kako su svi radoznali da saznaju tko sam, a ona je svima

neprestano govorila jedno te isto, da se zovem Kraljević Bajni. To je vrlo lijepo od

nje. Basile, vi mi je morate nacrtati. Volio bih da imam od nje malo više od ono

nekoliko poljubaca i nekoliko nesuvislih patetičnih riječi.

— Pokušat ću učiniti nešto, Doriane, ako vas to veseli. Ali morate opet doći k meni

da mi sjedite kao model. Bez vas mi posao nikako ne ide od ruke.

— Basile, nikad više ne mogu biti vaš model. To nije moguće! — povika mladić

ustuknuvši.

Snebivši se, umjetnik ga pogleda.

— Kakve su to besmislice, mladiću — viknu. — Ima li to značiti da vam se ne

sviña portret koji sam vam naslikao? A gdje je? Zašto ste stavili paravan pred

sliku? Da je vidim! To je najbolje djelo što sam ga ikad stvorio. Tà maknite taj

paravan, Doriane. Prava je sramota kako vaš sluga skriva moju sliku. Čim sam

ušao, odmah sam primijetio da se soba nekako promijenila.

— Basile, moj sluga nema s tim nikakve veze. Ta valjda ne mislite kako mu

dopuštam da mi rasporeñuje stvari u sobi? Gdjekad stavlja cvijeće u vaze — i ništa

više. Ne, ne; to sa slikom učinio sam ja. Slika bijaše suviše jako osvijetljena.

— Suviše jako osvijetljena! Ne, sigurno nije, dragi mladiću! Mjesto, gdje stoji, ne

može biti bolje. Pustite me da je vidim — i Hallward poñe prema kutu sobe.

Krik užasa ote se s usana Dorianu Grayu, i on jurne te se ispriječi izmeñu slikara i

paravana.

— Basile — prozbori, sav blijed u licu. — Ne smijete je vidjeti. Ja to neću i ne

dopuštam.

— Ja da ne smijem gledati svoje djelo! Ta vi se šalite, A zašto da je ne vidim? —

povika Hallward smijući se.

— Ako samo pokušate da je vidite, Basile, dajem vam časnu riječ da više ni riječi s

vama neću progovoriti dok god sam živ. Velim vam to sasvim ozbiljno. Neću vam

ništa objašnjavati, a vi nemojte ništa pitati. Ali upamtite, ako samo dirnete u

paravan, svršeno je meñu nama.

Hallward bijaše kao gromom ošinut. Sav poražen gledao je u Doriana Graya.

Nikad do tada nije ga vidio takva. Mladić je od srdžbe doista sasvim problijedjeo.

Pesnice mu bijahu zgrčene, a oči mu sijevale kao dva plava plamena diska. I sav je

drhtao.

— Doriane!

— Ne govorite!

— Pa što se dogodilo? Ta naravno da je neću pogledati ako vi to nećete — reče

ponešto hladno te se okrenu na petama i poñe k prozoru. — No zaista je gotovo

smiješno da ne smijem pogledati svoje djelo, to više što sam nakanio da ga na

jesen izložim u Parizu. Morat ću je po svoj prilici još jedanput lakirati prije toga, a

budući da je nekog dana moram vidjeti, zašto da je već danas ne pogledam?

— Da je izložite? Vi je kanite izložiti u Parizu? — uskliknu Dorian Gray, dok mu

je neki čudnovati užas ledio tijelo. Zar da cijeli svijet upozna njegovu tajnu? Zar da

svjetina bulji u tajnu njegova života? Ne, to ne smije biti. Trebalo je nešto učiniti, i

to odmah, mada ni sâm nije znao što.

— Da; nadam se da nećete imati ništa protiv toga. Georges Petit sastavit će

kolekciju mojih najboljih slika za izložbu u Rue de Sèze, ikoju će otvoriti prve

sedmice u listopadu. Ostat ćete bez svog portreta samo mjesec dana. Rekao bih da

ćete za to vrijeme moći bez njega. U to vas vrijeme ionako neće biti u Londonu. A

budući da vam neprestano stoji iza paravana, onda vam baš nije mnogo stalo do

njega.

Dorian Gray prijeñe rukom preko čela, koje mu je bilo orošeno kapima znoja.

Osjećao je kako pred njim zjapi provalija neke opasnosti.

— A prije mjesec dana rekoste mi da je nikada nećete izložiti — povika mladić. —

Zašto ste se predomislili? Svi vi koji želite da vas svijet smatra za postojane, niste

manje hiroviti od ostalih. Jedina je razlika u tome što su vaše mušice sasvim

beznačajne. Nije moguće da ste zaboravili kako ste me najsvečanije uvjeravali da

vas ništa na svijetu neće sklonuti da pošaljete moj portret na bilo koju izložbu?

Doslovce isto rekoste i Harryju. — Odjednom umuknu, i oči mu bljesnuše. Sjeti se

kako je lord Henry u jednoj prilici rekao, napol u šali, napol ozbiljno: »Ako

jedanput zaželite provesti zanimljivo četvrt sata, a vi uznastojte da vam Basil

ispriča zašto ne namjerava da igdje izloži vaš portret. Meni se povjerio, i za me to

bijaše pravo otkrivenje.« Da, možda i Basil ima svoju tajnu. Hajde da pokuša i da

ga upita.

— Basile — reče i priñe mu sasvim blizu gledajući mu ravno u oči — i vi i ja

imamo svoju tajnu. Recite mi tajnu kaju imate, pa ću vam i ja odati svoju. S kojega

ste razloga odbili da izložite moju sliku?

I protiv njegove volje, slikara podiñoše srsi.

— Doriane, kad bih vam to rekao, sigurno biste me onda manje voljeli, a u svakom

slučaju vi biste mi se smijali. A ja ni jedno ni drugo ne bih mogao podnijeti. Ako

baš hoćete da nikad više ne pogledam vaš portret, molim, ja se ne bunim. Još mi

uvijek preostaje da gledam vas, živa. A ako je vaša želja da svijet nikad ne ugleda

najbolje djelo što sam ga ikad stvorio, molim, ja takoñer pristajem. Više mi je do

vašeg prijateljstva nego do sve slave i popularnosti.

— Ne, ne, Basile, morate mi sve reći — ustraja Dorian Gray uporno. — Mislim da

imam pravo znati. — Užas se bio rasplinuo, a mjesto toga osjećaja njime ovlada

radoznalost. Čvrsto je odlučio da prokljuvi tajnu Basila Hallwarda.

— Da sjednemo, Doriane — preuze slikar zbunjena izgleda. — Da sjednemo. I

samo mi još odgovorite na jedno pitanje. Jeste li primijetili na slici nešto neobično

— nešto što na prvi pogled niste ni zapazili, ali vam se poslije mahom otkrilo?

— Basile! — povika mladić grčevito stežući prstima priručja stolice i zureći u svog

subesjednika divljim, prestravljenim očima.

— Već vidim da ste i vi to primijetili. Ne recite ništa. Strpite se i saslušajte najprije

mene. Doriane, od časa kada sam vas upoznao, vaša je ličnost imala neobično

snažan utjecaj na mene. Vi ste ovladali mojom dušom, mojim umom, mojom

voljom. Postali ste za me vidljivo utjelovljenje nevidljiva ideala, koji se nama

umjetnicima noću priviña kao divan san. Ja sam vas obožavao. Postao sam

ljubomoran na svakoga s kojim ste samo i riječ progovorili. Želio sam da budete

samo moj. Samo u vašem društvu bio sam sretan. A kada vas nije bilo, ipak ste bili

nazočni u — mojoj umjetnosti. Razumije se da vam to nikada nisam dao ni

naslutiti. To ne bi bilo moguće. Vi me ne biste razumjeli. Ta jedva da sam i sâm to

razumio. Znao sam samo to da gledam savršenstvo licem u lice i da je svijet kao

neko divno čudo sinuo pred mojim očima — možda i suviše divno, jer u toliko

mahnitom obožavanju leži i neka opasnost da ne izgubimo to obožavanje, a koja

nije manja od opasnosti da ga zadržimo... Prolazio je tjedan za tjednom, a ja sam

sve više postajao dio vas i vaše ličnosti. Onda je nastupilo neko novo razdoblje.

Slikao sam vas kao Parisa 74 75 u krasnu oklopu, i kao Adonisa, zaogrnuta

lovačkim plaštem, s blistavom lovačkom sulicom u ruci. Okrunjen

74 Paris — po grčkoj mitologiji junak koji je u svañi izmeñu Here, Atene i

Afrodite presudio da je potonja najljepša. (Prev.)

Adonis — po grčkoj mitologiji: savršeno lijep mladić, Afroditin ljubavnik. (Prev.)

vijencem teških lotosovih cvjetova sjedili ste na pramcu Hadrijanove76 barke,

bludeći pogledom po zamućenim vodama zelenoga Nila. Naginjali ste se nad

usnulom vodom u nekom lugu drevne Helade77 i u zanijemljelu srebru udivljeno

gledali odraz svoje vlastite ljepote. I sve to bijaše kao što svako umjetničko djelo i

mora da bude: nesvjesno, idealno i zanosno daleko. Jednoga dana — a gdjekad mi

se čini da to bijaše vrlo koban dan — naumih naslikati vaš portret, divnu sliku,

prožetu vašom zbiljskom ličnošću, da vas slikam onakva kakav doista jeste, ne u

kostimu minulih vjekova, nego u modernu odijelu, vas — živa u sadašnjici. Da li je

to bila realistička obradba sujeta ili je to (bio čar vaše pojave, što mi se tada

ukazalo, nezamagljeno i bez ikakvih vela — to vam ne bih mogao reći. Ali jedno

znam: dok sam slikao, kao da mi je svaki trunak boje, svaka sjenčica što sam je

stavljao na platno, otkrivala moju tajnu. Strahovao sam da bi drugi mogli po toj

slici saznati koliko vas obožavam. Osjećao sam, Doriane, da sam se i suviše odao,

suviše od sebe unio u tu sliku. Onda sam stvorio odluku da je nikad neću izložiti.

Bijaste malo uvrijeñeni; no onda još niste znali što ta slika za me znači. Harry mi

se smijao kada sam mu o tome govorio. No meni je to bilo svejedno. Pošto je slika

bila dovršena, te sam sâm sjedio pred njom, osjećao sam da sam pravo uradio ... I

tako, nakon nekoliko dana odnesoše sliku iz atelijera, i tek što sam se oslobodio

nepodnošljive čari njene nazočnosti, ja sam uviñao svoju ludost, kada sam

zamišljao da vidim na tom portretu mnogo više negoli to da ste vi mladić neobične

ljepote, i da doista umijem slikati. Pa i sada još ne mogu a da ne osjećam kako je

posve pogrešno vjerovati da se zanos stvaraoca doista odražava u njegovu djelu.

Umjetnost je uvijek mnogo apstraktnija nego što ljudi misle. Oblici i boje govore

nam o oblicima i bojama — i ništa više. Često mi pada na um kako umjetnost

umjetnika zapravo mnogo upornije krije nego što nam otkriva njegovu dušu. Pošto

sam dakle primio onu ponudu iz Pariza, odlučio sam da vaš potrtret bude glavno

djelo moje izložbe. Ni

76 Publius Aelius Hadrijan (96—138) — rimski car, nasljednik Trojanov. (Prev.)

Helada — Grčka. (Prev.) u snu ne bih bio pomislio da biste mi to mogli uskratiti.

No sada uviñam da ste u pravu. Ta se slika ne smije izložiti. Doriane, ne smijete se

ljutiti na mene zbog svega toga što sam vam rekao. I, kako Harryju jednom rekoh,

vi ste stvoreni da vas ljudi obožavaju.

Dorian Gray odahnu. Lice mu opet dobi življu boju i osmjeh mu zatitra oko usana.

Opasnost bješe minula. Sad-zasad bijaše spašen. Ipak nije mogao a da ne osjeti

beskrajnu samilost za slikara, koji mu maločas bijaše priznao tu svoju neobičnu

tajnu, i on se sada u čudu pitao, neće li ličnost kakva prijatelja, prije ili poslije, i

njime tako ovladati. Tajna privlačljivosti lorda Henryja bijaše u njegovoj

opasnosti. No to bijaše sve. Bio je i suviše pametan i ciničan, a da bi ga tko mogao

dublje voljeti. Hoće li se ipak pojaviti čovjek koga će on, Dorian, na takav čudan

način obožavati? Da li ga je i to, izmeñu ostalog, još čekalo u životu?

— Meni je gotovo nepojmljivo, Doriane — oslobodi se Hallward — da ste i vi to

primijetili na portretu. Jeste li zbilja što primijetili?

— Nešto sam primijetio — uzvrati Dorian — nešto što mi se učinilo vrlo

čudnovatim.

— No, a sada ćete mi valjda dopustiti da pogledam sliku?

Dorian zatrese glavom.

— Ne tražite to od mene, Basile. Ne mogu vas pustiti pred sliku.

— Ali jednom ćete mi to ipak dopustiti?

— Nikad.

— Pa, možda ste u pravu. A sad zbogom, Doriane. Vi ste jedini čovjek u mome

životu koji je imao zbiljskog utjecaja na moje umjetničko stvaranje. Sve ono što

vrijedi u mojoj umjetnosti, dugujem vama. Ah, vi i ne znate koliko mi je bilo teško

reći sve ono što sam vam rekao.

— Dragi Basile — u čudu će Dorian — a što ste mi rekli? Naprosto da osjećate

kako mi se suviše divite. A to nije niti laskavo.

— Nisam namjeravao da vam polaskam; ja sam vam se ispovjedio. A sada, pošto

sam to učinio, kao da je nešto iščezlo iz mene. Možda čovjek nikad ne bi smio

riječima iskazati koliko se divi nekoj osobi.

— To bješe ispovijest koja razočarava.

— Gle, a što ste vi očekivali, Doriane? Ta niste valjda što drugo primijetili na toj

slici? Ili možda jeste? Inače nije bilo što da se vidi, zar ne?

— Nije; inače nije bilo što da se vidi. Zašto pitate? Ali ne govorite mi o

obožavanju. To je ludo. Nas smo dvojica prijatelji, Basile, i to moramo zauvijek

ostati.

— Imate Harryja — prousti slikar tužno.

— O, zar Harryja, — uskliknu mladić uz prigušen hihot. — Harry provodi dane

brbljajući nemoguće stvari, dok uvečer čini najnevjerojatnije stvari. Živi baš tako

kako bih ja volio živjeti. No uprkos tome, čini mi se da ne bih Harryja molio da mi

pomogne kad bih se našao u nevolji. Prije bih vas potražio, Basile.

— Hoćete li mi opet pozirati?

— To nije moguće!

— Doriane, aiko mi to odbijete, upropastit ćete moj umjetnički život. Čovjek

rijetko kad nailazi u životu na dva ideala. A malo ih je koji nañu ijedan.

— Ne mogu vam to objasniti, Basile, ali — ja vam nikad više ne smijem pozirati.

Čini se da svaki portret ima nešto sudbonosno, da živi svojim vlastitim životom.

Dolazit ću i dalje k vama da popijemo šalicu čaja. To neće biti manje ugodno.

— To će, na žalost, za vas biti još ugodnije — odvrati slikar zabrinuto i tužno. —

A sad, zbogom. Žao mi je što mi ne dopuštate da barem još jednom pogledam

sliku. Pa, što ćemo. Ja vrlo dobro shvaćam vaše osjećaje.

Pošto je slikar otišao, Dorian Gray se osmjehnu. Jadni Basil! — on nema ni pojma

o pravom razlogu! I kako li je čudno što ne samo da je sačuvao svoju tajnu nego je

njemu, Dorianu, sasvim slučajno uspjelo da prijatelju izmami neku njegovu tajnu!

Nakon te neobične ispovijedi bilo mu je mnogo štošta jasno! Slikareve smiješne

nastupe ljubomore, njegovu ropsku privrženost, njegove zanosne hvalospjeve,

njegovu čudnu uzdržanost — sve je to sada razumio; i on se ražali. Činilo mu se da

u prijateljstvu, prožetom tolikom romantičnošću, ima nešto tragično.

Uzdahnu i pritisnu na zvonce. Portret je pod svaku cijenu morao sakriti. Nije se

smio i po drugi put izvrći opasnosti da tko otkrije njegovu tajnu. Bijaše prava

mahnitost što je sliku ma i na jedan sat samo ostavio u sobi, u koju su svi njegovi

prijatelji slobodno ulazili.

X POGLAVLJE

Kad uñe sluga, on mu pogleda ravno u oči, pitajući se da li je ovaj već pomislio na

to da zaviri iza paravana. No sluga izgledaše sasvim bezazlen, čekajući što će mu

gospodar narediti. Dorian zapali cigaretu, poñe do ogledala i zagleda se u nj. Tu je

potpuno jasno vidio odraz Victorova lica. Bilo je nalik na ukočenu masku

sluganstva. Od toga čovjeka nema nikakve bojazni. No ipak, bit će bolje da bude

na oprezu.

Govoreći vrlo polagano kaza mu neka poñe po domaćicu, jer da mora s njom

govoriti, a onda neka ide u radionicu okvira, pa da mu odmah pošalju dvojicu

svojih ljudi. Njemu se učini da je momak izlazeći iz sobe pošvrljao očima u pravcu

paravana. Ili mu se to samo tako pričinilo?

Dočas užurbana koraka uñe u knjižnicu gospoña Leaf, u crnosvilenoj haljini i sa

staromodnim polurukavicama na smežuranim prstima. On zatraži od nje ključ od

učionice.

— Od stare učionice, gospodine Doriane? — u čudu će ona. — Pa tamo je sve

puno prašine. Prije nego što vi uñete, treba je dovesti u red i počistiti. Onakva

kakva je sada, ona nije mjesto za vas. Ne, doista nije.

— Ne želim da je dovedete u red, gospoño Leaf. Hoću samo ključ.

— Ali, milostivi gospodine, alko uñete, bit ćete sasvim pokriveni paučinom.

Ima od toga gotovo pet godina otkako je umrlo njegovo lordstvo, te nitko nije

onamo ulazio.

Pri spomenu djeda Dorian protrnu. I samo sjećanje na nj bijaše mu mrsko.

— Ne mari ništa — otpovrnu — hoću samo da pogledam tu sobu — i ništa više.

Dajte mi ključ.

— Evo vam dakle ključ, milostivi gospodine — uzvrati stara gospoña te uze

dršćućim i nesigurnim prstima premetati ključeve na svome svežnju.

— Evo ključa. Začas ću ga skinuti sa svežnja. No valjda ne mislite, milostivi

gospodine, da se nastanite ondje gore, a ovdje vam je tako ugodno i lijepo?

— Tà neću, neću — uznestrpi se Dorian. — Hvala, gospoño Leaf. Više mi ništa ne

treba.

Ona se zadrža još malo toročući o kakvimgod sitnicama svojih kućanskih briga. On

samo uzdahnu te joj reče neka posvršava stvari po svom nahoñenju. Žena iziñe iz

sobe, a lice joj se mreškalo, blaženo od mnogih osmijeha.

Pošto se vrata zatvoriše, Dorian stavi ključ u džep te se ogleda po sobi. Pogled mu

pade na zastirač od grimizne teške svile, bogato protkane zlatom, na prekrasan

komad mletačke tkanine iz posljednjih godina sedamnaestog stoljeća, što ga je

njegovu djedu uspjelo pronaći u nekom samostanu u okolici Bologne. Da, taj mu je

zastirač baš dobrodošao da njime omota onaj jezoviti predmet. Bogzna koliko je

puta taj plašt bio pokrov, bačen preko pokojnika, ispružena na odru. Sada će ta

tkanina kriti nešto u čemu gnjije vlastito raspadanje, strašnije od trulenja tijela

poslije smrti, strašnije od same Smrti — nešto što će rañati užase, a sâmo nikad ne

umire. Kao što crvi izjedaju ljudsko tijelo pod zemljom, tako će njegovi grijesi

uništavati njegov lik na slici. Iznakazit će njegovu ljepotu, proždirati njegovu

ljupkost. Oni će oskvrnuti njegov lik, učiniti ga jezovitim i odvratnim. A slika će i

dalje živjeti, i uvijek će biti živa.

Zgrozi se i načas požali što Basilu nije povjerio pravi razlog koji ga je naveo da

krije sliku. Basil bi mu pomogao da odoli utjecaju lorda Henryja i da se odupre

onim još otrovnijiim silama, što izbijaju iz njegove Vlastite prirode. Ljubav koju je

slikar za nj osjećao — jer doista je to bila ljubav — nije u sebi imala ničega što

nije bilo plemenito i produhovljeno. Nije to bilo samo fizičko divljenje ljepoti, što

ga čula rañaju i što umire kada čula obamru. Slikar ga je ljubio ljubavlju koju su

osjećali Michelangelo, i Montaigne,78 i Winckelmann,79 pa i sam Shakespeare.

Da, Basil bi ga bio mogao spasiti. No sada bijaše prekasno. Da, prošlost možemo

uvijek uništiti; s pomoću kajanja, odricanja i zaborava. No od budućnosti nitko još

ne pobježe. On je u sebi osjećao strasti koje će, buknuvši, provaliti iz njega svojim

strahovitim užasom, i snove što će ostvariti sablasne sjene svoje pogubnosti.

On diže s divana veliku grimiznu, zlatom protkanu tkaninu i, držeći je objema

rukama, poñe iza paravana. Da li je lice na platnu postalo još grñe? Njemu se činilo

da se nije promijenilo; pa ipak, slika mu sada bijaše još odvratnija. Zlaćana kosa,

plave oči, kao ruža rumene usne — sve bijaše tu. Samo se izraz promijenio, i bio je

strašan u svojoj okrutnosti. Kako li je blaga bila pokuda, kako li su ništavni bili

prijekori što ih je slušao od Basila ili Sibyle Vane, uporedivši ih sada s prijekorom

i osudom na ovoj slici! S platna ga je gledala njegova vlastita duša i pozivala ga

pred sud. Lice mu odjednom poprimi bolan

78 Michel Montaigne (1533—1592) — francuski filozof, skeptik i moralist; prvi

esejist u svjetskoj književnosti; utjecao na Shakespearea. (Prev.)

79 Johann Joachim Winckelmann (1717—1766) — njemački arheolog; jedan od

osnivača moderne arheologije. (Prev.) izraz, i on baci skupocjeni pokrov preko

slike. Istog se časa oču kucanje na vrata. Kad sluga uñe, on stupi pred paravan.

— Monsieur, došli su radnici.

Osjeti kako je neminovno potrebno da se otarasi sluge. On ne smije saznati kamo

će radnici odnijeti sliku. Na njemu je bilo nečeg podmuklog, a oči mu bile nekako

zamišljene i himbene. Sjednuvši za pisaći stol, na brzinu napisa nekoliko riječi

lordu Henryju, moleći ga neka mu pošalje što za čitanje, te ga ujedno podsjeti da su

za večeras u osam i četvrt zakazali sastanak.

— Čekajte na odgovor — reče momku, pružajući mu pismo — i dovedite ljude

ovamo.

Poslije dvije-tri minute ponovo netko pokuca na vrata, i u sobu uñe osobno

gospodin Hubbard, slavni okvirar iz South Audley Streeta, sa svojim pomoćnikom,

koji izgledaše prilično neotesan. Gospodin Hubbard bijaše čovuljak rumena lica s

riñim zaliscima, a njegova velika ljubav prema umjetnosti postala je s vremenom

umjerenija uslijed naslijeñene oskudice novca, od koje su bolovali gotovo svi

umjetnici s kojima je imao posla. On obično nije napuštao dućan. Čekao je da ljudi

k njemu dolaze. No u pogledu Doriana Graya uvijek je odstupao od tog pravila.

Dorian je imao nešto što je sve ljude očaravalo. Samo i vidjeti ga bijaše već pravi

užitak.

— Čime vas mogu poslužiti, gospodine Gray? — upita trljajući debeljuškaste,

pjegave osute ruke. — Rekoh sebi kako ću biti tako slobodan da osobno doñem k

vama. Upravo sam dobio prekrasan okvir, gospodine. Uspjelo mi je da ga se

domognem na nekoj dražbi. Stari florentinski rad. Držim da potječe iz Fonthilla.

Kao stvoren za neku religioznu sliku, gospodine Gray.

— Doista mi je žao što ste se osobno potrudili do mene, gospodine Hubbarde.

Posigurno ću skoknutii do vas da vidim vaš okvir — premda se baš sada ne

zanimam toliko za religioznu umjetnost — no danas bih htio samo da se odnese

neka slika na gornji kat. Prilično je teška, pa pomislih da posaljem po dva momka

iz vašega dućana.

— O, ništa, ništa, gospodine Gray. Meni je samo drago što vam mogu biti na

usluzi. Gdje je to umjetničko djelo?

— Evo ga — uzvrati Dorian te makne paravan. — Možete li ga odnijeti zajedno s

pokrivačem? Ne bih htio da slika zadobije ogrebotine dok je budete nosili uza

stepenice.

— Nema tu nikakvih teškoća, gospodine — odgovori uvijek dobro raspoloženi

okvirar, i poče zajedno sa svojim pomoćnikom skidati sliku s podugačkog

mjedenog lanca, kojim bješe pričvršćena o zid. — A sada, kamo s njom, gospodine

Gray?

— Pokazat ću vam put, gospodine Hubbarde; budite tako ljubazni pa doñite za

mnom. A možda bi bilo bolje da poñete naprijed. To vam je, na žalost, pod samim

tavanom. Poći ćemo glavnim stubištem, jer je šire.

Držao im je vrata otvorena, i oni iziñoše u predsoblje te se stadoše penjati uza

stube. Kako je okvir bio bogato ukrašen, slika bijaše neobično glomazna; i usprkos

tome, što je gospodin Hubbard najuslužnije prosvjedovao, jer kao svaki pravi

trgovac nije trpio da nèki gentleman izvršava bilo kakav koristan posao, Dorian bi

ipak tu i tamo poduhvatio sliku da malo pomogne.

— To je bome vraški teško — zasopta čovuljak, kad stigoše do odmorišta navrh

stepenica. I on uze brisati čelo, što mu se caklilo.

— Žalim što je slika tako teška — smrmlja Dorian, otključavajući vrata sobe koja

će odsada čuvati tu neobičnu tajnu njegova života i skrivati njegovu dušu od očiju

svijeta.

Ima od toga više od četiri godine, otkako nije ulazio u tu sobu, ili — tačnije,

otkako mu je ta odaja prestala služiti kao soba za igranje, a poslije, kada je

porastao, kao učionica. Soba bijaše prostrana, pravilnih dimenzija, a pokojni lord

Kelso uredio je upravo za svoga unučića, koji mu je zbog njegove sličnosti s

majkom — Kelsoovom kćerkom — kao i zbog nekih drugih razloga, oduvijek bio

mrzak, pa ga je stoga držao daleko od sebe. Dorianu se činilo da se soba gotovo

nikako nije promijenila. Tu je bio golem talijanski cassone80 s fantastično

obojenom udubljenom oplatom i od starosti potamnjelim pozlaćenim rezbarijama,

u kojemu se dječačić toliko puta sakrivao. Tu stajaše i ormar za knjige od atlasova

drveta s otrcanim udžbenicima uvrnutih i izlizanih listova. Iznad tog ormara još je

uvijek na zidu visio onaj pohabani flamanski goblen, gdje su izblijedjeli kralj i

kraljica igrali šaha u vrtu, dok je ispred njih jahao odred sokolara, noseći na

zapešću, skritom pod oklopnom rukavicom, sokole s kapicom na glavi. Kako li je

sve to dobro upamtio! Dok se ogledavao po sobi, sjećao se svakog pojedinog

trenutka svoga samotnog djetinjstva, opominjao se neokaljane čistoće svoga

dječaštva, i obuze ga užas pri pomisli da će njegov sudbonosni portret biti sakriven

baš u toj istoj odaji. O, kako li je u onim davno umrlim danima slabo mario za sve

to što ga još čeka u životu!

80

Cassone — škrinja. (Prev.)

No u čitavoj kući nije bilo mjesta koje bi bilo tako sigurno od pogleda radoznalih

očiju. Imao je ključ te nitko ne može u tu sobu. Neka se onaj lik na platnu, zastrt

grimiznim mrtvačkim plaštom, samo mijenja: neka postane životinjski izobličen,

podnaduo, iznakažen porokom. Pa što? Nitko neće vidjeti toga lica. On sam neće

ga pogledati. Čemu da promatra mrtvačko raspadanje svoje duše? Sačuvat će svoju

mladost — a više i ne želi. I osim toga, zar se uprkos svemu njegov značaj ne može

promijeniti, postati plemenitiji? Nema razloga da njegova budućnost bude sva

ispunjena besramnim opačinama. U njegovu životu može da iskrsne neka ljubav,

koja će ga očistiti od grijeha i zaštititi od porokâ, koji kao da su mu već uzavreli u

duhu i u tijelu — onih neobičnih, i samom njemu još nepojmljivih porokâ, kojima

upravo ona tajanstvena neizvjesnost daje toliku moć i privlačljivu draž. Možda će

svanuti dan te će se oko njegovih sada čulnih i kao krv crvenih usana ugasiti onaj

trag okrutnosti, pa će tada moći pokazati svijetu Basilovo remek-djelo.

Ne; to nije bilo moguće. Svakim satom, svakom sedmicom ono je lice na platnu

bivalo sve starije. Ono bi moglo izbjeći jezovitoj rugobi grijeha, ali će starost

neminovno urezati u nj svoj neizbrisivi trag. Obrazi će mu upasti i omlohaviti.

Ugasitožuti nabori skupit će se oko ugašenih očiju, i one će biti strašne. Kosa će

izgubiti svoj sjaj, usta će zjapiti ili se otomboljiti, izgledat će blesava ili prostačka,

kao što već jesu usta u starca. Vrat će se izdužiti, sav namreškan; ruke će biti

išarane nabreklim modrim žilama; tijelo će biti zgrbljeno, kao što se sjeća da je

bilo u njegova djeda, koji je u njegovu djetinjstvu bio tako strog prema njemu. Ne

može se na ino: sliku treba sakriti.

— Unesite je, gospodine Hubbarde, molim vas — reče on umorno i okrenu se. —

Žao mi je što sam vas pustio da toliko čekate. Bio sam se nešto zamislio.

— Baš mi je dobro došlo da se malo odmorim, gospodine Gray — odvrati okvirar,

još uvijek sav zadihan. — Kamo da je stavimo, gospodine?

— O, kamogod. Ovamo. Tako je dobro. Neću je objesiti. Prislonite je samo uza

zid. Hvala.

— Dopuštate li da pogledam ovo umjetničko djelo, gospodine Gray?

Dorian se trže.

— Ta vas slika ne bi zanimala, gospodine Hubbarde — odslovi Dorian, ne

puštajući čovjeka iz vida. Bio je spreman da se baci na nj i da ga sruši na pod, ako

se usudi da samo pridigne raskošni plašt koji pokrivaše tajnu njegova života. —

Tako, to bi bilo sve. I mnogo vam hvala što ste se sami potrudili do mene.

— Ništa, ništa, gospodine Gray. Uvijek vam stojim na usluzi, gospodine. — I

gospodin Hubbard zaklopara niza stepenice, a za njim njegov pomoćnik, koji se

obazre za Dorianom, a na njegovu se grubom i nelijepom licu vidjelo da se malo

uplašio i zabezebnuo. Još nikad nije vidio tako krasna čovjeka.

Pošto je utihnuo bat njihovih karaka, Dorian zaključa vrata i stavi ključ u džep.

Sada je osjećao da mu ne prijeti nikakva opasnost. Nitko više neće moći baciti

pogled na tu užasnu stvar. Samo će njegove oči moći gledati njegovu sramotu.

Ušavši u knjižnicu, opazi da je upravo prošlo pet sati, i da je čaj već serviran. Na

stoliću od crna mirisna drveta, bogato ukrašena sedefom — a dobio ga je na dar od

lady Radley, žene svoga skrbnika, dražesne bolesnice po zanimanju, koja je prošlu

zimu provela u Kairu — ležalo je pisamce od lorda Henryja, a kraj njega neka

knjiga, žutih, ponešto već izlomljenih uglova, a rubova pomalo uprljanih od prstiju.

Na čajnom poslužavniku ležalo je treće izdanje St. James' Gazette. Očigledno se

Victor već vratio. Zanimalo ga je da li je u predsoblju susreo onu dvojicu kada su

izlazili iz kuće, i je li ispipao što su tu radili. Nema sumnje da će primijetiti

nestanak slike — zacijelo je to već i primijetio, dok je postavljao pribor za čaj.

Kako paravan nije bio vraćen na svoje mjesto, na zidu se ukazala neka praznina.

Možda će ga jednom, noću, zateći kako se šulja uza stepenice i pokušava da obije

vrata učionice. Strašno je kad imaš uhodu u kući. Naslušao se svakojakih priča o

bogatim ljudima, koji su za cijelog života bili žrtve nekog sluge-ucjenjivača koji je

pročitao neko pismo ili prisluškujući načuo neki razgovor, ili pročitao kakvu

posjetnicu s adresom, ili pod jastukom našao uveo cvijet ili krpicu zgužvane čipke.

Uzdahnu i, nalivši sebi malo čaja, otvori pisamce što ga je primio od lorda

Henryja. On mu je samo javljao da mu šalje večernje novine i knjigu, koja će ga

možda zanimati, te da će u osam i petnaest biti u klubu. Nehajno rastvori primjerak

St. James' Gazette te pogledom preleti stranice. Na petoj mu oko zape o bilješku,

označenu crvenom olovkom, koja je glasila:

MRTVOZORNIČKA KOMISIJA POVODOM SMRTI GLUMICE. — Jutros je u

Bel Tavernu u Boxton Roadu okružni mrtvozornik, gospodin Danby, izvršio

pregled mrtvog tijela glumice Sibyle Vane, koja je u posljednje vrijeme bila

angažirana u kazalištu Royal u Holbornu. Utvrñeno je da je uzrok smrti bio

nesretan slučaj. Majka pokojnice, koja je za vrijeme svoga iskaza te iskaza dra

Birrella, koji je izvršio razudbu, bila sva slomljena, izazvala je veliku sućut.

On se namršti i, razderavši novine, poñe kroza sobu i baci komade papira. Kako je

sve to ružno! A ružnoća čini sve stvari toliko zbiljskim! Malko se ljutio na lorda

Henryja što mu je poslao ovaj izvještaj. A svakako je učinio glupost kad je tu vijest

označio crvenom olovkom. Victor je mogao pročitati tu vijest. Znao je i suviše

dobro engleski, te je lako mogao razumjeti to nekoliko redaka.

Možda je doista pročitao i već počeo nešto naslućivati. No, pa što onda? Kakve

veze ima Dorian Gray sa smrću Sibyle Vane? Tu nema nikakve bojazni. Nju nije

ubio Dorian Gray.

Pogled mu pade na žutu knjigu koju mu lord Henry bješe poslao. Kakva li je to

knjiga? Priñe osmerokutnom orijentalnom taburetu, što bijaše sedefom ukrašen i

što ga je odvajkada podsjećao na rad nekih čudesnih egipatskih pčela koje ćelije

svoga sâta izrañuju od srebra, dohvati svezak, zavali se u naslonjač te uzme

prelistavati knjigu. Do malo vremena sav se zadube u čitanje. Bješe to

najčudnovatija knjiga koju je ikad imao u rukama. I njemu bî kao da svi grijesi

svijeta prolaze pokraj njega, nijemo kao povorka u pantomimi, a svi krasni, u

skupocjenu ruhu, praćeni svirkom milozvučnih frula. Stvari koje je tek nejasno

naslućivao, mahom otkriše svoju stvarnost. Stvari o kojima nikad ni sanjao nije,

malo po malo iskrsavahu pred njegovim očima.

Bijaše to roman bez stvarnoga sadržaja, s jednim jedinim licem, zapravo

psihološka studija o nekom mladom Parižaninu, koji je za cijelog svog života

kušao da u devetnaestom stoljeću ostvari sve strasti i životne nazore svih minulih

stoljeća, izuzevši njegovo, i da, tako reći, u sebi sažme sva ona duševna

raspoloženja kroz koja je ljudski duh bilo kad prolazio; a mladić je uz to volio i sva

ona izvještačena odricanja, što su ih ljudi, u svojoj gluposti, okrstili vrlinama, kao

što je volio i sva ona buntovna buknuća prirode, što ih mudri ljudi još dan-danji

nazivaju grijesima. Knjiga bijaše pisana onim čudnovatim, kitnjastim stilom, koji

je svojstven radovima nekolicine sjajnih umjetnika iz francuske škole

simbolista,81 stilom jasnim i maglovitim u isti mah, punim

81 Simbolizam — pjesnički i umjetnički izraz dekadentne zapadno-evropske

kulture 80-tih i 90-tih godina 19. stoljeća, protivan pozitivizmu, materijalizmu i

naturalizmu; za razliku od demokratskih težnja naturalizma ističe pravo individua,

naglašava značenje slobodne fantazije, protiveći se mehanističkom povoñenju za

prirodom. Pomoću simbolista bude se slutnje i sanjarski duševni ugoñaji.

(Muzikalnost jezika i slobodni stil.) Glavni argotâ82 83 84 i arhaizama, tehničkih

izraza i biranih parafraza. Bilo je tu metafora,85 neobičnih poput orhideja, a isto

toliko suptilnih po šarolikosti svoga izričaja. Život čulâ bijaše opisan izrazima

filozofa-mističara. Ponekad nije pravo znao da li čita o vjerskim ekstazama nekog

srednjovjekovnog sveca ili o bolešljivo-preosjetljivim ispovijedima kakva moderna

grešnika. Knjiga doista otrovna. Teški miris tamjana kao da je provijavao iz te

knjige da bi ga omamio i smutio. Već sama modulacija rečenica, umjetnički

usklañena jednolikost njihove zvučnosti, premda su bile prepune kompliciranih

refrena i majstorski izvedenih da capo, izazivahu u mladićevu duhu, kod svakog

daljeg poglavlja, neku sanjalačku zanesenost, neko bolešljivo snatrenje, te nije ni

primijetio kako se gasi dan i sjene sve jače osvajaju sve oko njega.

Kroz prozor je gledalo bakrenozeleno nebo bez oblačka, a na njemu zvijezda, jedna

jedina zvijezda. A on je čitao pri toj zamirućoj svjetlosti, sve dok više ništa nije

vidio. I tada, pošto ga je sluga već nekoliko puta opomenuo da je već kasno, diže

se, poñe u pokrajnu sobu, stavi knjigu na florentinski stolić, što uvijek stajaše kraj

njegove postelje, i poče da se preoblači za večeru.

Bilo je gotovo devet kada je stigao u klub, gdje u sobi za ñoručkovanje nañe lorda

Henryja kako sjedi posve sam i vrlo neraspoložen.

— Zbilja mi je vrlo žao, Harry — uskliknu mladić, no to je samo vaša krivnja.

Knjiga koju ste mi poslali, toliko me očarala te nisam ni primijetio kako vrijeme

brzo prolazi.

predstavnici škole simbolista u Francuskoj: Baudelaire, Verlaine, Rimbaud,

Mallarmé, Belgijanac Maeterlinck, u Njemačkoj: S. George. — Wilde očito misli

na roman »A rebours« francuskoga književnika Jorisa Huysmansa (1848—1907).

— U tom djelu glavni je junak dekadentni aristokrat des Esseintes; i Huysmans

nam pruža karakter literarnog i likovnog simbolizma. (Prev.)

82 Argot — šatrovački jezik; posebni izrazi pojedinih staleža i zvanja. (Prev.) 83

Arhaizam — zastarjela riječ ili oblik. (Prev.)

84 Parafraza — prepričavanje tuñih tekstova, misli i si. (Prev.) 85

Metafora — skraćena poredba, prenesen izričaj, slikovit način izražavanja. (Prev.)

— Da, bio sam uvjeren da će vam se svidjeti — uzvrati prijatelj, koji ga je pozvao

na večeru, te se diže.

— Ne rekoh da mi se sviña, Harry. Rekoh da me očarala. To je velika razlika.

— Oho, dakle ste to spoznali? — smrmlja lord Henry, i obojica se uputiše u

blagavonicu.

XI POGLAVLJE

Prošlo je nekoliko godina, a Dorian Gray još nikako da se oslobodi utjecaja one

knjige. No možda bi bilo točnije da kažemo kako nikada nije ni nastojao da ga se

oslobodi. Naručio je iz Pariza ništa manje nego devet primjeraka divot-izdanja prve

naklade i dao ih uvezati u korice različitih boja, da budu u skladu s njegovim

promjenljivim raspoloženjima hirovite mu ćudi, nad kojom kao da je izgubio svaku

vlast. Junak romana, mladi Parižanin, u kojem su na toliko neobičan način bile

sjedinjene romantične i znanstvene sklonosti, postade mu u neku ruku uzorom, u

kojem je zamišljao da gleda samoga sebe. I doista, ta mu se knjiga činila da od

prve do posljednje strane sadrži povijest njegova života, napisanu još prije nego što

ga je proživio.

U jednom pak pogledu bijaše sretniji od fantastičnog junaka iz romana. On nikad

nije — a zaista nije imao ni razloga — osjećao onaj ponešto groteskni strah od

ogledala, ulaštenih ploča od kovine i uspavanih površina vodâ, koji je mladog

Parižanina već u mladim danima bio obuzeo, onaj strah izazvan naglim

propadanjem njegove ljepote, s koje je nekoć, po svoj prilici bio na glasu. Drugi

dio knjige, u kojemu se s istinskom tragičnošću, premda s malo previše patetike,

opisuju patnje i očaj čovjeka koji je izgubio ono što je u drugih, i u svakoj prilici,

toliko silno cijenio — on bi uvijek dočitavao s nekom radošću, kao što doista u

svakom uživanju ima okrutnosti.

Jer divna ljepota, koja bješe toliko očarala Basila Hallwarda, a i mnoge druge, kao

da Doriana nije nikad napuštala. Čak ni oni koji bi načuli najružnije stvari o njemu,

a od vremena do vremena pronosile se čudne glasine po Londonu, te se o tome bez

prestanka govorkalo i po klubovima — kad bi ga ondje vidjeli, nisu bili kadri da

povjeruju u njegovu sramotu. Uvijek je bio nalik na čovjeka koji je u dodiru sa

životom sačuvao svoju neokaljanu čistoću. Muškarci koji su u društvu vodili

nepristojne razgovore, umuknuli bi tek što bi Dorian Gray ušao u sobu. Čistoća

njegova lica imala je nešto što bi ih prekoravalo. Sama njegova nazočnost kao da

ih je podsjećala na nekadašnju vlastitu čistoću koju su uprljali. Čudili se kako je

toliko dražesnu i ljupku stvoru uspjelo da se ne uprska prljavštinom svoga

vremena, koje bijaše okruženo gnusom i čulnošću.

Koliko puta, kad bi se vraćao kući nakon tajanstvena i dužeg izbivanja, koje bi

njegovim prijateljima i tobožnjim prijateljima neminovno dalo povoda za neobična

nagañanja

— on bi se odšuljao gore do one zaključane sobe, te ključem što ga je uvijek imao

uza se, otvorio vrata i, s ogledalom u ruci, stajao pred svojim portretom što ga je

Basil Hallward bio naslikao, zagledajući sad u besramni, ostarjeli lik na platnu, sad

u lijepo mlañano lice koje mu se smiješilo s glatke površine ogledala. I baš taj oštri

kontrast izmeñu ta dva lica podstrekivaše njegovo uživanje. Sve se više

zaljubljivao u svoju ljepotu, sve se više zanimao za mrtvačko raspadanje svoje

duše. S najvećom pomnjom, a ponekad i s nekom čudovišnom i jezovitom

nasladom promatraše ružne bore koje su mu poružnile smežurano čelo ili se

zasijecale oko okrupnjelih putenih usana, a gdjekad se u čudu pitao koja su

obilježja odvratnija — žigovi poroka ili tragovi starosti. Stavio bi svoje bijele

nježne ruke do ogrubjelih, podnadulih ruku portreta, i smješkao se. Podrugivao se

unakaženom tijelu i omlohavjelim udovima.

A bilo je, dakako, i časova, kada bi noću ležao bez sna u svojoj od diskretna

parfema mirisavoj spavaonici ili u nekom prljavom sobičku one ozloglašene male

krčme blizu lučkih dokova, kamo je obično zalazio, prerušen i pod lažnim imenom

— i razmišljao o tome kako je upropastio svoju dušu, razmišljao o tome sa

žaljenjem, koje bijaše to veće što je potjecalo iz puke sebičnosti. No takvi su časovi

bili rijetki. Kao da je radoznalost prema životu, koju je prvi lord Henry u njemu

probudio onoga dana kada su sjedili u vrtu svoga prijatelja, nakon svakog

zadovoljenja uzimala sve većeg maha. Što je više znao, to je više želio znati. I

poslije svakog zalogaja njegova je mahnita glad bivala sve veća.

No ipak nije bio nesmotren, barem ne u društvenom ophoñenju. Jedanput ili dvaput

u mjesecu, zimi, i svake srijede uveče, za trajanja sezone, otvorio bi svijetu svoju

lijepu kuću, i tu bi se našli najslavniji glazbenici da svojom divnom umjetnošću

zadivljuju njegove goste. Njegove intimne večere, pri prireñivanju kojih mu je lord

Henry uvijek pomagao, bile su na glasu koliko zbog pomnog izbora i razmještaja

gostiju, toliko zbog istančana ukusa, koji bi dolazio do izražaja u dekoraciji stola, u

onim nježnim simfonijskim aranžmanima egzotičnog cvijeća, u izvezenim

»tkaninama i starinskim zlatnim i srebrnim servisima. I doista je bilo mnogo njih,

osobito meñu najmlañima, koji su u Dorianu Grayu vidjeli ili zamišljali da vide

oličenje čovjeka o kojemu su sanjarili u koledžima u Etonu i Oxfordu, oličenje

čovjeka koji bi se odlikovao istinskom kulturom učenjaka i ljupkošću, otmjenošću

i dobrim ponašanjem svjetskog čovjeka. Njima se činilo da je on jedan od onih o

kojima Dante veli da su težili da 'u kultu ljepote nañu svoje vlastito savršenstvo'.

Poput Gautiera bijaše i on jedan od izabranih, za koje 'vidljivi svijet postoji'.

Za nj je Život uistinu bio prava i najveća umjetnost, dok su sve ostale umjetnosti

bile samo priprema za dostignuće te umjetnosti. Moda, s pomoću koje nešto doista

fantastično načas postaje svojinom sviju, kao i dandyizam, 86 koji na svoj način

kuša da dokaže apsolutnu modernost ljepote, dakako da su i na nj utjecali svojim

dražima. Način kako se odijevao pa neobični 'stilovi' što ih je povremeno kreirao,

vidno su djelovali na mlade dendije koji se pokazuju na balovima u Mayfairu i na

prozorima Pali Mall-kluba, a koji su ga u svemu što je činio, oponašali te uporno

imitirali one tek poluozbiljne ekscentričnosti, koje su i protiv njegove volje isticale

njegovu ljupkost.

No dok se on i još kako rado odazvao da zauzme položaj, koji kao da ga je već

čekao tek što je postao punoljetan, doista uživajući pri pomisli da Londoncima

svojega vremena bude ono što je autor 'Satira'87 bio Rimu u Neronovo vrijeme,

ipak je u dubini duše žudio da bude nešto više do obični arbiter elegantiarum,88

kojega pitaju za savjet kako se nosi neki nakit, kako se veže kravata ili kako treba

držati štap. Trudio se da izradi novu shemu života, koja bi imala svoju dobro

smišljenu osnovicu sa sreñenim načelima, s pomoću koje bismo postigli

savršenstvo u produhovljenju čulâ.

Ljudi se često, i to s punim pravom, rugaju obožavanju čulâ, jer osjećaju neku

nagonsku odvratnost prema strastima i duševnim uzbuñenjima, koja kao da su jača

od njih samih a uz to su isti ljudi svjesni da su ta osjećanja svojstvena i 86

Dandyizam — kicoštvo; riječ kojoj je prvotno značenje »čovjek bez vrijednosti«,

počela se u današnjem smislu upotrebljavati godine 1813, a prišivala se najprije

Georgeu Bryanu Brummelu (1778—1840), koji se engleskom dokonom društvu

nametnuo kao diktator mode, te u tom pogledu terorizirao čak i kraljevski dvor;

Brummel je umro u — ubožnici. (Prev.)

87 Satire lat.: 'Satirae' — napisao je Petronije, miljenik Neronov; od velikog djela

toga slavnog rimskog satirika sačuvani su samo fragmenti, od kojih je najpoznatiji

Gozba Trimalhionova. (Prev.) 88 Arbiter elegantiurum — bijaše Petronijev

nadimak, a u današnjoj upotrebi znači: autoritet u stvarima ukusa. (Prev.) manje

savršenim bićima. No Dorianu se Grayu činilo da ljudi nisu nikada shvatili pravu

bit čula, koja su samo zbog toga ostala tako neukroćena i životinjska što su ljudi

nastojali da ih satiru glañu i tako ih pokore, ili da ih unište patnjama, mjesto da

porade na tome da ih preobraze u pokretne sile neke nove duhovnosti kojoj će

oplemenjeni osjećaj za lijepo postati vrhovnim motivom. Kad bi god bacio pogled

unatrag na put što ga je čovjek prevalio kroz vjekove svoje povijesti, uvijek bi ga

obuzeo osjećaj da je nešto izgubljeno unepovrat. Toliko se žrtvovalo, a gotovo sve

bez ikakve svrhe! Bilo je i mahnitih, dragovoljnih odstupanja, čudovišnih načina

samoubilaštva i samoodricanja, što je sve izviralo iz straha, a rezultat je bio —

poniženje, neizmjerno strašnije od onog zamišljenog poniženja od kojega su ljudi u

svom ludom neznanju bježali da se spasu, budući da Priroda u svojoj divnoj ironiji

tjera pustinjaka da se hrani zajedno s divljim zvijerima pustinje, a isposniku šalje

životinje u pohode da se s njima druži.

Da novi hedonizam mora doći, kao što je lord Henry prorekao, da nam obnovi

život i da ga izbavi od onoga strogog, ružnog puritanstva, koje se baš u naše

vrijeme neobično i neočekivano probudilo na nov život. Razumije se da će tim

novim hedonizmom vladati intelekt, ali — ne priznavajući nikakav sustav, nikakvu

teoriju koja bi tražila da se čovjek odrekne bilo kakvih zanosnih iskustava. Njegov

bi cilj bio samo to iskustvo, a ne plodovi tog iskustva, ma kako slatki ili gorki bili.

U tom novom životu ne bi bilo ni traga asketizma koji ubija čula, obične bludnosti

koja ih otupljuje, ali bi poučio čovjeka da bude spreman i dostojan za velike

trenutke u životu, jer je i život samo — jedan prolazni trenutak.

Malo ih je meñu nama koji se nisu ponekad probudili prije svanuća, nakon jedne

od onih noći bez snova, te gotovo da zavoljesmo smrt, ili poslije jedne noći užasa i

jeze, kada kroz moždane vijuge puze sablasti, užasnije od same stvarnosti i prožete

živom zbiljom, koja se krije i vreba u svemu grotesknom, a gotskoj umjetnosti daje

onu stoljetnu životnost, jer je baš ta umjetnost, rekao bih, umjetnost onih čiji je um

bio zahvaćen morom tlapnja i teških snova. Kao da neki bijeli, uzdrhtali prsti

promiču kroza zastore. Crne, fantastično zaobličene nijeme sjene prodiru u kutove

sobe i tamo se skutre i čuče. Vani se bude ptice u krošnjama, ili se čuju koraci ljudi

koji idu na rad, ili vjetar stenje i uzdiše, silazeći sa svojih visina, i šulja se oko

zamrlih domova kao u strahu da ne probudi spavače, ali ipak ne može a da svojim

hukom ne izagna san iz njegove grimizne spilje. Dižu se vela, jedno za drugim,

vela maglovita praskozorja, i stvarima se malo po malo vraćaju oblici i boje, i mi

gledamo kako u osvitu dana svijet ponovo poprima svoj vjekovječni izgled. U

mutnim se ogledalima opet odrazuje život. Ugasle svijeće strše na mjestu gdje smo

ih ostavili, a kraj njih leži napol razrezana knjiga koju smo čitali, ili umjetni cvijet

s peteljkom od žice kojim smo se na balu bili zakitili, ili pismo što smo ga se bojali

pročitati ili ga pročitali bogzna koliko puta. I nama se čini da se ništa nije

promijenilo. Iz nestvarnih sjena noći vraća se stvarni život, nama dobro znan.

A nama je produžiti u toj životnoj stvarnosti ondje gdje smo je prekinuli, i u nama

se sve jače uvrežuje onaj užasni osjećaj potrebe da trošimo energiju na svakojake

dosadne i stereotipne navike ili mahnita čeznuća, da jednoga jutra, kad otvorimo

oči, ugledamo svijet koji bi preko noći bio nanovo stvoren i preobražen, nama na

radost i uveseljenje — svijet novih oblika i boja, u ikojem bi svaki predmet

poprimio novi izgled ili sadržao nove tajne — svijet u kojem prošlosti pripada vrlo

malo ili nikakvo mjesto, ili gdje barem neće i dalje postojati u obliku svjesnog

osjećaja dužnosti ili kajanja, gdje čak i sâm spomen na radost ima svoju gorčinu, a

sjećanje na užitak ima svoju bol.

Stvaranje takvih svjetova činilo se Dorianu Grayu glavnom svrhom, ili jednom od

glavnih zadaća života; i u potrazi za senzacijama koje bi bile nove i ushitne u isti

mah, i sadržale one elemente neobičnosti koji su od toliko bitne važnosti za

romantiku, on bi često sebi prisvajao načine mišljenja za koje je znao da su

potpuno oprečni njegovoj prirodi, podavajući se njihovu suptilnom utjecaju, te bi

ih, pošto je tako rekavši utažio žeñu svježinom njihovih boja i zadovoljio svoju

duhovnu radoznalost, opet odbacio s onom čudnovatom ravnodušnošću, koja

uistinu nije nespojiva s jednim zbiljski žarkim temperamentom, koja je po

mišljenju nekih modernih psihologa često čak i uvjet za takav temperament.

Jednom se o njemu govorkalo da namjerava prijeći na katoličku vjeru; a katolička

liturgija doista ga je veoma privlačila. Svakodnevno pridonošenje žrtve za vrijeme

mise, koje na vjernike mnogo jače djeluje od svih žrtava staroga svijeta,

uzbuñivalo ga je ne samo svojim gordim neobaziranjem na svaku logičnost, već i

jednostavnošću svojih elemenata i vječnim patosom ljudske tragedije, koju je to

prinošenje žrtve nastojalo simbolizirati. Volio je klečati na hladnom mramornom

podu i promatrati kako svećenik u ukrućenoj, cvijećem izvezenoj dalmatiki89

svojim bijelim rukama polako odgrće zastor s tabernakula,90 91 ili diže na fenjer

nalik i draguljima ukrašenu monstrancu s bijelom hostijom, za koju bi čovjek

ponekad doista mogao reći da je 'panis coelestis',92 kruh anñela, ili kako odjeven u

ruho muke Isusove lomi hostiju nad kaležom, bijući se u prsa zbog grijeha svojih.

Kadionice iz kojih se leluja kâd tamjana, i kojima dječaci uozbiljena lica, odjeveni

u samu čipku i grimiz, uzmahuju kao velikim pozlaćenim cvjetovima, imale su za

nj neodoljivu draž. Izlazeći iz crkve radoznalo bi zagledao u crne ispovijedaonice i

čeznutljivo priželjkivao da sjedi u onom sumraku i sluša kako muškarci i žene,

kroz one od starosti već oguljene rešetke, šapću istinsku povijest svoga života.

Dalmatika — gornje misno ruho. (Prev.)

90 Tabernakul — svetohranište, ormarić na oltaru, u kojem se čuva posvećena

hostija. (Prev.) 91 Monstranca — pokaznica; naprava za izlaganje ili nošenje 'sv.

otajstva'. (Prev.) 92

Panis coelestis — nebeski kruh. (Prev.)

Ali nikad ne bi počinio pogrešku da omete slobodno razvijanje svoga duha radi

formalnog pristupanja ma kakvoj vjeri ili prihvatanja ma kojeg sistema, niti bi

podlegao zabludi da neku gostionicu, koja čovjeku pruža tek konak za jednu noć ili

on u njoj provede samo koji sat noći bez zvijezda kada se mjesec mijeni, smatra za

kuću u kojoj bi čovjek mogao provesti život. Misticizam s onim divnim

mogućnostima da nam obične stvari prikaže neobičnim, a koji kao da se uvijek

pojavljuje u društvu s pronicljivo-spretnom antinomijom,93 bijaše njime ovladao

za trajanja jedne sezone; a zatim je, takoñer jednu cijelu sezonu, naginjao

materijalističkim doktrinama darvinističkog pokreta u Njemačkoj, nalazeći rijetkog

uživanja u tome da sve ljudske misli i strasti svodi na djelovanje neke biseraste

stanice u mozgu ili nekog bijelog živca u tijelu, naslañujući se shvaćanjem kako je

duh apsolutno ovisan o nekim fizičkim stanjima, bolesnim ili zdravim, normalnim

ili rastrojenim. No kao što već rekosmo, nijedna teorija o životu za nj nije bila ni

od kakve važnosti u uporeñenju sa samim životom. Bijaše i još kako svjestan toga

da su jalova sva mudrovanja duha koja nisu u neposrednoj vezi s ljudskom

djelatnošću i znanstvenim istraživanjima. Znao je da i čula — baš kao i duša —

imaju da nam još otkriju svoje tajne.

I tako se bacio na izučavanje mirisâ i tajnâ njihove proizvodnje, destilirajući rteška

mirisna ulja i paleći mirišljive smole s Dalekog istoka. Spoznade kako je svako

duhovno raspoloženje u neku ruku ovisno o životu čulâ, pa se stoga dao na

otkrivanje njihovih pravih odnosa, pitajući se u čudu zašto nas tamjan prožima

mistikom, zašto ambra raspaljuje putenost, zašto ljubice bude u nama uspomene na

umrlu romantiku, zašto mošus smućuje um i zašto čampak prlja maštu; i tako bi

često kušao izraditi jednu stvarnu psihologiju mirisa i istražiti djelovanje slatkoga

korijenja, mirišljivih cvjetova nabreklih prašnjaka, aromatičnih balzama, zagasitih

drvaca prodorna mirisa, macine trave od koje 93

Antinomija — sukob izmeñu dvije protuslovne teze koje su obje naoko ispravne.

(Prev.)

čovjeka spopada mučnina, hovenije od koje čovjek poludi, i aloja za koji vele da

oslobaña dušu od melankolije.

Bilo je neko vrijeme te se sav bio odao glazbi i prireñivao koncerte u odugačkoj, u

panoima konstruiranoj prostoriji, kojoj je strop bio ukrašen grimizom i zlatom, a

zidovi bili lakirani maslinastozelenom bojom, gdje su mahniti cigani izmamljivali

divlje melodije malim citrama, ili ozbiljni Arapi iz Tunisa, zaogrnuti žutim

plaštovima, prebirali po jako zategnutim žicama golemih lutnja, dok su Crnci

iskešena lica jednolično udarali u bakarne bubnjeve, a vitki Indijci s bijelim

turbanima čučali na purpurnim prostirkama i puhali u duge frule od trske ili mjedi

opčinjavajući, ili praveći se da opčinjavaju velike naočarke i ljutice. Isprekidani

ritmovi i drečave disonance barbarske muzike ponekad bi ga uzbuñivali, dok

Schubertova ljupka glazba, Chopinove čeznutljivotužne melodije ili i same

veličanstvene harmonije Beethovena u to vrijeme uopće nisu na nj djelovale. Iz

svih krajeva svijeta sakupljao je najneobičnija glazbala što ih je mogao nabaviti ili

u grobovima izumrlih naroda ili od divljih plemena, koja su se održala uprkos

dodiru sa zapadnom civilizacijom, i volio je da ih opipava i da pokuša izmamiti

neke zvuke. Imao je ono tajanstveno glazbalo juruparis Rio Negro-Indijanaca, što

ga žene ne smiju gledati, a mladići tek onda pošto su prethodno umrtvili tijelo

postom i šibanjem; imao je onih zemljanih posuda Peruanaca koje su odzvanjale

oštrim ptičjim krikom; i frula, načinjenih od ljudskih kostiju, kojih je zvukove

Alphonso de Ovalle slušao u Čileu; i zvučne zelene jaspisove oblutke što ih

pronalaze u blizini Cuzsa, a odzvanjaju slatkim zvukom. Imao je išarane tikve koje

zašobonje kad ih zatreseš, jer su ispunjene malim kamečcima; i duge svirale

Meksikanaca, u koje svirač ne puše nego kroz njih uvlači zrak; i grubozvuki ture

amazonskih plemena, kojim se straže javljaju kada cio dan sjede na visokim

stablima, a zvuk kojih se, vele, čuje tri milje daleko; i teponaztli, na kojemu

palucaju dva drvena jezičca, o koje se udara maljicama što su premazane

elastičnom smolom, dobivenom od mliječnog soka nekih biljaka; i yotl-zvonca

Azteka, koja vise u grozdovima poput grožña; i neki veliki bubanj valjkasta oblika

s kožom golemih nekih zmija, nalik na onaj što ga je vidio Bernal Diaz kada je s

Cortesom ušao u meksički hram, a čije nam je tugaljive zvuke tako živo opisao.

Doriana je očaravala fantastičnost tih glazbala, i on je nailazio neki čudnovat

užitak pri pomisli da i Umjetnost — baš kao i Priroda — ima svoja čudovišta,

stvari životinjskih oblika koje se glase toliko ružnim zvucima. Ali nakon nekog

vremena njemu sve to dosadi, te je opet sjedio u svojoj loži u Operi, sam ili s

lordom Henryjem, i sav zanesen slušao 'Tannhäusera', uporeñujući uvertiru toga

velikog umjetničkog djela s tragedijom svoje vlastite duše.

Jedno se vrijeme bavio izučavanjem dragog kamenja, te se na jednom balu u

maskama pojavio kao Anne de Joyeuse, admiral Francuske, u ruhu koje bijaše

isprotkano s petstošezdeset bisera. Nekoliko je godina naginjao toj strasti i, moglo

bi se reći, da ga ona više nije ostavljala. Često je znao i po čitav dan provoditi

razmještajući kamenje, što ga bješe sabrao, po kutijicama: tako, primjerice,

maslinastozeleni hrizoberil, koji pri svjetlu svjetiljke poprima crvenu boju, ili

cimofan s isprepletenim srebrolikim žilicama, ili poput pistacije zeleni peridot, ili

topaze ružičaste ili žute kao vino, ili mrki granat, purpurno blistav od svojih

četverokrakih zvjezdica, ili vatrenocrveno ili žarkocrveno cimetno kamenje, ili

narančaste ili ljubičaste spinele, ili ametiste s naizmjeničnim slojevima rubina i

safira. Volio je crveno zlato sunčanog kamena i biserastu bjeloću mjesečeva

kamena. Nabavio je iz Amsterdama tri smaragda neobične veličine i bogatstva

boja, a imao je i jedan tirkiz de la vieille roche, 94 na kojem su mu zaviñali svi

poznavaoci i ljubitelji dragog kamenja.

Pronašao je i divne priče o draguljima. U Alphonsovu djelu 'Clericalis

De la vieille roche — starog kova (soja). (Prev.)

Disciplina'95 spominje se neka zmija s očima od pravoga hijacinta; a u

romantičnoj pripovijesti o Aleksandru, osvajaču Emacije, govori se kako je u

dolini Jordana našao zmije, 'kojima su na leñima bili izrasli pravi smaragdi'. Prema

Filostratovu kazivanju, ima u zmajevu mozgu dragi kamen, a kada bi čovjek pred

ovim čudovištem mahao grimiznim plaštem sa zlatnim pismenima, zmaj bi zaspao

magičnim snom i bilo ga lako ubiti. Prema iskazima velikog alkemičara Pierrea de

Bonifacea, dijamant ima moć da čovjeka učini nevidljivim, a indijski ahat čini

čovjeka rječitim. Karneol utišava bijes, a hijacint uspavljuje, dok ametist razgoni

mamurluk. Granat može izagnati ñavla, a hidropik oduzima mjesecu boju. Selenit

raste i smanjuje se, već prema mijeni mjeseca, a melokej, koji ima moć da

pronalazi lopove, postaje samo onda bezvrijedan kada ga poprskamo krvlju

kozleta. Leonardus Camillus vidio je neki bijeli kamen, koji su izvadili iz mozga

žabe što je netom bila uginula, a koji je bio siguran ustuk protiv svakog otrova.

Bezoar, što bi ga vadili iz srca arapskog jelena, imao je čarobnu moć da liječi kugu.

U gnijezdima nekih arapskih ptica lovci su pronalazili aspilat, koji je, prema

kazivanju Demokritovu, bio kadar da svakoga koji ga nosi, zaštiti od vatre i požara.

Cejlonski kralj jahaše kroza grad držeći u ruci velik rubin, i tako proslavljaše svoju

krunidbu. Vrata palače Ivana Svećenika bijahu 'izrañena od karneola, a na vratima

bijaše urezan roščić zmije šarke, te nitko živ ne bi mogao proći koji bi uza se nosio

otrova'. Na sljemenu zgrade blistahu se 'dvije zlatne jabuke, u kojima bijahu dva

alem-kamena', e da bi zlato svijetlilo po danu, a noću ona dva alema. U

Lodgeovu96 neobičnu romanu 'Margarita iz Amerike' možete čitati kako u

kraljičnoj spavaćoj sobi možete vidjeti 'sve čiste gospe svijeta — kao izvajane od

srebra, ako pogledate u divna ogledala od krisolita, alema, safira i zelenih

smaragda'. Marco Polo vidio je kako stanovnici Cipanga stavljaju

95 Clericalis Disciplina — Religiozna nauka. (Prev.) 96

Thomas Lodge (1558—1625) — engleski pisac. (Prev.) mrtvacima u usta

ružičaste bisere. Neka je morska neman toliko žudjela za biserom što ga je ronilac

odnio kralju Perozesu da je usmrtila kradljivca, a zatim sedam mjeseci žalila za

izgubljenim draguljem. Kada su Huni namamili svoga kralja u neku provaliju, on

je — prema pričanju Prokopija — odbacio taj isti biser, što ga nitko više nije

našao, premda je car Anastazije nalazniku obećao nagradu od pet stotina kilograma

zlatnika. Kralj od Malabara pokazao je nekom Mlečaninu ogrlicu, načinjenu od

trista i četiri bisera, od kojih je svaki biser bio posvećen po jednom od bogova koje

je obožavao.

Kada je vojvoda od Valentinoisa, sin Aleksandra VI došao u pohode francuskom

kralju Ljudevitu XII, njegov je konj, prema pričanju Brantomea, bio sav pokriven

zlatnim lišćem, a vojvodina je kapa bila opšivena s dvije niske rubina, te se oko

njega sve blistalo od pusta sjaja. Karlo od Engleske jahao je konja na kojemu su

stremeni bili ukrašeni sa četiri stotine i jednim dijamantom. Rikard II imao je ruho

ukrašeno balas-rubinima, koje su procijenili na trideset tisuća maraka. Evo kako

Hall opisuje Henrika VIII kako jaše londonskim ulicama u kraljevsku rezidenciju

Tower na krunidbu: imañaše na sebi 'haljetak sav od zlata, na prsima sve dragulj do

dragulja, a o vratu mu težak lanac od golemih balas-rubina'. Ljubimci kralja Jakova

I nosili su naušnice od smaragda, obrubljene zlatnim filigranom. Edward II

poklonio je Piersu Cavestonu oklop od žežena zlata, ukrašen hijacintima, ogrlicu

od zlatnih ruža, u koje su bili usañeni tirkizi, i šljem posut biserjem. Henrik II

nosio je rukavice što su mu sezale do lakata, a bile izvezene draguljima, dok mu je

lovačka rukavica, na kojoj je nosio sokola, bila ukrašena s dvanaest rubina i

pedeset i dva velika prekrasna blistava bisera. Vojvodski šešir posljednjega

burgundskog vojvode, Karla Smjeloga, resili su kruškasti biseri i safiri.

O, kako se krasno nekoć živjelo! Koje li raskoši i gorde krasote! Već samo čitanje

o raskoši tih pokojnika bijaše divno.

Poslije je svu svoju pažnju obratio vezovima i goblenima, koji su u studenim

odajama nordijskih naroda Evrope zamjenjivali freske. Pošto se udubao u taj

problem — a uvijek je pokazivao osobitu sposobnost da se u tim časovima sav

unese u takvo novo zanimanje — gotovo se rastužio pri pomisli kako Vrijeme

uništava sve što je lijepo i čarobno. On je meñutim izbjegao to uništenje. Ljeto je

za ljetom promicalo, žute su narcise već mnogo puta cvjetale i precvjetale, noći

užasa uvijek su iznova pričale priču svoje sramote, samo je on ostajao

nepromijenjen. Nijedna mu zima nije nagrdila lice niti okaljala njegovu ljupku

cvjetoliku draž. Koje li razlike izmeñu njega i promjenljive stvarnosti! Kamo su

nestale sve one materijalne stvari? Kamo nestade veliki plašt boje šafranove, na

kojemu su se bogovi hvatali u koštac s titanima, a što ga izatkaše djevojke zagasite

puti, na radost i veselje božice Atene? Kamo divovski velum97 što ga Neron dade

razapeti nad Koloseumom u Rimu, to titansko grimizno jedro, na kojemu bijaše

prikazano zvjezdano nebo i Apolo gdje juri na svojim kolima što ih vuku bijeli

bojni konji, a uzde im pozlaćene? Morila ga želja da vidi one čudnovate stolnjake,

izatkane za Sunčeva Svećenika, na kojima se rasprostirahu sve poslastice i sva jela

što ih na gozbi možeš zaželjeti; da vidi mrtvački pokrov kralja Hilperiha, s onih

trista zlatnih pčela; i fantastična ruha što izazivahu negodovanje biskupa od

Pontusa, a na njima bili (prikazani 'lavovi, pantere, medvjedi, psi, šume, pećine,

lovci, — jednom riječju, sve ono što slikar vidi u prirodi'; i kaput, što Karlo

Orleanski jednom nosio, a na rukavima kojega bijahu izvezeni stihovi pjesme što

počinjaše riječima: 'Madame, je suis tout joyeux' 98 i kajde pratnje bile izvezene

zlatom: svaka kajda — u ono vrijeme još četverouglasta — izrañena od četiri

bisera. Čitao je o odaji koja je u kraljevskoj palači u Reimsu bila spremljena za

kraljicu Johanu od Burgundije, o odaji koja 'bijaše ukrašena s tisuću tri stotine i

jednom vezenom papigom, i s kraljevskim

97 Velum — veliko platno nad otvorenim rimskim kazalištima. (Prev.) 98

Madame, je suis tout joyeux... — >Gospo, sretan sam i presretan«. (Prev.) grbom,

i s pet stotina šezdeset i jednim leptirom, čija su krila na sličan način ukrašena

kraljičinim grbom — a sve to bijaše izrañeno u zlatu'. Katarina Medici dala je sebi

načiniti odar od crna baršuna, obasuta mjesečevim srpovima i suncima. Zastori nad

odrom bijahu od damasta, a na zlatnoj i srebrnoj podlozi bijahu izvezeni vijenci i

lisnato granje; ti zastori bijahu opšiveni biserjem; odar stajaše u odaji koja bijaše

tapetirana srebrnom tkaninom, i tu su na zidovima visjele trake crnoga baršuna s

kraljičinim lozinkama. Ljudevit XIV imao je u svojoj sobi petnaest stopa visoke,

zlatom izvezene karijatide. Raskošna postelja Sobieskoga, kralja Poljske, bila je od

zlatnog brokata iz Smirne, u koji bijahu tirkizima utkane izreke iz Kur'ana. Stupovi

bijahu od pozlaćena srebra, raskošno izbočavani i bogato iskićeni medaljonima od

emajla i dragulja. Poljaci su je zaplijenili u turskom logoru za vrijeme opsade

Beča, a Muhamedov barjak stajaše pod nebnicom od talasasta zlata.

I tako se gotovo čitave jedne godine trsio da skupi najreñe primjerke tkalačkog

umijeća i vezova: nabavio je tanašni muslin iz Delhija, nježno protkan zlatnim

palmovim lišćem našivenim krilašcima kukaca, što su se prelijevala duginim

bojama; i pjenušava vela iz Dacce, što ih na Istoku zbog njihove prozirnosti zovu

'uzdušno tkivo', ' biser-voda' i 'rosa večernja'; nabavio je javanske šalove, ukrašene

čudnovatim šarama; i odabrane žute kineske privjese; i knjige uvezane u žutosmeñi

atlas ili u svijetloplavu svilu s utisnutim fleurs de lys,99 pticama i likovima; iglom

rañene čipke iz Madžarske; sicilijanski brokat i kruti španjolski baršun; georgijske

radove sa zlatnim škljokicama, i japanske fukusase u zelenozlaćanim tonovima,

ukrašene pticama s čudesnim perjem.

Takoñer je osjećao nebu posebnu strast prema misnom ruhu kao i prema svemu što

je imalo ma kakve veze s religioznim ritualom. U velikim škrinjama od cedrovine,

koje su se nizale u zapadnom trijemu njegove kuće, naslagao je 99

Fleurs de lys — ljiljani. (Prev.) probrane primjerke pravoga ruha Kristove

vjerenice,100 koja se mora odijevati u grimiz i najfinije platno i krasiti draguljima

da bi pokrivala svoje ublijedjelo, sparušeno tijelo, izmoždeno patnjama što ih ona

sama traži, izranjeno bolovima što ih sama sebi zadaje. Imao je pradivam

pluvial101 od grimizno-crvene svile i zlatom izvezena damasta, sav ukrašen istim

desenom: zlatni mogranji, usañeni u cvijet od šest latica, a uza svaki cvijet bijaše

izvezena sitnim biserjem po jedna šišarka. Skupocjeni vez bijaše razdijeljen u

polja, na kojima bijahu prikazani prizori iz života Djevice, a krunjenje Djevice

bijaše izvezeno šarenom svilom na privjesku na leñima: talijanski rad iz

petnaestoga stoljeća. Drugi pluvial bijaše od zelena baršuna, izvezena srcolikim

lišćem akantusova cvijeta, iz kojega su nicali na dugim peteljkama bijeli cvjetovi,

kojima su sjenke bile izvezene srebrom i šarenim kristalićima. Na kopči bijaše

izrañena glava serafima, sva u zlatu. Polja širokog obruba bijahu protkana crvenom

i zlatnom svilom i ukrašena medaljonima mnogih svetaca i mučenika, meñu njima

i sv. Sebastijana. — Imao je i svilena misnog ruha boje jantara, i od plave svile, i

od zlatnog brokata, i od žutog svilenog damasta, i od zlatne tkanine, na kojima

bijaše prikazana muka Isusova i njegovo raspeće, a sve to izvezeno i protkano

lavovima, paunovima i drugim likovima; imao je dalmatika od bijela atlasa i od

ružičasta svilena damasta s tulipanima, delfinima i ljiljanima; oltarnice od grimizna

baršuna i plavog platna; i mnogo corporala,102 kaležnjaka i ubrusaca. U mističnoj

upotrebi, kojoj su ti predmeti bili namijenjeni, bilo je nešto što je podstrekivalo

njegovu maštu.

Jer sva ta blaga i sve što je skupljao u svojoj lijepoj kući, za njega bijahu tek

sredstva da postigne zaborav, različiti načini na koje je povremeno mogao izbjeći

strah, onaj strah što mu se ponekad činio gotovo nepodnošljivim. O zid samotne,

zaključane sobe, u kojoj je proveo veći dio svoga dječaštva, svojim je 100 Kristova

vjerenica — katolička crkva. (Prev.) 101 Pluvial — veliki svećenikov plašt. (Prev.)

Corporale — platneni podložak, na koji svećenik postavlja kalež. (Prev.) rukama

objesio onaj strašni portret, kojega su mu promjenljive crte pokazivale kako se on

sve sramnije i dublje srozava u životu, a preko nje je bacio pokrov, sav od zlata i

grimiza. Tjedne i tjedne nije dolazio ovamo, zaboravljajući naslikanu nakazu, i

tada bi mu odlanulo, opet bi bio sav radostan i živ, strastveno zaljubljen u sam

život. A zatim bi se neke noći ponovo odšuljao iz kuće da posjeti ona strašna

mjesta blizu Blue Gate Fieldsa, i ostajao dane i dane, dok ne bi morao pobjeći. Po

povratku sjedio bi pred slikom, katkad cepteći od mržnje i gadeći se i slike i sebe, a

katkad opet sav prožet gordim ponosom svoje ličnosti, koji je već po sebi polovica

naslade svaikog grijeha, potajno se osmjehujući od zadovoljstva kada je gledao na

taj unakaženi odraz samoga sebe, kojemu bješe suñeno da nosi njegov teret.

Poslije nekoliko godina nije više mogao izdržati da dulje vremena izbiva u

inozemstvu; i tada napusti vilu, koju bijaše uzeo u zakup zajedno s lordom

Henryjem, kao i onu zidom okruženu bijelu kućicu u Alžiru, gdje su više nego

jedanput proveli zimu. Mrzilo ga da bude dulje vremena odvojen od slike koja je u

tolikoj mjeri postala sastavnim dijelom njegova života, a uz to je strahovao da za

njegova (izbivanja netko ne prodre u njegovu sobu, usprkos pomno izrañenim

zasunima na vratima.

Bio je doduše čvrsto uvjeren kako taj portret ne može strancu ništa odati. Istina,

slika je ispod svega onog gnusa i one gadosti sačuvala uočljivu sličnost; no što bi

se već otud dalo zaključiti? On bi se svakom u brk nasmijao tko bi pokušao da mu

se podsmijeva. Ta nije on valjda naslikao taj portret. Što je njemu stalo do toga da

se slika toliko gadno i besramno kesi? Pa i kada bi ljudima otkrio svu istinu, zar bi

mu povjerovali?

Pa ipak se bojao. Gdjekada, dok bi boravio na svome velikom imanju u

Nottinghamshireu te imao u gostima mlade elegantne ljude, koji su pripadali

njegovu staležu i uglavnom sačinjavali njegovo društvo, zadivljujući čitavu

grofoviju razuzdanom raskoši i sjajnim životom, naprečac bi napustio svoje

zvanice i odjurio u London, da se uvjeri nije li tko dirao u vrata i da li je slika još

na mjestu. A što onda da je tko ukrao? Pri samoj pomisli na to, podilazili bi ga

hladni srsi. Nema sumnje, tada bi svijet saznao za njegovu tajnu. Možda nešto već i

naslućuju.

Jer mada je mnoge očaravao, ipak je bilo mnogo ljudi koji su izgubili svako

povjerenje u nj. Nedostajalo je tek nekoliko crnih kuglica, te ga prilikom

balotaže103 ne bi bili primili za člana West End-kluba, iako je po svom porijeklu i

društvenom položaju na to imao puno pravo, govorilo se i to kako su u Churchill-

klubu vojvoda od Berwicka i još neki gospodin ostentativno izišli kada je on ondje

ušao s nekim prijateljem koji ga je uveo u taj klub. Kada je navršio dvadeset i petu

godinu, o njemu stadoše kružiti čudne priče. Šuškalo se da su ga vidjeli kako banči

s nekim stranim mornarima u nekoj jazbini u zabačenom kraju u Whitechapelu, te

da se druži s kradljivcima i krivotvoriteljima novca i da je izučio tajne njihova

zanata. Svi su već znali za ta njegova neobična izbivanja, a kada bi se ponovo

pojavio u društvu, ljudi bi šaputali po kutovima, ili prolazili kraj njega s prezirnim

osmijehom oko usana ili gledajući ga hladno i ispitivački u oči, kao da žele pošto-

poto otkriti njegovu tajnu.

Na sve te drskosti i namjeravane uvrede on se dakako nije obazirao, a po mišljenju

većine ljudi, njegova vedra otvorena narav, njegov čarobni dječački smiješak i

silna ljupkost divne mladosti, koja kao da ga nikako nije napuštala, bijahu najbolji

odgovor na sve klevete — tako su sve njegove ispade nazivali — što su se o njemu

pronosile. Ipak su mnogi zapazili kako su se i neki od onih s kojima se on najviše

družio, počeli nakon nekog vremena kloniti njegova 103

Balotaža — glasovanje kuglicama, tajno glasovanje. (Prev.) društva. Žene koje su

ga nekoć obožavale te radi njega prkosile društvenim predrasudama i svim

društvenim konvencijama, problijedjele bi, kako su to mnogi primijetili,

problijedjele od srama i užasa čim bi se Dorian Gray pojavio.

No ti skandali, o kojima se govorkalo i šaputalo, u očima mnogih samo još

uvećahu njegovu čudnu i opasnu draž. A i njegovo veliko bogatstvo pružalo mu je

neku sigurnost. Društvo, barem ono civilizirano društvo, neće tako lako

povjerovati nešto loše o onima koji su i bogati i puni privlačljive draži. Društvo

nagonski osjeća kako je uglañeno ponašanje preče od morala, i po mišljenju tih

ljudi, čast i poštenje po svojoj vrijednosti zaostaju za kvalitetama dobra šefa

kuhinje. A osim toga, koja nam utjeha od toga kada nam za čovjeka koji nas je

počastio rñavim ručkom i slabim vinom, vele da mu je život bez mane i prijekora?

Ni najveće vrline ne mogu nam pružiti naknade za predjela što su nam ih —

mlačna — servirali, izjavio je jednom lord Henry kad se raspravljalo o tom

problemu; i treba priznati da u tome ima i ponešto istine. Jer zakoni dobroga

društva jesu, ili bi barem morali biti, kao zakoni u umjetnosti. U biti, oblik je sve.

Oblik bi morao imati dostojanstvenost ceremonije baš kao i njenu nestvarnost,

morao da bi da sadrži privid romantičnog igrokaza kao i njegovu duhovitost i

ljepotu u isti mah, kojima nas takva prikazivanja ushićuju. Ta zar je prividnost

doista tako strašna? Mislim da nije. Ona je samo sredstvo da umnogostručimo

svoju ličnost.

To bijaše barem mišljenje Doriana Graya. Često se čudio plitkoj psihologiji onih

koji zamišljaju da je čovjekovo 'Ja' nešto posve jednostavno, trajno, pouzdano, i da

predstavlja njegovu pravu i stvarnu prirodu. Za njega je čovjek bio stvor s

mirijadama života i mirijadama osjećaja, komplicirano i mnogostruko biće, koje

nosi u sebi neobična nasljedstva misli i strasti, a čije je tijelo već bilo okuženo

čudovišnim bolovima i bolestima davno umrlih preña. Volio bi se ponekad

prošetati neveselom, hladnom galerijom slika na svom imanju i zagledati u portrete

onih čija je krv kolala u njegovim žilama. Tu bijaše Philip Herbert, kojega je

Francis Osborne u svojim 'Memoarima o vladavini kraljice Elizabete i kralja

Jakova' opisao kao čovjeka 'koji bijaše miljenikom čitava dvora zbog njegova

ljepušna lica, koje je meñutim ubrzo izgubio'. Nije li on ponekad živio životom

mladoga Herberta? Nije li se neka čudnovata otrovna klica prenosila iz tijela u

tijelo, s pokoljenja na pokoljenje, dok nije zarazila i njegovo tijelo? Nije li možda

neka zapretana maglovita slutnja one davno umrle dražesti bila uzrokom što je on u

svoje vrijeme tako naprečac, i zapravo bez ikakva povoda, u Hallwardovu atelijeru

izrazio onu mahnitu želju, koja je stubokom izmijenila njegov život? A tu stajaše

sir Anthony Sherard u crvenom prsniku, izvezenu zlatom, u kaputu ukrašenu

draguljima, s nabornicom oko vrata, rubova opšivenih zlatnim koncem, i

suvracima na rukavima, a pred nogama mu ležaše pancir, crn i srebrom okovan.

Šta li je od njega naslijedio? Nije li od ljubavnika Giovanne od Napulja naslijedio

neki porok i sramotu? Nisu li njegova djela samo snovi koje se taj pokojnik nije

usudio ostvariti? Ovdje se s izblijedjela platna smiješila lady Elizabeth Devereux s

koprenastom pošom na glavi, s biserima obrubljenim steznikom i ružičastim

rukavicama na raspor. U desnoj joj ruci cvijet, a u lijevoj emajlirani lančić od

bijelih i crvenih ruža. Na stolu kraj nje mandolina i jabuka. Na vršcima šiljastih

cipelica velike zelene rozete. Poznavao je njen život i one čudnovate priče o

njenim ljubavnicima. Je li što naslijedio od njena temperamenta? Te bademaste oči

teških vjeña kao da su ga nekako čudnovato promatrale. A što je s Georgeom

Willoughbyjem napudrane kose i lica izlijepljena ukrasnim madešcima? Kako li je

taj strašno izgledao! Lice mu mrgodno i preplanulo, a čulne usne prezirno

otomboljene. Oko uvelih žutih ruku nabirale se prozirne čipke, a na prstima se

nametljivo blistalo prstenje. U osamnaestom stoljeću bijaše pomodar i krasnik, a u

mladim danima prijatelj lorda Ferrarsa. A šta je s drugim lordom Beckenhamom

nerazdruživim prijateljem prijestolonasljednika u njegovim najburnijim danima i

svjedokom prilikom njegova tajnog vjenčanja s gospoñom Fitzherbert? Baš lijep i

naočit sa svojim kestenjavosmeñim uvojcima i prkosnim držanjem! Kakvih je

strasti od njega baštinio? Svijet ga je smatrao za nečasna čovjeka. Prireñivao je one

čuvene orgije u Carlton Houseu. Orden Podvezice blistao mu na grudima. Potkraj

njega visio je portret njegove supruge, bledunjave žene tananih usana, u crnoj

toaleti. I njena je krv kolala u njegovim žilama. Kako je sve to čudno izgledalo! Pa

onda njegova majka, s licem kao u lady Hamilton, usana vlažnih, kao vinom

orošenih — o, dobro je znao što je od nje primio u nasljeñe. Od nje je naslijedio

ljepotu i strast za ljepotom drugih. Ona mu se smiješila, tek lako odjevena kao

bakantica. Kosa joj bijaše isprepletena vinovim lišćem. Iz pehara, što ga je držala u

ruci, prskaše purpur. Boja njene puti bijaše izblijedjela, ali joj se oči još i sada

blistahu duboke i sjajne. I pogled njen kao da ga je slijedio na svakom koraku.

No čovjek ima svoje pretke i u književnosti, baš kao i u svome rodu, bližih možda

po svom bivstvu i po svom temperamentu, a mnogi od njih na nj utječu, te mu se

još jače usijeku u pamet. Dorianu Grayu ponekad se činilo da je sva svjetska

povijest samo prikaz njegova vlastita života, ali ne kako ga je proživljavao u

svojim djelima u danim trenucima, nego kako mu ga je njegova mašta stvorila,

kakav je bio u njegovu mozgu, u njegovim strastima. Osjećao je da je poznavao

sve one čudnovate i strašne prilike koje prijeñoše preko pozornice svijeta, učinivši

grijeh toliko divnim, a zlo toliko zamamnim. Činilo mu se da je na neki tajanstven

način proživio i njihove živote.

Junak onoga krasnog romana, koji je tako jako utjecao na njegov život, bio je

takoñer obuzet tom fantastičnom idejom. U sedmom nam poglavlju priča kako je,

ovjenčan lovorikom — da ga ne bi munja pogodila — sjedio u nekom vrtu na

Capriju kao Tiberije, čitajući sramne knjige Elefantine, dok su oko njega gombali i

šepirili se patuljci i pauni, a svirač na fruli podsmjehivao se momku koji je mahao

kadionicom; pa zatim, kako je kao Kaligula po konjušnicama pijančevao s

konjušarima u zelenim košuljama, i kako je jeo iz jasala od slonove kosti, zajedno

s konjem, kojemu čeono remenje bijaše ukrašeno draguljima; i kako je, kao

Domicijan, lunjao trijemom, čiji zidovi bijahu obloženi 'mramornim ogledalima, i

prestravljenim očima šibao oko sebe, neće li gdje ugledati odsjev bodeža koji je

imao da mu dokrajči dane, sav bolestan do dosade, od onog strašnog taedium

vitae,104 što spopada one kojima život ništa ne uskraćuje; i kako je kroza svijetli

smaragd zirkao na ona krvava klanja u areni, a zatim se u kolima od grimiza i

bisera vozio Ulicom Mogranja do neke Zlatne Kuće, i prolazeći slušao kako mu

svjetina kliče, Zdravo, care Nerone!' i kiko je, kao Heliogabal, s preslicom u ruci,

namazana lica, bio na prelu sa ženama, i dopremio Mjesec iz Kartage i vjenčao ga

u mističnom braku sa Suncem.

Dorian bi uvijek iznova čitao to poglavlje, kao i ona druga dva što su slijedila, u

kojima su, kao na čudesnim goblenima ili na umjetnički izrañenim emajlima, bili

prikazani oni tako strašni i lijepi likovi koje su Porok, Krv i Lijenost učinili

čudovištima ili budalama: Filippo, vojvoda od Milana, koji je ubio svoju ženu, a

usne joj namazao grimiznim otrovom e da bi ljubavnik srkao smrt s njenih usana

kada je mrtvu bude cjelivao; Pietro Barbi, Mlečanin poznat kao Pavao II, koji je u

svojoj taštini htio uzeti nadimak Formosus,105 a koji je tijaru, vrijednu dvjesta

tisuća fijorina, stekao na strašnu grijehu; Gian Maria Visconti, koji je krvoločne

pse uckao na žive ljude, a čije je mrtvo tijelo, nakon njegova umorstva, neka

bludnica koja ga je voljela, zasula ružama; Borgia na bijelcu, a kraj njega jaše

Bratoubojstvo, Borgia, čiji je plašt uprskan Perottovom krvlju; mladi kardinal-

nadbiskup florenitinsiki, dijete-ljubimče pape Sixta IV; Pietro Riario, s čijom se

ljepotom mogla takmičiti samo njegova poročnost, i koji je Leonoru Aragonsku

dočekao u šatoru od bijele i grimizne svile, punu nimfa i kentaura, a jednog je

dječaka svega dao obložiti zlatom da poslužuje na gozbi kao Ganimed ili Hilas;

104 Taedium vitae — odvratnost od života. (Prev.) 105

Formosus — lijep, krasan. (Prev.)

Ecelin, čiju su melankoliju mogli izliječiti samo prizori smrti, i koji je strastveno

volio — crvên krvi, kao što drugi žude za rumenilom vina — sin Nečastivoga,

kako ga nazivahu, a koji je u igri varao roñenog oca kada se s njim kockao u svoju

dušu; Gianbattista Cibo, koji je u ruglu primio nadimak Nevini, u čije je zamrle

žile neki židovski liječnik ubrizgao krv trojice dječaka; Sigismondo Malatesta,

Isottin ljubavnik i gospodar Riminija, čija je slika javno spaljena u Rimu, pošto su

ga proglasili neprijateljem boga i ljudi, koji je ubrusom zadavio Plyssenu, a

Ginevri d' Este pružio otrov u peharu od smaragda, i u slavu neke sramne strasti

dao sagraditi poganski hram da se u njemu mole kršćani; Karlo VI, koji je s

tolikom žudnjom mahnitao za ženom svoga brata, te mu je neki gubavac prorekao

kako će mu se pomračiti um, i koga su kada je doista poludio, mogli umiriti samo s

pomoću saracenskih karata na kojima su bile slike Ljubavi, Smrti i Ludila; i

Grifonetta Baglionija u kićenu haljetku, s baretom ukrašenim dragim kamenjem i s

uvojcima nalik na akantusovo lišće, koji je umorio Astorrea i njegovu vjerenicu i

Simonetta s njegovim pažem, i čija ljupkost bješe tolika te i oni koji ga mržahu,

briznuše plakati dok je umirući ležao na žutom trgu u Perugiji, i Atlanta koja ga

bješe proklela, blagoslivljaše ga.

U svemu tome bila je neka osobita draž. On je te likove gledao noću, a danju su mu

oni smućivali svaku zamisao. Renesansa je poznavala neobične načine trovanja —

s pomoću šljema i upaljene zublje, s pomoću vezane rukavice i draguljima

ukrašene lepeze, s pomoću pozlaćene mirisnice s miomirisom i s pomoću jantarnih

brojanica. Doriana Graya otrovala je knjiga. Bilo je časova kad bi u grijehu vidio

samo način kako da ostvari svoj smisao za lijepo.

XII poglavlje

Bilo je to devetoga studenog, uoči njegova trideset i osmog roñendana, kako se

poslije često prisjećao.

Oko jedanaest sati vraćao se kući od lorda Henryja, gdje je večerao, sav zaogrnut u

tešku bundu, jer noć bijaše hladna i maglovita. Na uglu Grosvenor Squarea i South

Audley Streeta, kraj njega proñe neki čovjek koračajući brzo kroz sumaglicu, s

uzdignutim ovratnikom svoga surog ulstera.106 U ruci je nosio kovčeg. Dorian ga

prepoznade. Bijaše to Basil Hallward. No on ničim nije pokazao da ga je

prepoznao, te brzo produži u pravcu svoje kuće.

No Hallward ga je ipak primijetio. Dorian je čuo kako je najprije naglo zastao na

pločniku a onda požurio za njim. Nakon nekoliko časaka osjeti njegovu ruku na

svojoj miški.

— Doriane! Kakva li sretna slučaja! Već od devet sati čekao sam vas u vašoj

knjižnici. Na kraju krajeva bi mi žao vašeg sluge, i dok me ispraćao, rekoh mu

neka samo legne. Ponoćnim vlakom putujem u Pariz, i mnogo mi je bilo stalo do

toga da se prije sastanemo. Kada ste prošli kraj mene, pomislih da ste to zacijelo vi,

odnosno vaša bunda. No nisam bio sasvim siguran. Zar me niste prepoznali?

— Po toj magli, dragi Basile? Ta ne raspoznajem ni Grosvenor Square. Mislim da

mi je kuća tu negdje u blizini, ali nisam sasvim siguran. Žalim što odlazite, jer vas

već čitavu vječnost nisam vidio. No nadam se da ćete se uskoro vratiti?

— Neću: izbivat ću iz Engleske šest mjeseci. Namjeravam u Parizu uzeti atelijer.

Zatvorit ću se od svijeta, dok ne završim veliku sliku koja mi se bez 106

Ulster — dug i širok muški kaput bez podstave. (Prev.)

prestanka mota po glavi.

Ali ja nisam htio povesti razgovor o sebi. Evo nas pred vašim vratima. Pustite me

da načas uñem. Moram vam nešto reći.

— Bit će mi vrlo drago. Ali, nećete li zakasniti na vlak? — odvrati Dorian Gray

nehajno, penjući se stepenicama i otključavajući vrata.

Svjetlost ulične svjetiljke teško se probijala kroz maglu, i Hallward pogleda na sat.

— Imam vremena na pretek — odgovori — vlak polazi tek u dvanaest i petnaest, a

sada nema ni jedanaest. Istinu da vam kažem, bio sam se uputio u klub, kada vas

sretoh na ulici. Znate, s prtljagom neću imati nikakva posla, jer sam velike kovčege

već prije otpremio. Sve što uzimam sa sobom, u toj je putnoj torbi, i do stanice

Victoria mogu lako stići za dvadeset minuta.

Dorian ga pogleda i osmjehnu se.

— Čudna li načina putovanja za slikara na glasu! Putni torbak i ulster! Uñite, jer će

magla prodrijeti u kuću. I, molim vas, nemojte mi započinjati neke ozbiljne

razgovore. Dan-danas nema ničeg ozbiljnog, ili barem ne bi smjelo biti.

Hallward zatrese glavom ulazeći u kuću, te poñe za Dorianom u knjižnicu. U

velikom otvorenom kaminu veselo je praskala vatra velikih cjepanica. Svjetiljke

bijahu upaljene a na stočiću ukrašenu intarzijama stajaše otvorena holandska

srebrna škrinja za likere, s nekoliko boca soda-vode i velikih čaša od brušena

stakla.

— Kako vidite, Doriane, vaš je sluga učinio sve da bih se ugodno osjećao. Dao mi

je što sam god zaželio, čak i vaše najbolje cigarete sa zlatnim piskom. Doista je

vrlo gostoljubiv. Mnogo mi se više sviña nego onaj Francuz što ste ga prije imali.

Da zbilja, a što zapravo bi s onim Francuzom?

Dorian sleže ramenima.

— Mislim da se oženio sobaricom Lady Radley i da je etablirao u Parizu kao

englesku krojačicu. Kažu mi da je tamo prijeko anglomanija puno u modi. Zar

Francuzi nisu smiješni ljudi? Ali — znate li — on nije bio nipošto loš sluga.

Nikada mi nije bio simpatičan, ali se nikad nisam imao ni na što požaliti na nj.

Čovjek sebi često svašta utuvi u glavu, a bez ikakva stvarnog razloga. Bio mi je

zbilja vrlo odan, i kao da je mnogo žalio kad je odlazio. Hoćete li još jedan konjak

sa sodom? Ili biste radije čašu rajnskog vina sa selterskom vodom? Ja uvijek

uzimam ovo potonje. Sigurno ćemo naći koju kapljicu u pokrajnoj sobi.

— Hvala, neću više ništa — odvrati slikar, skide kapu i ogrtač te ih baci na torba'k

što ga je stavio u kut. — A sada, dragi prijatelju, da ozbiljno porazgovaramo. Ne

mrštite se tako, jer mi time samo otežavate ono što vam moram reći.

— Pa, u čemu je stvar? — uskliknu Dorian zlovoljno te se izvali na divan. —

Nadam se da nije riječ o meni. Večeras sam već sam sebi dotužio. Volio bih da

mogu biti netko drugi.

— Baš je o vama riječ — odgovori Hallward ozbiljnim dubokim glasom — i ja

vam to moram reći. Neće trajati dulje od pola sata.

Dorian uzdahnu, upali cigaretu i progunña: »Pola sata!«

— Ta ja ne tražim bogzna što od vas, Doriane, i govorim samo za vaše dobro.

Mislim, pravo je da znate da se u Londonu o vama šire najružnije glasine.

— O tome ne želim čuti ni riječi. Uživam kad slušam ogovaranje drugih ljudi, ali

me nimalo ne zanimaju zlobne pričice što se pronose o meni, jer nemaju draž

novine.

— Ali to vas mora zanimati, Doriane. Svakom je gentlemanu stalo do njegova

dobra glasa. Ta valja nećete dopustiti, da svijet o vama govori kao o moralnoj

propalici? Vi dakako imate svoj položaj u društvu, bogatstvo i sve ostalo. Ali osim

položaja u društvu i bogatstva postoji i nešto drugo. A treba da znate i to da ja

uopće ne vjerujem u te glasine. Odnosno, nisam kadar da u njih vjerujem kad vas

gledam ovako pred sobom. Porok se uvijek odražava na licu čovjekovu. I to se ne

da sakriti. Ljudi gdjekad vole pričati o tajnim porocima. No tajnih poroka nema.

Ako kakav bijednik ima neki porok, to se onda očituje u crtama oko njegovih

usana, u njegovim oborenim očima, pa čak i u obliku njegovih ruku. Netko — neću

da mu spomenem imena, no vi ga poznajete — prošle je godine došao k meni da ga

portretiram. Prije toga nikad ga nisam vidio niti sam dotad išta čuo o njemu,

premda sam se poslije svačega naslušao o njemu. Ponudio mi neobično velik

honorar. A ja sam ga odbio. Bilo je nešto u obliku njegovih prstiju što mi se gadilo.

Sada znam da je istina sve ono što sam o njemu zamišljao. Njegov je život strašan.

No vi, Doriane, lica tako čista, otvorena i nevina, vi, čija je mladost tako divna i

nesmućena — ne, ja naprosto ne mogu vjerovati ružnim glasinama koje o vama

kruže. Pa ipak: sada se tako rijetko viñamo, više ne dolazite u moj atelijer, pa kada

sam tako daleko od vas i moram slušati sve ono ružno što se o vama govori, doista

ne znam što da kažem. Kako to, Doriane, da čovjek kao što je vojvoda od

Berwicka, napušta klupsku prostoriju kad se vi pojavite? Kako to da toliki ljudi iz

otmjenog društva ne dolaze više k vama niti vas pozivaju k sebi? Nekoć bijaste

prijatelj lorda Staveleya. Prošlog tjedna bijasmo zajedno na nekoj večeri. Netko

spomenu vaše ime u vezi s minijaturama koje ste posudili za izložbu u Dudleyu.

Staveley napući usne te će reći da vi možda imate najutančaniji umjetnički ukus,

ali da ste čovjek, s kojim se nijedna čestita djevojka ne bi smjela upoznati i s kojim

nijedna poštena žena ne bi smjela sjediti u istoj sobi. Ja sam ga nato opomenuo da

sam vaš prijatelj, i upitao ga što je mislio time reći. I tada mi je rekao, i to pred

svima. Bilo je užasno! Zašto vaše prijateljstvo utječe tako kobno na mlade ljude?

Spomenuo je onog nesretnog mladića iz garde, koji je počinio samoubojstvo. Vas

je dvojicu vezivalo veliko prijateljstvo. Spomenuo je i sir Henryja Ashtona, koji je

morao otići iz Engleske s osramoćenim imenom. Vas ste dvojica bili nerazdruživi.

A što je bilo s Adrianom Singletonom, koji je umro tako strašnom smrću? Što je s

jedincem lorda Kenta i s njegovom uništenom karijerom? Jučer sam susreo

njegova oca u St. James Streetu. Izgledao je sav slomljen od sramote i tuge. A što

je s mladim vojvodom od Pertha? Kakav život sada provodi? Zar ima gentlemana

koji bi se sada s njim družio?

— Prestanite, Basile! Govorite o stvarima o kojima nemate ni pojma — uskoči

Dorian Gray, grizući se za usne i govoreći s najvećim prezirom. — Pitate me zašto

Berwick napušta sobu kada se ja pojavim. To je stoga što mi je sve poznato o

njegovu životu, a ne zato što je njemu poznato nešto o mom životu. Kako da

njegova prošlost bude čista kad u njegovim žilama teče onakva krv? Pitate me za

Henryja Ashtona i Pertha? Zar sam ja Ashtona poučavao njegovim porocima, a

Pertha njegovoj raskalašenosti? Zar sam ja kriv što Kentov suludi sin uzima ženu s

ulice? Zar sam ja odgojitelj Adriana Singletona, kada on na mjenici krivotvori

potpis svoga prijatelja? Ja znam kako ljudi u Engleskoj ogovaraju. Ljudi srednjeg

staleža iznose svoje moralne predrasude kada se razmeću za bogatim ali

neukusnim stolom, šapćući o nečemu što smatraju za razuzdanost onih koji

zauzimaju viši društveni položaj, ne bi li drugi pomislili da se druže s otmjenim

svijetom i da održavaju intimne veze s onima koje kleveću. U Engleskoj je

dovoljno da čovjek ima otmjenosti i duha pa da svaki prostak njegovim imenom

ispire usta. A kakvim životom žive baš ti isti ljudi, koji se prave kao da su bogzna

kako moralni? Dragi prijatelju, ta vi zaboravljate da živimo u domovini licemjeraca

i dvoličnjaka.

— Doriane — uskliknu Hallward — nije sada o tome riječ. Znam i sam da su

prilike u Engleskoj vrlo traljave i da je englesko društvo pokvareno. No ja bih

upravo s toga razloga htio da vi budete dobri. Čovjek je u pravu kad nekoga

ocjenjuje prema utjecaju što ga vrši na prijatelje. Vaši prijatelji kao da su izgubili

svaki osjećaj za čast, poštenje i čistoću. Vi ste ih sve proželi nekom mahnitom

žudnjom za užitkom. Oni su duboko pali. I to je vaša krivnja. Da: to je vaša

krivnja, i još se možete smješkati, kao što se i sada smješkate. A ima još nešto

gore. Znam da ste vi i Harry nerazdruživi. I već zbog toga, ako ni iz kakva drugog

razloga, niste nipošto smjeli dotjerati dotle da ime njegove sestre postane

predmetom podsmijeha.

— Čuvajte se, Basile! Vi prevršujete svaku mjeru!

— Moram govoriti, a vi me morate slušati, i treba da me slušate. Kada ste se

upoznali s lady Gwendolin, na nju nije bila pala ni najmanja sjenka skandala. A

ima li sada ijedne poštene žene u čitavu Londonu koja bi se u njenim kolima htjela

provesti Hyde-parkom? Pa čak i njenoj djeci ne dopuštaju da žive s njom pod istim

krovom. A onda se o vama pronose i druge glasine — da su vas ljudi vidjeli kako

se pred zoru, prerušeni šuljate iz najstrašnijih londonskih jazbina. Je li to istina?

Može li to biti istina? Kada sam prvi put slušao takve glasine, ja sam se samo

smijao. No kad ih sada slušam, hvata me jeza. A je li to istina što se priča o vašoj

ladanjskoj kući i o životu što ondje provodite sa svojim prijateljima? Doriane, vi i

ne znate što se sve o vama govori. Ja ne tvrdim kako ne želim da vam održim neku

propovijed. Sjećam se kako je Harry jednom rekao da svaki čovjek koji se sprema

da prigodice kome očita bukvicu o moralu, uvijek počne s tvrdnjom da ne želi

održati nikakvu propovijed, a zatim krši zadanu riječ. Ali ja želim da vam održim

propovijed. Ja želim da živite tako da vas svi poštuju. Želim da vaše ime bude

neokaljano i da sačuvate dobar glas. Želim da se otarasite onih strašnih ljudi s

kojima se družite. Nemojte samo tako slijegati ramenima. Ne budite tako

ravnodušni. Vaš je utjecaj na druge vrlo jak. Neka vaš utjecaj bude dobar, a ne zao.

Kažu da kvarite svakoga koji je s vama intiman, i da je sasvim dovoljno da uñete u

neku kuću pa da je odmah snañe kakva sramota. Ne znam je li to istina. I otkud da

ja to znam? Ali eto, to se govori o vama. Lord Gloucester bijaše jedan od mojih

najboljih prijatelja u Oxfordu. Pokazao mi je pismo koje mu je napisala žena, kada

je, sama i ostavljena, umirala u svojoj vili u Mentonu. Vaše je ime bilo upleteno u

toj naužasnijoj ispovijedi koju sam ikada pročitao. Rekao sam mu kako je to

suludo, da vas poznajem skroz naskroz, i da vi nikada ne biste bili kadri to učiniti.

A da li vas ja uopće poznajem! O, da mi je znati da li vas poznajem! Prije nego što

bih mogao na to odgovoriti, morao bih vam zagledati u dušu.

— Da mi zagledate u dušu! — smrmlja Dorian Gray, diže se s divana, a lice mu od

straha doñe gotovo bijelo.

— Da — odgovori Hallward ozbiljno i od bola uzbuñenim glasom — da vam

zagledam u dušu. Ali to može samo bog.

S mladićevih usana zakrklja gorak i podrugljiv smijeh.

— Još večeras vidjet ćete moju dušu! — uskliknu i dohvati svjetiljku sa stola. —

Doñite: vi ste je stvorili — svojom rukom. Zašto da ne zagledate u nju? A poslije,

ako hoćete, pričajte cijelom svijetu što ste vidjeli. Nitko vam neće povjerovati. A

ako bi povjerovali, to više će me voljeti. Poznajem ja duh našega vremena bolje od

vas, premda vi volite da se o njemu raspričate i dosañujete. Hajde, kad vam velim.

Napripovijedali ste se o pokvarenosti. A sada ćete se naći s njom oči u oči.

Luñačka oholost izbijala je iz svake njegove riječi. I on poput zločesta dječaka

lupnu nogom o pod. Obuze ga neko strašno radovanje pri pomisli što će odsad još

netko biti sudionikom njegove tajne, te da će čovjek 'koji je naslikao njegov

portret, što bijaše uzrokom sve njegove sramote, za cio život biti opterećen jezivom

uspomenom na ono što je učinio.

— Da — nastavi Dorian i pristupi bliže gledajući netremice u njegove stroge oči

— pokazat ću vam svoju dušu. Vidjet ćete ono što ste mislili da samo bog može

vidjeti.

Hallward ustuknu:

— Doriane, to je hula na boga! — povika. — Tako ne smijete govoriti. To je

užasno i besmisleno.

— Mislite? — I ponovo se zasmija.

— Znam da je užasno i besmisleno. Što vam večeras rekoh, rekoh samo za vaše

dobro. I sami znate da sam vam uvijek bio vjeran prijatelj.

— Nećete me ganuti. Recite mi što mi još imate reći. Izraz bola preletje preko

slikareva lica. Časak je šutio, a zatim ga odjednom obuze osjećaj samilosti. Pa

naposljetku, s kojim pravom on zadire u život Doriana Graya? Ako je učinio samo

deseti dio od onoga što se o njemu priča, kako li je morao zbog toga patiti! Nato se

uspravi te poñe do kamina; i stojeći tu gledaše u klade što su plamsale, i na njihov

poput mraza bijeli pepeo, i u srcolike palucave plamičke.

— Basile, ja čekam — oglasi se mladić hladno i jasno.

Hallward se okrenu.

— Evo što vam imam reći — uskliknu. — Morate mi dati bilo kakav odgovor na te

strašne optužbe što su ih iznijeli protiv vas. Ako mi kažete da su od početka do

kraja izmišljene, povjerovat ću vam. Porecite sve te laži, Doriane, porecite ih! Zar

ne vidite, koliko patim? Bože moj! Ne recite mi da ste zao čovjek, pokvarenjak i

besramnik!

Dorian se Gray smješkao. Usne mu se prezirno zgrčiše.

— Hodite gore, Basile — produži mirno. — Ja danomice upisujem svoj život u

dnevnik, koji nikada neće biti iznesen iz sobe u kojoj ga pišem. Ako doñete sa

mnom, pokazat ću vam ga.

— Evo me, Doriane, već idem, ako vi to želite. Vidim da već neću stići na svoj

vlak. Svejedno. Mogu i sutra putovati. Ali ne tražite od mene da još noćas bilo što

čitam. Želim samo odgovor na svoje pitanje.

— Odgovorit ću vam gore, jer ovdje to ne bih mogao učiniti. Nećete morati dugo

čitati.

XIII POGLAVLJE

Iziñe iz sobe i poče se uspinjati stepenicama, a Basil za njim ukorak. Hodali su

tiho, kao što to ljudi instinktivno čine noću. Svjetiljka je bacala fantastične sjene na

zid i stube. Nekoliko je prozora zazveckalo od vjetra, što se napolju bješe podigao.

Kad stigoše do najvišeg odmorišta, Dorian stavi svjetiljku na pod, pa izvadi ključ i

okrenu ga u bravi.

— Vi dakle hoćete da vam na svaki način odgovorim? — upita ga tiho.

— Da.

— Bit će mi vrlo drago — odgovori on sa smiješkom. A zatim dodade malo

oštrijim glasom. — Vi ste jedini čovjek na svijetu koji ima prava da o meni sve

zna. Vi ste mnogo jače umiješani u moj život nego što mislite. — I podigavši

svjetiljku, otvori vrata i uñe. Hladan val zraka udari im u susret, i plamen svjetiljke

načas liznu uvis mutno-narančast. Podiñe ga jeza. — Zatvorite vrata za sobom —

prošapta stavljajući svjetiljku na stol.

Hallward u čudu pogleda oko sebe. Soba je izgledala kao da već godine i godine

nitko nije u njoj stanovao. Osim stola i stolice činilo se da se sav namještaj sastojao

od izlinjala goblena na zidu, neke zastrte slike, starog talijanskog cassonea i

jednoga gotovo praznog ormara za knjige. Kad je Dorian Gray zapalio napol

dogorjelu svijeću, koja stajaše na ogradi kamina, Hallward vidje da je sva soba

pokrivena prašinom, a sag na podu izrešetan poderotinama. Iza drvene zidne oplate

prošiša miš. Odaja je zadajala vlažnom truleži.

— Vi dakle mislite, Basile, da samo bog može zagledati u dušu? Povucite zastor sa

slike pa ćete zagledati u moju.

Taj glas bijaše hladan i okrutan.

— Vi ste poludjeli, Doriaine, ili sada nešto glumite — promuca Hallward mršteći

se.

— Nećete? Onda moram sam — reče mladić i sitrže zavjesu s motke i baci je na

pod.

Krik užasa ote se slikaru s usana, kad je u nejasnoj rasvjeti ugledao na platnu

iznakaženo lice koje mu se kesilo. U izrazu toga lica bijaše nešto što ga je

prožimalo gañenjem i odvratnošću. Gospode bože! To lice u koje je gledao, bijaše

lik Doriana Graya! Odurna rugoba, ili ma što ona bila, još nije posvema uništila

divnu ljepotu. Još se uvijek malo zlatila prorijeñena kosa, a na čulnima usnama još

je uvijek bilo malo rumenila. U podbuhlim očima ostao je još tračak blagog

plavetnila. Plemenite crte fino izvajanih nosnica i vrata još su se uvijek nazirale.

Da, to bijaše Dorian Gray. Ali tko je naslikao taj lik? Činilo mu se da prepoznaje

rad svoga kista, a i okvir bijaše izrañen po njegovu nacrtu. Pomisao koja mu

bijesnu mozgom, bijaše mahnita, pa ipak — spopade ga neki strah. Dohvati

zapaljenu svijeću i prinese je slici. U lijevom uglu bijaše ispisano njegovo ime

jarkocrvenim slovima.

To bijaše gadna parodija, podla, niska satira. Nikada on to nije naslikao. Pa ipak, to

je njegova slika. Znao je to i bi mu jkao da mu se sva krv, što se još čas prije

vatreno burkala u žilama, odjednom skrutila u led. Njegova slika! Što znači to?

Zašto se promijenila? Okrenu se i pogleda Doriana Graya očima bolesna čovjeka.

Usta mu se trzala, a jezik kao da se sasušio, te nije mogao ni da zausti. Prijeñe

rukom preko čela, orošena kapima hladna znoja.

Mladi je čovjek stajao naslonjen o gornju policu kamina, gledajući ga onim

čudnovatim izrazom što ga zapažamo na licima ljudi koji zaneseno prate glumu

velika umjetnika. U tom izrazu nije bilo ni zbiljskog bola ni zbiljske radosti. Bijaše

to samo strast gledaoca, čije su oči možda trenutačno sinule pobjedničkim sjajem.

Bio je izvukao cvijet iz zapučka i udisao njegov miris, ili se pretvarao da to čini.

— Što znači to? — uskliknu Hallward naposljetku. Vlastiti mu je glas zvučao u

ušima resko i čudnovato.

— Prije mnogo godina, kada bijah gotovo dječak — prousti Dorian Gray, mrveći

cvijet u šaci — vi ste me upoznali, laskali ste mi i poučili me da se ponosim

svojom lijepom vanjštinom. Jednog ste me dana predstavili nekome svom

prijatelju, koji mi je obasnio divno čudo mladosti, a vi ste u one dane upravo

dovršavali moj portret, koji mi je otkrio divno čudo ljepote. I jednom, u časovitoj

ludosti, a ni dan-danas ne znam da li se zbog toga kajem ili ne, izrekoh želju, koju

ćete vi možda nazvati molitvom...

— Sjećam se! O, kako se dobro toga sjećam! Ne, takva stvar nije moguća! Soba je

vlažna. Plijesan je zahvatila platno. Boje kojima sam slikao, zacijelo su u sebi

imale neki poguban mineralni otrov. Velim vam, takva stvar nije moguća.

— Ah, što nije moguće? — smrsi mladi čovjek, pa poñe do prozora i pritisnu čelo

na hladno zamagljeno staklo.

— Rekoste mi da ste sami uništili sliku.

— Prevario sam se. Ona je mene uništila.

— Ne vjerujem da je to moja slika.

— Zar ne možete u njoj nazreti svoj ideal? — upita ga Dorian gorko.

— Moj ideal, kako vi to nazivate ...

— Kako ste vi to nazvali...

— U njemu nije bilo nikakva zla, ničega besramnog. Vi ste mi bili ideal, kakav

više neću naći. A ovo je lice satira.

— Ovo je lice moje duše.

— Kriste bože! Što sam ja to obožavao! Ovo lice ima ñavlje oči.

— Svi mi nosimo u sebi i Raj i Pakao, Basile — uskliknu Dorian i diže ruke u

beznadnom očaju.

Hallward se ponovo okrenu portretu te se zagleda u nj.

— O bože! — povika. — Ako je to istina, i vi ste zaista to učinili od vašeg života,

onda ste zacijelo još gori nego što zamišljaju oni koji vas ogovaraju! — I on opet

prinese svijeću bliže slici i stade je pomno ispitivati. Površina kao da bijaše sasvim

netaknuta i onakva kakva je bila kada je završio sliku. Trulež i sve strahote izbijale

su dakle iznutra. Uslijed nekoga čudesnog ubrzanja unutrašnjeg životnog procesa

guba grijeha pomalo je izjedala sliku. Raspadanje mrtvog tijela, koje počiva na dnu

vode, nije moglo biti strašnije.

Ruka mu zadrhta, svijeća ispade iz svijećnjaka na pod i ostade tu prituljena

plamena. Ugasi je zgazivši plamičak Zatim se sroza na rasklimanu stolicu, koja

stajaše kraj stola, i zari lice u šake.

— Milostivi bože! Doriane, kakve li pouke, kakve strašne pouke! — Nije dobio

odgovora, ali je mogao čuti kako mladi čovjek jeca kraj prozora. — Molite se,

Doriane, molite se — promuca. — Kako ono bješe što su nas učili u djetinjstvu?

'Ne uvedi nas u napast. Oprosti nam duge naše. Izbavi nas od zla' Hajde da se

zajedno pomolimo. Molitva vaše oholosti bila je uslišena. Možda će i molitva

vašega skrušenog pokajanja biti uslišena. Suviše sam vas obožavao. I stiže me

kazna. A vi ste sami sebe suviše obožavali. I sada smo obojica kažnjeni.

Dorian se Gray polako okrenu i pogleda ga suznih očiju.

— Prekasno, Basile — šapnu jedva čujnim glasom.

— Nikada nije prekasno. Kleknimo i pokušajmo se sjetiti neke molitve koju smo

već davno zaboravili. Zar nije negdje napisan sitih 'Pa makar vaši grijesi bili kao

grimiz, učinit ću ih bijelim kao snijeg'?

— Te mi riječi više ništa ne kazuju.

— Šutite! Ne govorite tako. Već ste dosta zla počinili u životu. Bože moj, zar ne

vidite kako nam se to prokleto strašilo izruguje?

Dorian Gray pogleda u sliku, i odjednom ga obuze neodoljiva mržnja prema Basilu

Hallwardu: kao da ga je s tim osjećajem nadahnula slika na platnu, ili kao da isu

mu one iskešene usne došaptavale riječi mržnje. Raspomamljen bijes progonjene

zvijeri probudi se u njemu, te je zamrzio čovjeka koji je sjedio za stolom, jače nego

je ikad u životu išta mrzio. Unezvjerenim pogledom šibao je oko sebe. Nešto je

blistalo na šarenoj škrinji, koja stajaše njemu nasuprot. Pogled mu se ustavi na tom

predmetu. Znao je što je. Bijaše to nož što ga je onomad donio ovamo gore da

presiječe neko uže, te je poslije zaboravio da ga odnese. Poñe polako prema nožu,

a pri tom morade proći pokraj Hallwarda. Tek što je bio iza Hallwarda, zgrabi nož i

okrenu se. Hallward se pomače na stolici kao da će ustati. On nasrnu na nj, zarine

mu nož u veliku venu iza uha, pritisnu mu glavu o stol, te onda još nekoliko puta

zamahne i zabije nož u svoju žrtvu.

Oču se prigušen krik i strašno krkljanje čovjeka koji se guši u krvi. Triput sunuše

uvis grčevito ispružene ruke, mlatarajući po zraku groteskno ukočenim prstima. Još

ga je dvaput udario nožem, no čovjek se i ne mače. Nešto poče kapati na pod.

Pričeka časak, još uvijek pritiskujući glavu na stol. Zatim baci nož na stol i stade

osluškivati.

A čuo je samo jednolično kapkanje krvi po proderanu sagu. Otvori vrata te iziñe na

odmorište. U kući je vladala potpuna tišina. Nitko se nije micao. Nekoliko je

časaka stajao nagnut nad priručjem, zureći u crnu pomrčinu. Zatim izvuče ključ,

vrati se u sobu, te zaključa vrata.

Ono strašno nepokretljivo nešto sjedilo je još uvijek na stolici, pognute glave,

naslonjeno preko stola, pogrbljenih leña i fantastično dugih ruku. Da nije na

potiljku zajapila duboka crvena rana, da na stolu nije bilo one crne lokve krvi što se

polako širila, činilo bi se da taj čovjek samo spava.

Kako se brzo sve to slučilo! Osjećao je neko čudnovato spokojstvo, te poñe do

staklenih vrata, otvori ih i stupi na balkon. Vjetar bješe rastjerao maglu, i nebo je

sada bilo nalik na čudesan paunov rep iskićen milijunima zlatnih očiju. Pogleda

dolje i vidje stražara gdje na svom ophodu šiba dugim mlazom svjetlosti svoje

svjetiljke po vratima u san utonulih kuća. Grimizna mrlja jednog hansoma, koji je

tek sporo odmicao, pokaza se na zaokretu ulice i začas opet nestade. Neka žena,

kojoj je šal lepršao na vjetru, odmicala je posrćući duž ograda. Ovda-onda zastala

bi i osvrnula se. A onda odjednom zapjeva hrapavim glasom. Stražar prijeñe preko

ulice bez ikakve žurbe i nešto joj reče. I ona otetura dalje, smijući se. Studen je

vjetar zapuhivao preko trga. Plinski su jezičci treperili, i njihova je svjetlost

postajala plava, a ogoljelo drveće njihalo je svoje crne grane, nalik na željezno

šiblje. Naježivši se od studeni, Dorian poñe natrag i zatvori vrata za sobom.

Kada je stigao do vrata, okrenu ključ i otvori ih. Ubijenog čovjeka nije ni

pogledao. Osjećao je da je najhitnije u čitavoj stvari da uopće i ne pokuša sebi

objasniti što se zapravo dogodilo. Prijatelja, koji je naslikao taj kobni portret što je

postao uzrokom sve njegove bijede i nevolje, nestalo je iz njegova života. I to je

dovoljno.

Onda se sjeti svjetiljke. To bijaše dosta rijedak maurski rad, sav od zagasita srebra,

s utisnutim arabeskama od politiranog čelika, ukrašen nebrušenim tirkizima.

Možda će mu sluga primijetiti da je nema pa će doći do kojekakvih pitanja. Časak

je oklijevao, zatim se vrati i uze je sa stola. Pri tom nije mogao izbjeći a da ne vidi

mrtvo tijelo. Kako li je bilo ukočeno, mirno! Kako su se strašno bijeljele te velike

šake! Mrtvac bijaše nalik na voštanu figuru.

Zaključavši vrata za sobom, tiho se odšulja niza stepenice. Drvenarija je škriputala

i kao da je cviljela od bola. Zastajkivao je 1 čekao. Ne: sve bijaše potpunoma tiho.

Čuo se samo bat njegovih koraka.

Kad se vratio u knjižnicu, ugledao je u kutu torbak i ogrtač. To je trebalo negdje

sakriti. Otvori tajni pretinac na zidnoj oplati, u kojem je skrivao odijela za svoje

noćno prerušavanje, i ugura stvari unutra. Lako će ih poslije spaliti. Nato izvuče

sat. Bilo je dvadeset minuta do dva.

Sjede i zaveze se u misli. Iz godine u godinu, gotovo svakog mjeseca, vješaju ljude

u Engleskoj za djelo kakvo je on sada počinio. Zrak mora da je bio prožet nekom

suludom strašću ubijanja. Neka se crvena zvijezda suviše približila Zemlji... Pa

ipak, zar je itko mogao iznijeti kakav dokaz protiv njega? Basil je Hallward izišao

iz kuće u jedanaest sati. Nitko ga nije vidio da se vratio. Većina služinčadi bijaše u

Selby Royalu. Njegov sluga bješe već legao... Pariz! Da. Basil je otputovao u

Pariz, i to ponoćnim vlakom, kako je i namjeravao. Kako je u svemu bio vrlo

povučen, proći će nekoliko mjeseci prije no što se porodi kakva sumnja. Nekoliko

mjeseci! A prije toga bit će dovoljno prilike da se uništi svaki trag koji bi ga

mogao odati.

Odjednom mu sinu neka misao. Obuče svoju bundu, stavi šešir na glavu, te poñe u

trijem. Tamo je stajao i osluškivao teške korake stražara po pločniku, i vidje kako

snop svjetlosti njegove sljepice šibnu preko prozorskog stakla. Stade pritajena

daha.

Dočas povuče zasun i spuznu iz kuće, te bez i najmanjeg šuma zatvori vrata za

sobom. Zatim stade zvoniti. Nakon nekih pet minuta pojavi se njegov sluga, tek

napola obučen i sav dremovan.

— Žao mi je što sam vas morao probuditi, Francis — reče te uñe u kuću. — Ali

sam zaboravio ključ. Koliko je sati?

— Dva i deset, milostivi gospodine — odvrati čovjek, pogledavši žmirkajući na

sat.

— Dva i deset? Strašno kasno! Sutra me morate probuditi u devet. Imam posla.

— Molim lijepo, milostivi gospodine.

— Je li me tko tražio večeras?

— Gospodin Hallward, milostivi gospodine. Zadržao se ovdje do jedanaest sati, a

onda je morao otići da ne bi zakasnio na vlak.

— O baš mi je žao što se nismo vidjeli. Je li mi što poručio?

— Nije, milostivi gospodine. Tek toliko da će vam pisati iz Pariza, ako vas ne nañe

u klubu.

— U redu, Francis. Ne zaboravite da me sutra probudite u devet.

— Neću, milostivi gospodine.

Momak u papučama odšljapka niz hodnik.

Dorian Gray baci kaput i šešir na stol te poñe u knjižnicu. Četvrt sata šetkao se po

sobi gore-dolje, grizući usne i razmišljajući. Onda dohvati Adresar s police i uzme

listati po knjizi 'Alan Campbell, 152, Hetford Street, Mayfair'. Da, to je čovjek koji

je sada bio potreban.

XIV POGLAVLJE

Sutradan u devet sati izjutra uñe u njegovu sobu sluga sa šalicom čokolade na

poslužavniku i povuče rebrenice na prozorima. Dorian spavaše sasvim spokojno,

ležeći na desnoj strani, s jednom rukom pod obrazom. Izgledao je kao dječak,

zamoren igrom ili učenjem.

Sluga mu se morade dvaput dotaći ramena dok se on konačno probudio, a kada je

otvorio oči, blag osmijeh zatitra oko njegovih usana, kao da još tone u nekom

divnom snu. Ali nije sanjao. Noćni mu počinak nisu narušavala nikakva priviñenja,

ni radosna ni bolna. No mladost se smješka i bez razloga. I to je jedna od njenih

najvećih draži.

Okrenu se, podboči se laktom i stade srkati čokoladu. Blago studenačko sunce

plavilo je sobu. Nebo bijaše vedro a zrak ugodna topao. Gotovo kao svibanjsko

jutro.

Noćašnji dogañaji stadoše mu se malo po malo šuljati u mozak tapkajući tiho

okrvavljenim nogama, iskrsavajući užasnom jasnoćom. On se jezivo lecnu pri

pomisli na sve ono što je prepatio, i načas ga spopade ono isto čudnovato osjećanje

mržnje prema Basilu Hallwardu što ga je nagnalo da ga ubije za stolom, i on se sav

ledio od bijesa. A mrtvac je još uvijek sjedio (tamo gore, sada obasjan sunčevom

svjetlošću. Kako je to jezivo! Takve su grozote za noćnu pomrčinu, a ne za danje

svjetlo.

Osjeti da će mu se smučiti ili da će poludjeti, bude li i dalje razmišljao o tome što

je prepatio. Ima grijeha, kojih očaravajuća draž dolazi jače od izražaja u sjećanju

negoli u samom sagrešenju, ima neobičnih pobjedničkih slavlja, koja više gode

ponosu negoli strasti, slavlja koja duhu pružaju veću nasladu od bilo koje što su

nam pružili ili će nam ikada moći da pruže naša čula. No ovaj grijeh bijaše nešto

drugo. Trebalo ga je iščupati iz misli, omamiti i uspavati, ugušiti ga da ne bi ugušio

samoga grešnika.

Kada je otkucnuo dvogubi zvon pola sata, on prijeñe rukom preko čela, a zatim

naglo ustade, poče se oblačiti, čak pažljivije negoli obično, poklanjajući osobitu

pažnju izboru kravate i kravatne igle, promijenivši više puta prstenje. I za

doručkom je sjedio duže nego obično, uzimajući čas od ovog, čas od onog jela,

razgovarajući sa slugom o novim livrejama koje je nakanio naručiti za poslugu u

Selbyju, i čitajući pisma koja je primio. Poneka bi mu izmamila smiješak. Tri mu

bijahu dosadna. Jedno je pročitavao nekoliko puta, pa ga onda razderao, pomalo

ozlojeñen. 'Strašno, što žene sve upamte!' kako jednom reče lord Henry.

Pošto je popio crnu kavu, polako prijeñe ubrusom preko usana, dade znak sluzi da

čeka, poñe do stola, sjede i napisa dva pisma. Jedno stavi u džep, a drugo pruži

momku.

— Francis, odnesite to u Hetford Street 152, a ako gospodin Campbell nije u

Londonu, tražite njegovu adresu.

Tek što je ostao sam, zapali cigaretu te poče crtkati po arku papira, najprije cvijeće,

zatim arhitektonske oblike, a onda neka lica. Odjednom primijeti kako su sva lica

fantastično nalik na Basila Hallwarda. Namršti se i, ustavši priñe ormaru za knjige

te nasumce izvuče jedan svezak. Odlučio je da ne misli na ono što se dogodilo, dok

to ne bude neophodno potrebno.

Ispruživši se na divanu, pogleda naslovnu stranu knjige. Bijahu to Gauitierove

pjesme 'Émaux et Camée' u Charpentierovu izdanju na japanskom papiru, s

Jacquemartovim bakrorezima. Knjiga bijaše uvezana u limunastozelenu kožu,

ukrašenu rukom izrañenim zlatnim šarama, tu i tamo s pokojim šipkovim plodom.

Dobio je na dar od Adriana Singletona. Listajući, pogled mu pade na pjesmu o

Lacenaireovoj107 108 hladnoj žutoj ruci 'du supplice encore mal lavée' s

crvenkastim pahuljastim dlačicama i s onim doigts de faune'.109 I tada pogleda u

svoje bijele utanjene prste, i podiñe ga jeza, ma kako nastojao da se svlada; pa

nastavi čitati, sve dok ne doñe do onih ljupkih stihova, ispjevanih Veneciji:

Sur une gamme chromatique,

Le sein de perles ruisselant,

La Vénus de l'Adriatique

Sort de l'eau son corps rose et blanc.

Les dômes, sur l'azur des ondes

Suivant la phrase au pur contour,

S'enflent comme des gorges rondes

Que souléve un soupir d'amour

L'esquif aborde et me dépose,

Jetant son amarre au pilier,

Devant une façade rose,

Sur le marbre d'un escalier'

Sred Jadrana plava sad se budi

Venera bajna u prsku vala,

biserne kapi krase joj grudi;

107 Pierre François Lacenaire, roñen 1800, smaknut u Parizu 1836. — Ubojica u

zatvoru zauzeo pozu buntovnika protiv društva; s najvećim cinizmom opisao svoja

zlodjela u uspomenama »Souvenirs«. (Prev.) 108 'Du supplice encore mal lavée' —

'sa još neopranih tragova mučenja!' (Prev.) 109

'Doigts de faune — 'faunskim prstima. (Prev.)

rumenobijelo se rascvjetala.

Azurni vali, pomamno ludi,

bijelo joj tijelo ljube i njišu,

strasno se òble kô zrele grudi,

što strašću plamte i ljubav dišu.

I prista barka do mramor-skalâ,

o bitvu vežem brodarsko uže;

preda mnom tad je palača sjala,

dišuć ljepotom crvene ruže.)

Kako li su divni ti stihovi! Gutajući ih, čovjek kao da plovi zelenim kanalima

ružičastog biserastog grada, sjedeći u crnoj gondoli posrebrena kljuna, lahorom

uzbibanih zastora. Sami retci podsjećahu na tirkizmodre brazde koje nas prate kad

plovimo prema Lidu.110 Nagli odsjevi titravih boja učiniše mu se kao oni blistavi

golubovi, kojih se gipko tijelo prelijeva opalnim i duginim odbljescima kad

lepršaju oko vitkog, poput saća čipkastog Campanila, ili tako dražesno šetkaju po

sumornoj sjeni prašinom zapuhnutih arkada. Zabacivši glavu, napol zatvorenih

očiju, bez prestanka je ponavljao ona dva posljednja stiha:

Devant une façade rose,

Sur le marbre d'un escalier.

Sva je Venecija sažeta u ta dva stiha. Sjećao se jeseni što ju je tamo proveo, i divne

ljubavi koja ga je nagonila na mahnite i dražesne ludosti. Romantike ima posvuda.

Ali je Venecija, poput Oxforda, sačuvala svoju pozadinu kao stvorenu 110

Lido — plaža kod Venecije; svjetsko kupalište. (Prev.) za romantiku, a svakoj

romantičnoj duši pozadina je sve, ili gotovo sve. Basil je neko vrijeme proveo

zajedno s njim, te je ludovao za Tintorettom.111 Jadni Basil! Kako li strašna bješe

njegova smrt!

Uzdahnu, ponovo se lati knjige i pokuša zaboraviti. Čitao je o lastavicama koje

ulijeću i izlijeću po malim kavanama u Smirni, gdje hadžije sjede a prsti im se

poigravaju sa zrnima brojanice od jantara, a trgovci s čalimama na glavi puše na

duge, kićankama ukrašene čibuke, vodeći ozbiljne razgovore; čitao je o Obelisku

na Place de la Concorde,112 koji samotno strši u svom progonstvu bez sunca i,

plačući granitne suze, čezne za toplim Nilom po kojem pluta lotosove cvijeće,

čezne za Sfingama i ružičastim ibisima, bijelim jastrebovima sa zlaćanim

pandžama, za krokodilima u kojih su oči poput malih berila, a koji gmižu po

zelenom mulju iz kojeg se para diže; stao je razmišljati o onim stihovima, koji iz

mramora, topla od mnogih cjelova, izmamljuju glazbu, pričajući nam o onom

čudnovatom kipu, što ga Gautier usporeñuje s glasom kontra-alta, o onom monstre

charmant,113 što se čuva u porfirnoj odaji u Louvru. No do malo vremena knjiga

mu pade iz ruku. Postade nervozan, obuze ga jezovita strava. Što onda ako Alan

Campbell nije u Engleskoj? Proći će dani i dani do njegova povratka. A možda će

odbiti da doñe. Što onda? Svaki je trenutak bio od životne važnosti.

Nekoć, prije pet godina, bili su veliki prijatelji — gotovo nerazdruživi. Onda se to

prisno prijateljstvo odjednom okončalo. Kad bi se sada susreli u društvu, samo bi

se Dorian Gray smješkao, ali Alan nikada.

To bijaše neobično darovit mlad čovjek, iako nije imao pravoga smisla za

111 Tintoretto (zapravo Jacopo Eobusto 1518—1594) — venecijski slikar, ñak

Tizianov, (Prev.) 112 Obelisk što ga je Napoleon dao dopremiti iz Egipta i

postaviti u Parizu, na Place de la Concorde. (Prev.) 113

Monstre charmant — dražesno čudovište. (Prev.) umjetnost, a ono malo

razumijevanja što je imao za ljepotu poezije, imao je zahvaliti samo Dorianu

Grayu. Znanost bijaše njegova najveća strast. U Cambridgeu je velik dio vremena

provodio radeći u laboratoriju i položio je ispit iz prirodnih znanosti s izvrsnim

uspjehom. I doista, on se i sada bavio kemijskim istraživanjima, te je imao svoj

laboratorij, u kojem bi po cio dan radio iza zaključanih vrata, na veliku žalost svoje

majke, koja je vruće željela da kandidira za parlament, te je imala neke nejasne

predodžbe da je kemičar čovjek koji izrañuje lijekove po liječnikovu receptu. Ne to

je ipak bio i izvrstan muzičar, te je svirao violinu i glasovir bolje od mnogih

amatera. I baš ih je glazba zapravo zbližila — glazba i ona neobjašnjiva privlačnost

kojom kao da je Dorian djelovao na druge kad je god to htio, a često i sasvim

nesvjesno. Upoznali su se jedne večeri kod Lady Berkshire, kad je kod nje svirao

Rubinstein,114 a poslije toga ljudi bi ih često viñali zajedno u Operi i na svim

dobrim koncertima. Osamnaest mjeseci trajalo je njihovo prisno prijateljstvo.

Campbell je gotovo sve slobodno vrijeme provodio u Selby Royalu ili u

Dorianovoj kući i Grosvenor Squareu. Za nj, kao i za mnoge druge, Dorian Gray

bijaše prototip svega što nas u životu očarava i zadivljuje. Jesu li se posvañali ili

nisu, to nitko ne bi znao reći. No ljudi su primijetili da bi jedva i progovorili koju

riječ jedan s drugim kad bi se gdje susreli, i da je Campbell napuštao svako društvo

tek što bi se Dorian pojavio. A i promijenio se — pokatkad je bio vrlo

melankoličan, a činilo se da je gotovo sasvim zanemario glazbu; nikada više nije

svirao, a kad bi ga zamolili da svira, ispričavao bi se kako je i suviše zaposlen

znanstvenim radom te nema vremena da vježba. A to doista bijaše istina. Svakim je

danom pokazivao sve veće zanimanje za biologiju, a njegovo se ime jedanput ili

dvaput spominjalo po znanstvenim časopisima u vezi s nekim neobičnim

eksperimentima.

Toga je čovjeka Dorian Gray sada iščekivao. Svakog je časa pogledao na sat. I 114

Anton Rubinstein (1829—1894) — ruski pijanist i kompozitor. (Prev.) dok su

minute tako prolazile, njegovo je uzbuñenje bivalo sve veće. Napokon ustade, te se

ushoda po sobi, nalik na lijepu zvjerku u kavezu. Pravio je velike korake, a u

njegovu držanju kao da je bilo nešto pritajeno. U rukama je osjećao neku

čudnovatu studen.

Ta je neizvjesnost postajala nesnosna. Vrijeme kao da je puzećki odmicalo

olovnoteškim nogama, dok njega samog kao da su olujne vjetrine bacale na rub

pećine crna ponora ili kakve bezdane provalije. A on je znao što ga ondje čeka, i

gotovo da je to i vidio, te je cepteći od groze vlažnim rukama zatiskivao upaljene

očne kapke, kao da bi htio samom mozgu oduzeti vid i zjenice utisnuti duboko u

očne duplje. Ali ništa nije pomoglo. Mozak se tovio svojom vlastitom hranom, a

mašta, izvitoperena jezom, savijala se od bola kao živ stvor, plesala kao nakazna

marioneta u kakvoj vašarskoj šatri, kesila se svaki čas kroz neku drugu obrazinu. A

zatim, odjednom, kao da je Vrijeme stalo. Da, doista: onaj slijepi stvor koji je teško

disao, više nije puzao i, pošto je Vrijeme sada bilo mrtvo, strašne misli sunuše na

nj, iskopaše iz groba odvratnojezivu budućnost i baciše je preda nj. I on je zurio u

tu budućnost, i skamenio se od užasa.

Napokon se otvoriše vrata, te uñe njegov sluga. On ga pogleda staklenim očima.

— Gospodin Campbell, milostivi gospodine — reče momak.

Uzdah olakšanja prijeñe preko Dorianovih sasušenih usana, i obrazi mu se opet

zarumenješe.

— Francis, uvedite ga odmah. — Osjećao je da je ponovo bio onaj stari Dorian.

Nestade kukavštine koja bješe njime ovladala.

Sluga se pokloni te iziñe. Dočas uñe Alan Campbell, a izgledao je vrlo ozbiljan i

blijed, to bljeñi jer mu je kosa bila crna poput uglja, a obrve tamne.

— Alane, lijepo je to od vas! Hvala vam što ste došli.

— Bio sam odlučio da nikad više ne stupim preko praga vaše kuće, Gray. No vi ste

mi pisali da je to pitanje života i smrti. — Glas mu bješe tvrd i hladan. Govorio je

polako i odmjereno. Neki je prezir izbijao iz njegovih oštrih i pronicavih očiju,

kojima je netremice gledao u Doriana. Obje je ruke i dalje držao u džepovima

astrahanske bunde, i kao da nije ni primijetio ruke koju mu je prijatelj pružio na

pozdrav.

— Da, Alane, to je pitanje života i smrti, i ne samo za jednu osobu. Sjednite.

Campbell sjede za stol, a Dorian se smjesti nasuprot njemu. Pogledi se dvojice

muškaraca sukobiše. U Dorianovu pogledu bilo je beskrajne samilosti. Znao je

kako je strašno to što će sada učiniti.

Časak je vladao mučan tajac, a zatim se nagnu naprijed i reče sasvim mirno, ali

pažljivo motreći utisak svoje riječi na licu čovjeka po kojega je bio poslao:

— Alane, u zaključanoj sobi i najgornjem katu ove kuće za stolom sjedi mrtav

čovjek. Ima već deset sati otkako je mrtav. Ne mičite se i ne gledajte me tako. Tko

je taj čovjek, zašto je umro i kako je umro, to se vas ništa ne tiče. Vi morate samo

da ...

— Dosta, Gray. Ništa više ne želim znati. I mene se ne tiče da li je sve to istina što

ste mi sada rekli, ili nije. Najodlučnije odbijam da budem umiješan u vaš život.

Zadržite svoje grozne tajne za se. One me više nimalo ne zanimaju.

— Alane, one će vas morati zanimati. Ova će tajna morati da vas zanima. Meni vas

je strašno žao, Alane, ali ne mogu na ino. Vi ste jedini čovjek koji je kadar da mi

pomogne. Prisiljen sam da vas umiješam u tu stvar. Nemam drugog izlaza. Alane,

vi se bavite prirodnim znanostima. Vi se razumijete u kemiju i slične stvari. Već

ste vršili takve eksperimente. Evo što vam je činiti: da uništite ono mrtvo tijelo

tamo gore, da ga uništite tako da ne ostane ni traga od njega. Nitko nije vidio toga

čovjeka da je ušao u kuću. Štoviše, svi misle da je on sada u Parizu. Proći će

nekoliko mjeseci prije nego što će primijetiti da je nestao. A kada to primijete,

ovdje se ne smije naći ni najmanji trag. Alane, vi morate njega, i sve što njemu

pripada, pretvoriti u pregršt pepela što ga mogu rasuti.

— Doriane, vi ste poludjeli.

— O, samo sam čekao da me nazovete Dorianom.

— Vi ste poludjeli, velim vam — poludjeli ste, kad možete zamisliti da ću i prstom

maknuti da vam pomognem. Da, poludjeli ste, kad mi možete priznati tu strahotu.

Ma što to bilo, ja neću ni da čujem za tu stvar. Zar mislite da ću radi vas staviti na

kocku svoj dobar glas? Što se mene tiču vaši sotonski poslovi?

— Alane, taj je čovjek počinio samoubojstvo.

— To mi je drago. Ali tko ga je natjerao na to? Bit će da ste vi to skrivili.

— Odbijate li da to učinite za me?

— Razumije se da odbijam. Neću ni da čujem za tu stvar. Što je meni stalo do toga

da se vi osramotite. Drugo niste ni zaslužili. Ja se ne bih ni najmanje žalostio da

vas vidim obeščašćena, javno obeščašćena. Kako se samo usuñujete da baš mene

od svih ljudi na svijetu umiješate u tu grozotu? Mislio sam da bolje poznajete

ljudske karaktere. Bit će da vas vaš prijatelj, lord Henry Wotton nije mnogo

poučavao filozofiji, iako ste mnogo šta od njega naučili. Ništa me neće nagnati da

učinim samo jedan korak za vas. Niste se obratili na pravog čovjeka. Tražite od

kojeg svojeg prijatelja da vam pomogne, a ne od mene.

— Alane, tu je umorstvo posrijedi. Ja sam ga ubio. Vi i ne slutite koliko sam zbog

njega prepatio. Ma kako sada izgledao moj život, taj je čovjek više od jadnoga

Harryja utjecao na me da postanem takav kakav sam sada, i da me upropasti.

Možda on to nije htio, ali je učinak isti.

— Umorstvo! Bože mili, Doriane, zar ste već tako duboko pali? Ja vas neću odati.

Ja se time ne bavim. Uostalom, uhvatit će vas i bez moga upletanja. Nitko ne izvrši

zločin a da pritom ne počini kakvu pogrešku. Bilo kako bilo, ja ne želim biti u to

upleten.

— Pa ipak morate biti u to upleteni. Čekajte samo časak i slušajte što ću vam reći.

Samo slušajte, Alane. Ja od vas tražim samo to da izvršite neki znanstveni

eksperiment. Vi posjećujete bolnice i mrtvačnice, a sve one jezovite stvari što tamo

činite, ne mogu vas potresti. Ako biste vidjeli ovoga istog čovjeka gdje u nekoj

strašnoj dvorani za seciranje ili u u mekom smrdljivom laboratoriju leži na

metalnom stolu sa žljebovima, koji služe za otjecanje krvi, vi biste ga promatrali

kao izvrstan materijal za svoje pokuse. Nijedna dlačica na glavi ne bi vam se

naježila. I ne bi vam mi na um palo da činite neko zlo. Baš naprotiv, bili biste

uvjereni kako vršite neku veliku znanstvenu misiju za čovječanstvo, ili kako

uvećavate ljudsko znanje, ili kako zadovoljavate intelektualnu želju za znanjem, ili

što slično. Ja od vas tražim samo to što ste i prije toliko puta činili. A uništiti jedan

leš mora doista biti manje strašno od toga što vi obično činite. I ne zaboravite da je

taj leš dokazni materijal protiv mene. Ako ga pronañu, izgubljeni sam; a posve je

sigurno da će ga pronaći ako mi vi ne pomognete.

— Ja ne osjećam ni najmanju želju da vam pomognem. Vi kanda to zaboravljate.

Mene se čitava ta stvar uopće ne tiče. Ja u to ne ulazim.

— Alane, zaklinjem vas. Ta pomislite samo u kakvu sam položaju. Upravo

maločas, prije nego što doñoste, umalo se nisam onesvijestio od straha. Možda ćete

i vi jednog dana osjetiti takav strah. Ali ne! Ne mislite na to. Gledajte sve to sa

čisto znanstvenog stajališta. Vi ne ispitujete odakle dolaze ona mrtva tjelesa na

kojima vršite svoja istraživanja. Pa nemojte ni sada ništa pitati. Ionako sam vam

već previše rekao. Ali vas kumim i preklinjem, učinite to što vas molim! Alane,

jednom smo bili prijatelji!

— Ne govorite o onim danima, Doriane, koji su zauvijek mrtvi.

— Ali mrtvi ponekad ostaju. Onaj čovjek tamo gore neće otići. Sjedi za stolom,

pognute glave i ispruženih ruku. Alane, Alane! Ako mi ne pomognete, upropašten

sam. Alane, ta mene će objesiti! Zar ne shvaćate? Objesit će me za ono što sam

učinio.

— Nema nikakova smisla da produžimo tako. Ja najodlučnije odbijam da bilo što

poduzmem u toj stvari. Prava je ludost što vi to od mene tražite.

— Vi odbijate?

— Da.

— Preklinjem vas, Alane.

— Uzalud!

U očima Doriana Graya ponovo sinu onaj samilosni pogled. Zatim ispruži ruku,

dohvati komad papira i napisa nešto. Pročita dvaput što je napisao, pomno savi

papir i turnu ga preko stola. Nato ustade i priñe prozoru.

Campbell ga u čudu pogleda, zatim uze papir i rastvori ga. Dok je čitao, lice mu

problijedje sablasno, i on nemoćno klonu. Obuze ga strašan osjećaj slabosti. Bilo

mu je kao da mu srce u nekom praznom prostoru bije, bije tako snažno kao da će se

samo ubiti.

Poslije dvije-tri minute stravične šutnje, Dorian se okrenu, priñe mu i stade iza

njega, stavivši mu ruku na rame.

— Meni vas je silno žao, Alane — promrmlja — no vi ste me na to prisilili, i ja ne

mogu birati. Već sam napisao pismo. Evo ga. Vidite li adresu? Ako mi ne

pomognete, morat ću ga poslati. Ako mi ne pomognete, doista ću ga poslati. A vi

znate što će onda biti. No vi ćete mi pomoći. Sada mi više ne možete to odbiti.

Nastojao sam vas poštediti. Budite pravedni i priznajte da je tako. Bili ste

nepristupačni, grubi i uvredljivi. Postupali ste sa mnom, kako se još nitko nije

usudio sa mnom postupati — barem ne živ čovjek. I sve sam podnio. No sada je

kucnuo čas kada ja odreñujem uvjete.

Campbell sakri lice rukama; podiñe ga jeza.

— Da, sada je na mene red da odreñujem uvjete. Alane. I vama su oni već poznati.

Stvar je sasvim jednostavna. De, nemojte se toliko uzbuñivati. Nema druge, stvar

se mora izvršiti. Pogledajte stvari ravno u oči i izvršite je.

Campbell zastenja i sav se strese. Kucanje sata na kaminskoj polici njemu se činilo

kao da mu Vrijeme rastvara u atome samrtničke strave, od kojih je svaki bio

prebolan da ga podnese. Osjeti kao da mu željezni obruč polagano steže čelo, i kao

da je na nj već pala sramota koja mu je prijetila. Ruka na njegovu ramenu bila je

olovno-teška. To se ne da podnijeti. Bilo mu je kao da će ga ta ruka zdrobiti.

— No, Alane, morate odmah stvoriti odluku.

— Ja to ne mogu učiniti — odvrati mehanički, kao da su riječi kadre da promijene

njegov položaj.

— Morate. Ne možete birati. Ne oklijevajte.

Časak je kolebao.

— Ima li gore u sobi kakva peć?

— Da. Plinska peć s azbestom.

— Morat ću kući da uzmem neke stvari iz laboratorija.

— Ne, Alane, ne smijete napustiti ovu kuću. Napišite sve što vam je potrebno na

arak papira, i moj će sluga uzeti kola i donijeti stvari.

Campbell napisa nekoliko redaka, pritisnu posušilo na papir, a na omotu stavi

adresu svoga pomoćnika. Dorian uze listak i pročita ga pažljivo. Nato pozvoni,

preda ga sluzi te mu naredi da se što prije vrati sa zatraženim stvarima.

Kad se vrata predsoblja zatvoriše, Campbell se nervozno trže, ustade i priñe

kaminu. Tresao se kao u nekoj groznici. Gotovo dvadeset minuta nijedan ne

progovori ni riječi. Neka je muha zujala po sobi, a tiktakanje sata odzvanjalo kao

udarci čekića.

Kada je na satu izbilo jedan, Campbell se okrenu i gledajući u Doriana Graya

primijeti kako mu se oči orosiše suzama. U tom čistom i plemenitom izražaju

njegova tužna lica bilo je nešto što je raspaljivalo njegov bijes.

— Vi ste podlac bez stida i srama! — promrsi gnjevno.

— Tiho, Alane, vi ste mi spasili život — nato će Dorian.

— Vaš život? Svemogući bože, kakav je to život? Padali ste sve dublje iz poroka u

porok, a naposljetku ste dotjerali do ubojstva. Prisilili ste me da sada moram učiniti

to što od mene tražite, no na vaš život pritom uopće i ne pomišljam.

— Ah, Alane — smrmlja Dorian te uzdahnu — volio bih da osjećate samo tisućuti

dio sažaljenja što ga ja osjećam prema vama. — Još dok je govorio, okrenu se i

pogleda u vrt. Campbell mu na to i ne odgovori.

Poslije jedno desetak minuta oču se kucanje na vratima, te uñe sluga noseći

poveliku škrinju od mahagonijeva drveta s kemikalijama i velik kotur čelične i

platinske žice s dvije željezne spone čudnovata oblika.

— Da ostavim stvari ovdje, milostivi gospodine? — upita Campbella.

— Da — odvrati Dorian — i žao mi je, Francis, ali vas moram još nekamo poslati.

Kako se zove čovjek u Richmondu koji Selby opskrbljuje orhidejama?

— Harden, milostivi gospodine.

— Da — Harden. Morate odmah u Richmond, te osobno potražiti Hardena i reći

mu neka nam pošalje dvaput toliko orhideja nego što sam naručio, i to po

mogućnosti što više bijelih. Dan je lijep, Francis, a Richmond je zgodno mjestance,

inače vas ne bih namučio tim putovanjem.

— Ne smeta ništa, milostivi gospodine. U koliko da se vratim?

Dorian pogleda Campbella.

— Kako će dugo trajati vaš eksperiment, Alane? — upita ga mirno i ravnodušno.

Nazočnost treće osobe kao da ga je osobito ohrabrila.

Campbell se namršti i ugrize za usne.

— Otprilike pet sati — glasio je njegov odgovor.

— Onda, Francis, imate dovoljno vremena, te se možete vratiti u šest i po. Ali

počekajte: spremite mi još odijelo da se preobučem. A navečer ste slobodni. Neću

večerati kod kuće, pa mi nećete biti potrebni.

— Hvala, milostivi gospodine — reče momak te iziñe.

— A sada, Alane, ne smijemo časiti ni časa. Kako je teška ta škrinja! Ja ću vam je

ponijeti, a vi ponesite ostale stvari. — Govorio je vrlo brzo i zapovjednim glasom.

Campbell osjeti kako je Dorian njime ovladao. Zajedno iziñoše iz sobe.

Kada se uspeše na najviše odmorište, Dorian izvadi ključ i okrenu ga u bravi.

Zatim zastade. Pogled mu se uznemirio. Obuze ga groza te prošapta:

— Bojim se da ne mogu ući, Alane.

— To mi je svejedno. Ja vas ne trebam — odvrati Alana hladno.

Dorian odškrinu vrata i pritom ugleda iskreveljeno lice na slici obasjanoj suncem.

Pred njom je na podu ležao strgnuti zavjes. Sjeti se kako je prošle noći prvi put

zaboravio pokriti sudbonosno platno, i već htjede jurnuti naprijed, kadli sav

prestravljen ustuknu.

Kakve su se to strašne kapi rosile, crvene i blistave, na rukama, kao da se platno

znojilo krvavim znojem? Kako je to bilo grozno! — U tom času njemu se to činilo

mnogo groznijim od one tihe spodobe, za koju je znao da još uvijek zgrbljena sjedi

za stolom, a njena groteskno iskrivljena sjena na uprljanom sagu svjedočila je da se

ta spodoba nije makla, nego je ostala na istom mjestu gdje ju je ostavio.

Uzdahnu duboko te rastvori vrata malo jače, i naglo uñe poluzatvorenih očiju i

okrenute glave, čvrsto odlučivši da i ne pogleda mrtvaca. Onda se nagnu, dohvati

zlaćanogrimizni zavjes i baci ga preko slike.

Zatim stade; od straha se ne smjede okrenuti, nego poče razgledavati zamršene šare

bogatoga tkiva pred sobom. Čuo je kako je Campbell unio tešku škrinju, željezne

spone i ostale stvari, koje su mu morali donijeti da bi mogao izvršiti svoj strašni

posao. I on se u čudu pitao da li su se Alan i Basil Hallward nekoć poznavali, a ako

jesu kakvo su mišljenje imali jedan o drugome.

— Ostavite me sada nasamo — oču neki strogi glas za sobom.

On se okrenu i pobježe iz sobe, jedva svjestan prizora što mu se načas ukazao:

tijelo je mrtvaca bilo zabačeno unatrag, i Campbell je zurio u to lice što se caklilo

žutim sjajem. Silazeći niza stepenice, čuo je kako se ključ u bravi okrenuo.

Bilo je već davno prošlo sedam sati kad se Campbell vratio u knjižnicu. Bio je

blijed, ali savršeno miran.

— Učinio sam što ste od mene tražili — promrmlja — a sad — zbogom. I da se

nikad više ne vidimo.

Dorian samo reče:

— Vi ste me spasili od propasti, Alane. Nikada vam to neću zaboraviti.

Tek što je Campbell otišao, on ode gore. U sobi je strašno vonjalo po salitrenoj

kiselini. Ali prilike koja je prije sjedila za stolom, bijaše nestalo.

XV POGLAVLJE

Iste večeri, u osam i pô, lakaji koji isu se duboko klanjali, uvedoše Doriana Graya,

koji bijaše najpomnije odjeven, s velikom kiticom Parma-ljubica u zapučku, u

salon lady Narborough. U glavi mu je šumjelo od bolova razdraženih živaca te je

bio sav uzbuñen, ali njegove kretnje, kad se nagnuo nad rukom domaćice, bile su

kao uvijek neusiljene i dražesne. Možda čovjek nikada ne izgleda tako miran i

siguran kao u trenucima kada mora glumiti neku ulogu. I doista, nitko tko je te

večeri promatrao Doriana Graya, ne bi pomislio kako je proživio tragediju što je

baš tako strašna kao ma kakva tragedija naših dana. Ta oni nježni prsti valjda ne bi

bili kadri pograbiti nož da ubiju čovjeka, niti je bilo vjerovati da bi one nasmijane

usne mogle huliti na boga i prokleti sve što je dobro i plemenito. A i on sam nije se

mogao dosta načuditi svome sigurnom i nehajnom vladanju, te je načas živo osjetio

jezovitu slast svoga dvostrukog života.

Tu se našlo na okupu malo društvance, ljudi koje je lady Narborough na brzu ruku

bila pozvala; a ona sama bijaše vrlo bistra žena, s ostacima doista izrazite ružnoće,

kako je lord Henry često znao da se o njoj izražava. Pokazala se kao vanredna žena

jednog od naših najdosadnijih ambasadora, i pošto je dolično sahranila svoga muža

u mramornom mauzoleju, što ga je dala sagraditi po svojim nacrtima, a svoje kćeri

poudala za neku bogatu, već postariju gospodu, ona se sada sva podavala užitku

francuskih romana, francuske kuhinje i francuskog esprita, kad bi joj se za to

pružila prilika.

Dorian bijaše jedan od njenih osobitih ljubimaca, kojemu je uvijek govorila kako

joj je neobično drago što se nije s njim upoznala u svojim mladim danima.

'Pouzdano znam, dragi moj, da bih se bila ludo u vas zaljubila', običavala je reći, 'te

bih za vas bila kadra sve učiniti. Sva je sreća što onda još nitko nije pomišljao na

vas. No u ono vrijeme žene nisu počinjale ludosti, i jedva da mi se pružila prilika

za najnevinija ljubakanja. Meñutim, to je krivica lorda Narborougha. Bio je strašno

kratkovid, pa kakvo mi je to zadovoljstvo varati muža koji nikada ništa ne

primijeti?'

Te su večeri njeni gosti bili prilično dosadni. Stvar je bila u tome — kako je to

objasnila Dorianu, skrivajući se iza jako otrcane lepeze — da joj je sasvim

neočekivano došla u pohode jedna od njenih udatih kćeri, a da nesreća bude još

veća dovela je i muža. »Dragi moj«, šaptala je Dorianu, »po mom mišljenju to nije

nimalo lijepo od nje. Ja ih doduše posjećujem svakog ljeta nakon svog povratka iz

Homburga,115 no stara žena poput mene mora se gdjekad malo naužiti svježeg

zraka, a osim toga ja ih malo prodrmam, te onda opet živnu. Ne možete ni zamisliti

kakvim životom oni tamo žive. Kao pravi pravcati seljaci. Ustaju rano, jer imaju

mnogo posla, a liježu rano, jer imaju tako malo o čemu da misle. U cijelom tom

kraju ljudi ne pamte da se dogodio kakav skandal još od vremena kraljice Elizabete

i prema tome svi, tek što povečeraju, odmah zaspu. No ja vas neću posjesti ni kraj

njega ni kraj nje; sjedit ćete kraj mene i zabavljati me.«

Dorian smrmlja nekoliko riječi laske te se poče ogledavati oko sebe. Da, doista;

društvo je bilo vrlo dosadno. Dvojicu od gostiju nikada dotad nije ni vidio; a inače

su tu bili Ernest Harrowden, jedan od onih sredovječnih mediokriteta na koje tako

često nailazimo u londonskim klubovima, koji, istina, nemaju neprijatelja, ali ih

prijatelji baš nikako ne podnose; pa Lady Roxton, napirlitana žena kukasta nosa,

kojoj je bilo oko četrdeset i pet godina, i koja je uvijek nastojala da se

kompromitira, ali je bila toliko neobično ružna da na njeno najveće razočaranje

nitko nikada nije shvatio ozbiljno ni cigle riječi, izrečene protiv nje; zatim gospoña

Erlynne, žena nametljiva, nitko i ništa, koja je dražesno vrskala i imala vatrenoriñu

kosu; onda lady Alice Chapman, kćerka domaćice, neukusno odjevena seljakuša, s

onim karakterističnim engleskim licem koje, jedanput viñeno, zauvijek iščezne iz

našeg pamćenja; i njen suprug, zadriglo stvorenje rumena lica s bijelim zaliscima,

koji poput mnogih njegova soja žive u uvjerenju da pretjerana veselost može

nadomjestiti potpuni

Homburg — kupalište u Taunusu (Njemačka). (Prev.)

nedostatak misli.

Gotovo je požalio što je došao, kadli lady Narborough, pogledavši u veliki sat od

pozlaćene bronce, koji se svojim neukusnim oblikom isticao na kaminskoj polici,

ukrašenoj svijetloljubičastom draperijom uskliknu:

— Grozan je lord Henry Wotton, što tako kasno dolazi! Jutros sam mu, onako na

sreću, poslala poruku, i on mi je zasigurno obećao da me neće razočarati.

Tješila ga misao da će se Henry pojaviti, i kada se vrata otvoriše i on oču njegov

prigušen melodični glas gdje ljupko laže, ispričavajući se što nije mogao prije doći,

odjednom se udobrovolji.

Ali za večerom ipak nije mogao ništa okusiti. Odnosili su ispred njega jelo za

jelom a da nije ni dotakao tanjur. Lady Narborough neprestance ga je grdila, jer je

smatrala da je to 'uvreda za jadnoga Adolphea, koji je taj menu osobito za vas

spremio', a lord Henry bi ovda-onda pogledao u nj preko stola, čudeći se što je tako

šutljiv i rastresen. Sluga bi mu od vremena do vremena napunio čašu šampanjcem.

Ispijao je naglo čašu, a ipak se činilo da je sve žedniji.

— Doriane — naposljetku reče lord Henry, kad su servirali chaud-froid116 — što

vam je večeras? Vi kao da ste vrlo loše raspoloženi?

— Sve mi se čini da je zaljubljen — prihvati lady Narborough — a boji se da mi to

prizna kako ne bih postala ljubomorna. Čovjek je potpuno u pravu, jer ja bih doista

bila ljubomorna.

— Draga lady Narborough — promrmlja Dorian smiješeći se — ja već tjedan 116

Chaud-froid — piletina u želeu. (Prev.) dana nisam zaljubljen — stvarno, otkako

je madame de Ferrai otputovala iz Londona.

— Kako se vi muškarci možete zaljubiti u takvu ženu! povika stara dama. — To ja

zbilja ne razumijem.

— To je samo stoga, lady Narborough, jer nas ona podsjeća na vas kada bijaste još

djevojčica — priklopi lord Henry. — Ona je jedina veza izmeñu nas i vaših kratkih

djevojačkih haljina.

— Ona nimalo ne podsjeća na moje kratke haljinice, lorde Henry. Ali se ja vrlo

dobro sjećam nje kako je prije trideset godina izgledala u Beču, i kako je onda bila

décolletée.117

— Ona je i sada décolletée — odvrati on te dohvati jednu maslinu svojim dugim

tankim prstima — a kada je vrlo elegantno odjevena, nalik je na edition de luxe118

kakva lošeg francuskog romana. Ona je zbilja divna i puna iznenañenja. Njen je

talent za obiteljsku privrženost izvanredan. Kada joj umrije treći muž, kosa joj od

puste tuge posta sasvim zlatno-plava.

— Ta zar vas nije stid, Harry! — kliknu Dorian.

— To je vrlo romantično objašnjenje — zasmija se domaćica. — Samo — rekoste,

treći muž, lorde Henry! Valjda ne mislite da je Ferrol četvrti?

— Baš tako, lady Narborough.

117 Décollettée—dekoltirana; ovdje: igra riječima, jer décollettée iznači i lascivan,

razuzdan. (Prev.) 118

Edition de luxe — divot-izdanje. (Prev.)

— Ne vjerujem vam ni riječi.

— Pa, pitajte gospodina Graya. On vam je jedan od njenih najintimnijih prijatelja.

— Je li istina, gospodine Gray?

— Ona me uvjerava da je tako, lady Narborough — odgovori Dorian, — Pitao sam

je da li poput Margarete od Navare nosi balzamirana srca svojih muževa o pojasu,

ali mi reče da ne nosi, jer nijedan od njih nije imao srca.

— Četiri muža! Časna riječ, to je trop de zèle.119

— A ja joj rekoh — trop de d'audace120 nato će Dorian.

— O, dragi moj, ona ima dovoljno smjelosti za sve. A kakav je čovjek taj Ferrol?

Ja ga ne poznajem.

— Muževi vrlo lijepih žena pripadaju klasi zločinaca — odslovi lord Henry i srknu

malo vina.

Lady Narborough lako ga udari lepezom.

— Lorde Henry, ja se nimalo ne čudim što se sav svijet tuži da ste zao čovjek.

— A koji svijet? — upita lord Henry te se namršti. — Bit će da je to onaj budući

119 Trop de zèle — suviše uporno. (Prev.)

Trop d'audace — suviše smjelo. (Prev.) svijet, jer s ovim svijetom živim u

najboljoj slozi.

— Svi mi znanci vele da ste vrlo zao čovjek — uskliknu stara dama i stade vrtjeti

glavom.

Lord Henry načas se uozbilji.

— Upravo je strašno — reče naposljetku — kako dandanas ljudi govore za našim

leñima stvari, koje su u cijelosti istinite.

— Zar nije nepopravljiv? — povika Dorian nagnuvši se naprijed.

— Nadam se da jest — nasmija se domaćica. — Ali doista, ako vi svi tako ludo

obožavate gospoñu de Ferrol, morat ću se i ja ponovo udati da bih opet došla u

modu.

— Vi se nikad više nećete udati, lady Narborough — — utače se u riječ lord

Henry. — Bili ste i suviše sretni, Kada se žena po drugi put udaje, ona to čini samo

zato što joj je prvi muž bio odvratan. A kad se muškarac po drugi put oženi, to je

stoga što je obožavao svoju prvu ženu. Žene kušaju svoju sreću, a muškarci je

stavljaju na kocku.

— Narborough nije bio savršen muž — povika stara dama.

— Da je bio savršen, ne biste ga voljeli, draga lady Narborough — priklopi lord

Henry. — Žene nas vole radi naših mana. Ako ih imamo u dovoljnoj mjeri, sve

nam praštaju, čak i našu duhovitost. Bojim se da me poslije toga što sam rekao,

više nećete pozivati na večeru, lady Narborough, ali rekoh vam živu istinu.

— Naravno, da je istina, lorde Henry. Kada vas mi žene ne bismo voljele radi vaših

mana, što biste vi onda? Nikad se nijedan od vas ne bi oženio. I vi biste bili jalovo

društvance nesretnih neženja. Ali vi se ni onda ne biste mnogo promijenili. Dan-

danas, muževi žive kao neženje, a neženje kao muževi.

— Fin de sièecle121 - smrmlja lord Henry.

— Fin du globe 122 — uskoči domaćica.

— Volio bih da je fin du globe — prihvati Dorian uzdahnuvši. — Život je veliko

razočaranje.

— Ah, dragi moj — uskliknu lady Narborough navlačeći rukavice — nećete valjda

reći da ste iscrpli Život. Kada to kaže muškarac, onda se zna da je Život iscrpao

njega. Lord Henry vrlo je zao čovjeik, a i ja kadikad zaželim da sam i ja bila takva.

No vi ste stvoreni da budete dobri, jer tako dobro dobro izgledate. Moram vam naći

neku lijepu ženu. Lorde Henry, ne mislite li i vi da bi se gospodin Gray morao

oženiti?

— Ja mu to uvijek govorim, lady Narborough — odslovi lord Henry te se pokloni.

— E, kad je tako, treba se potruditi da mu nañemo zgodnu ženicu. Noćas ću

pažljivo prelistati Debrett,123 pa ispisati imena svih mladih dama koje bi mogle

doći u obzir.

121 Fin de siècle — konac stoljeća; oznaka za sumorne, bolećivo-profinjene

pojave u pjesništvu, umjetnosti i modi potkraj 19. st. (Prev.)

122 Fin du globe — konac svijeta. (Prev.)

Debrett — almanah rodoslovlja svih engleskih plemićkih obitelji. (Prev.)

— Hoćete li prepisati i njihove godine roñenja, lady Narborough? — upita Dorian.

— Dakako, i njihove godine roñenja, ali možda s malim preinakama. Samo se ni u

čemu ne smijemo prenagliti. Želim da to bude ono što Morning Post naziva

skladan brak, tako da oboje budete sretni.

— Kakve sve besmislice ljudi govore o sretnim brakovima! uskliknu lord Henry.

— Muškarac može biti sretan sa svakom ženom, sve dok je ne voli.

— Ah, kakav ste vi cinik! — povika stara dama, odgurnuvši stolicu natrag i

klimnuvši glavom lady Ruxton. — Morate uskoro opet k meni na večeru. Vi

djelujete na me kao divno sredstvo za jačanje, koje mi više prija od onoga što mi

prepisuje sir Andrew. Samo mi morate reći kakvi su vam ljudi po volji. Htjela bih

da se ovdje okupi divno društvance.

— Volim muškarce koje čeka lijepa budućnost, i žene koje imaju prošlost —

odvrati on. — Ili možda mislite da bi se na taj način skupilo isključivo žensko

društvo?

— Sve se bojim da ste u pravu — zasmija se ona ustajući. — O, lady Ruxton,

molim vas po sto puta da mi oprostite — nastavi — nisam primijetila da još niste

popušili svoju cigaretu.

— Ništa, ništa, lady Narborough. Ja ionako odviše pušim. Ubuduće morat ću

smanjiti broj cigareta.

— Nemojte, molim vas, lady Ruxton — javi se lord Henry. — Umjerenost je

kobna stvar. 'Dovoljno' — to je kao običan objed, i samo je 'više nego dovoljno'

prava gozba.

Lady Ruxton radoznalo ga pogleda.

— Nekog popodneva morate doći k meni da mi to objasnite, lorde Henry. Vaša

teorija kao da je vrlo privlačna — promrmlja te dostojanstveno napusti sobu.

— A sada budite tako dobri da se odviše ne zabrbljate o svojoj politici i svojim

skandalima — oglasi se lady Narborough s vrata — inače ćemo se gore zacijelo

počupati.

Muškarci se nasmijaše, a gospodin Chapman svečano se diže s donjeg kraja stola te

priñe čelu stola. Dorian Gray promijeni mjesto i sjede do lorda Henryja. Gospodin

se Chapman vrlo glasno raspriča o političkoj situaciji u parlamentu. Bučno je

ismijavao svoje protivnike. Riječ doktrinar124 — riječ koja je strah i trepet za

britanski duh — izbijala je od vremena do vremena iz njegova grohota. Čestoput bi

ponovio prednji slog neke riječi, i to mu je služilo kao govornički ukras. Na kule

Misli izvjesio bi Union Jack.125 Priroñenu glupost rase — koju je on

prostosrdačno nazivao zdravim engleskim razumom — prikazivao je kao pravi

bedem Društva.

Lordu Henryju oko usana zatitra lak osmijeh; okrenu se i pogleda Doriana te ga

upita:

— Osjećate li se bolje, dragi mladiću? Za vrijeme večere izgledali ste vrlo loše.

— Meni je sasvim dobro, Harry. Samo sam umoran, i to je sve.

124 Doktrinar — teoretičar, pedant. (Prev.)

Union Jack (junjen džek) — britanska državna zastava. (Prev.)

— Sinoć bijaste vrlo šarmantni. Mala je vojvotkinja bila upravo očarana. Reče mi

da će doći u Selby.

— Obećala je da će doći dvadesetog.

— Hoće li i Monmouth doći?

— O da, Harry.

— On mi je strašno dosadan, gotovo isto toliko koliko i njoj. Ona je vrlo pametna,

gotovo prepametna za jednu ženu. Njoj nedostaje one neopisive dražesti slabosti.

Kip od zlata postaje još vredniji kad stoji na glinenim nogama. Njene su noge

ljepuškaste, ali nisu od gline. Nožice od bijela porculana, da tako kažemo: one su

već prošle kroz vatru, a što vatra ne uništi, to očvršćava. Već je stekla mnoga

iskustva.

— Otkad je već udata? — upita Dorian.

— Čitavu vječnost, uvjerava me ona. Prema plemićkom kalendaru, bit će da je

deset godina; ali deset godina s Monmouthom — to je koliko i vječnost, uključivši

tu i vrijeme. Tko će još doći?

— O, pa Willoughbyssevi, lord Rugby sa ženom, naša domaćica, Geoffrey

Clouston, naše obično društvo. Pozvao sam i lorda Grotriana.

— On mi se sviña — primijeti Lord Henry. — Mnogi ga ne vole, no meni se čini

da ima mnogo šarma. To što je pokatkad pretjerano elegantno obučen,

nadoknañuje time što je uvijek vanredno uljudan i duhovit. On predstavlja tip vrlo

moderna čovjeka.

— Ne znam, Harry, hoće li moći doći. Možda će morati sa svojim ocem u Monte

Carlo.

— O, koliko nam muke često zadaje obitelj! Nastojte da svakako doñe. Uostalom,

Doriane, sinoć ste nam vrlo rano pobjegli? Napustili ste društvo još prije jedanaest.

Što ste onda radili? Jeste li otišli ravno kući?

Dorian baci brzo pogled na nj te se namršti. — Ne, Harry reče naposljetku. — Bilo

je već gotovo tri, kad sam došao kući.

— Jeste li pošli u klub?

— Jesam — odvrati, a zatim se ugrize za usne. — Ne, nisam to htio reći. Nisam

pošao u klub. Šetao sam nasumce. Sada više ne znam što sam radio ... Kalko ste

radoznali, Harry? Uvijek biste htjeli znati što tko radi. A ja naprotiv uvijek

nastojim zaboraviti, što sam radio. Vratio sam se kući u dva i pô, ako baš morate

znati točno vrijeme. Zaboravio sam da ponesem ključ, pa mi je sluga morao

otvoriti. Ako želite da to netko posvjedoči, pitajte njega.

Lord Henry sleže ramenima.

— Dragi mladiću, ta meni je to svejedno! Poñimo gore u salon.

— Ne hvala, Harry, sada mi se ne pije sherry.126

126

Sherry — španjolsko bijelo vino. (Prev.)

— Nešto vam se desilo, Doriane. Recite mi što je. Ja vas večeras ne prepoznajem.

— Ne brinite za me, Harry. Nekako sam razdražen i loše volje. Sutra ili prekosutra

skočit ću do vas. Ispričajte me kod lady Narborough, Ne idem gore. Idem kući.

Moram kući.

— U redu, Doriane. Nadam se da ćete mi sutra doći na čaj. I vojvotkinja će doći.

— Nastojat ću da doñem, Harry — odvrati Gray te iziñe iz sobe. Vozeći se kući,

opet osjeti onu stravu, za koju mišljaše da je prigušio. Zbog pitanja što mu ga je

lord Henry slučajno postavio, on se sav uznemirio, a želio je sačuvati svoju

hladnokrvnost. Trebalo je da uništi neke predmete koji su mu mogli postati opasni.

Zgrozi se. Sama pomisao da ih se dotakne, bijaše mu strašna.

Pa ipak je to morao učiniti. To mu je bilo jasno, i pošto je zaključao vrata

knjižnice, otvori tajni pretinac u zidu, u koji bješe strpao ogrtač i torbak Basila

Hallwarda. U kaminu je gorjela jaka vatra. Stavio je još jednu kladu. Smrad

spaljene odjeće i sagorjele kože bijaše strašan. Trebalo mu je tri četvrti sata dok je

sve to spalio. Nakraju je osjetio kako ga hvata nesvjestica i mučnina, i pošto je

okadio sobu, spalivši nekoliko alžirskih mirišljivih svjećica u rupičavoj bakrenoj

tavi, umije ruke i protrlja čelo hladnim octom, koji je mirisao na mošus.

Odjednom se trže. Oči mu čudno sijevnuše, i on stade nervozno griskati donju

usnu. Izmeñu oba prozora stajaše velik florentinski ormar od ebanovine s

intarzijama od bjelokosti i plavog lapisa. Gledao je taj ormar kao da je on živ i

sposoban da čovjeka očara i ispuni stravom, kao da se u njemu pritajilo nešto za

čim je hlepio i čega se grstio u isti mah. Poče brže disati. Osjeti kako je njime

ovladala bezumna žudnja. Pripali cigaretu i odmah je baci. Očni mu se kapci

spustiše, te su mu duge trepavice gotovo dodirivale obraze. A on je netremice

gledao samo u taj ormar. Napokon ustade s divana na kojemu je dosad ležao,

pristupi ormaru, otvori ga i pritisnu na tajnu oprugu. Malo po malo i pojavi se

trougli pretinac. Instinktivno mu se prsti ispružiše prema njemu, utonuše i stegoše

neki predmet. Bijaše to kineska kutijica, pomno izrañena od crna lakirana drveta, i

kao oprhnuta zlatom, sa strane ukrašena vijugavim šarama, a na svilenim vrpcama

visjela kristalna zrna i kićanke od pletene metalne žice. On je otvori. U njoj ležaše

neka zelena, svijetla, voštana tvar, koja je teško i opojno mirisala.

Nekoliko je časaka oklijevao, a na licu mu lebdio čudan i nepomičan osmijeh. On

se sav strese, mada je u sobi bilo vruće. Uspravi se i pogleda na sat. Bijaše

dvadeset minuta do dvanaest. Vrati kutijicu na svoje mjesto, zatvori ormar i poñe u

svoju spavaću sobu.

Kada je s tornjeva ponoć odzvanjala metalnim zvucima kroz pomrčinu, Dorian

Gray, obučen sasvim priprosto, s rupcem oko vrata, nečujno se išulja iz kuće. U

Bond Streetu nañe hansom s jednim dobrim konjem. Zaustavi kola i tihim glasom

reče kočijašu neku adresu.

Čovjek odmahnu glavom i progunña:

— To je suviše daleko

— Evo vam sovereign127 — reče mu Dorian. — A ako budete brzo vozili, dobit

ćete još jedan.

127 Sovereign — engleski zlatni novac; — 1 liveršterling. (Prev.)

— Pa dobro, milostivi gospodine — odvrati čovjek — za jedan sat eto nas tamo.

— Pošto je gost ušao u kola, kočija, okrenu konja i zapraši prema rijeci.

XVI POGLAVLJE

Studena kiša počne sipiti, a mutne ulične svjetiljke sablasno žmirkahu kroz

izmaglicu koja se spuštala. Krčme su se upravo zatvarale, i nejasne se prilike

muškaraca i žena načetiše oko vrata u omanjim skupovima. Iz ponekih je

gostionica dopirao strašan smijeh, a u drugima se razlijegaše lom i svaña i grdna

psovka pijanaca.

Zavalivši se u kolima, sa šeširom nabijenim duboko na čelo, Dorian Gray je

sumornih očiju promatrao bijedu i sramotu velegrada, a ovda-onda ponavljao riječi

koje mu je lord Henry rekao prvog dana njihova poznanstva: 'Ništa ne razgaljuje

dušu bolje od čulâ, kao što našim čulima samo duša može pomoći'. Da, u tome je

sva tajna. On je to često pokušavao, pa će i sada pokušati. Ima jazbina u kojima se

puši opijum i kupuje zaborav, jazbina strave i užasa, gdje se sjećanje na stare

grijehe može prigušiti bezumljem novih opačina.

Mjesec je visio nisko nad obzorjem, nalik na žutu lubanju. Ponekad bi golem oblak

čudovišna oblika prelazio preko njega svojom dugom rukom te ga zaklanjao.

Plinskih je svjetiljaka bivalo sve manje, a ulice postajale sve tješnje i mračnije.

Jedanput je kočijaš zalutao, te se morao vratiti pol milje natrag. S konja se pušila

para dok je šljapkajući gacao kroz barež. Prozorčići hansoma bijahu zapuhnuti

koprenom sive pahuljaste magle.

'Ništa ne razgaljuje dušu bolje od čula, kao što našim čulima samo duša može

pomoći!' Kako mu je bruj tih riječi odzvanjao u ušima! Njegova je duša doista bila

nasmrt bolesna. Da li je istina da je samo čula mogu izliječiti? Pala je nevina krv.

Kakvom pokorom da se iskupi taj grijeh? Ah, za takav grijeh nije bilo iskupljenja;

no mada nije bilo oproštenja, ipak je mogao naći zaborava, i on je čvrsto odlučio

da sve zaboravi, da uguši i uništi taj osjećaj grijeha, kao što bi čovjek zgazio guju

otrovnicu koja ga je ujela. Ta kakvo je pravo imao Basil da s njim onako

razgovara? Tko ga je postavio da sudi drugima? Uprskao ga je strašnim, užasnim

riječima, koje nitko živ ne bi otrpio.

Uporno i s mukom kotrljala se kola sve dalje i dalje, a njemu se činilo da sve

sporije odmiču. Gurnu prozorčić i doviknu kočijašu da potjera brže. Strašna žudnja

za opijumom poče ga daviti. Grlo mu gorilo, bijele se nježne ruke grčile. Kao da je

pomahnitao, udarao je konja štapom. Kočijaš se nato samo nasmija i oplete konja

bičem. Tada i on prsnu u smijeh, a kočijaš ušutje.

Put kao da se otezao u beskraj, a ulice bijahu nalik na crnu paučinu koja se trza pod

kracima paukovim. Pusta je jednoličnost postajala nepodnošljivom, i kada je magla

zagustila, njega obuze strah.

Zatim su prolazili kraj osamljenih ciglana. Tu se magla bila prorijedila, te je mogao

raspoznati čudnovate, na bocu nalik sušnice, iz kojih su izbijali narančasti,

lepezasti plameni jezici. Dok su tako prolazili, zalaja pas, a negdje u daljini, u

pomrčini, oču se krik samotna galeba. Konj se spotače o neku izbočinu kolomije,

prope se i pojuri trkom.

Poslije malo vremena okrenuše s glibovite ceste, te kola ponovo zakloparaše po

lošoj kaldrmi malih ulica. Gotovo svi prozori na kućama bijahu tamni, no tu i tamo

vidjeli se fantastični obrisi iza osvijetljenih zastora. On ih je promatrao radoznalo.

Te su se silhuete kretale poput golemih lutaka a micale se kao živi ljudi. Bile su mu

mrske. U srcu mu uzavre potmuli bijes. Na jednom zaokretu ulice, s otvorenih

vrata, neka žena vrisnu nešto kreštavim glasom, i dva muškarca tada trčahu za

kolima nekih sto metara. Kočijaš ih je šibao bičem.

Kaže se da strast tjera naše misli da se vrte u krugu. I doista su izgrizene usne

Doriana Graya jezovitom ustrajnošću bez prestanka ponavljale one domišljate

riječi o duši i čulima, dok nije u njima našao, takoreći, potpuno objašnjenje svoga

raspoloženja, te mu je i sam razum povlañivao nalazeći opravdanja za njegove

strasti, koje bi — i bez tog opravdanja — ovladale njegovom ćudi. Iz stanice u

stanicu njegova mozga provlačila se ista misao; a divlja žudnja za životom,

strašnija od svih ljudskih pomamnih želja, ispunjaše sve jačom snagom svaki živac

i svaku žilicu njegova tijela. I rugoba koja mu nekoć bijaše tako odvratna jer je

svim stvarima davala lik stvarnosti, sada mu je baš s tog istog razloga postala

draga. Rugoba bijaše sada za nj jedina stvarnost. Promukla graja, sav gnus jazbina

raspomamljenost raskalašena života, pa i sama odurna pokvarenost kradljivca i

zločinca bijahu u intenzivnoj stvarnosti dojmova jače prožeti životom nego sve

ljepote Umjetnosti i sanjalačka priviñenja Glazbe. Samo u toj rugobi mogao je naći

zaborava. Tri dana samo i on će opet biti slobodan.

Kočijaš najednom zaustavi kola pred mračnim prolazom. Iznad niskih krovova

zupčastih, u skupu izgrañenih dimnjaka kuća stršili su crni jarboli brodova.

Odrpine bjeličaste magle visjele s križeva poput sablasnih jedara.

— Ovdje negdje, zar ne, gospodine? — oču hrapav glas kroz prozorčić.

Dorian se trže i pogleda oko sebe. »Dobro je«, odvrati pa brzo siñe s kola, dade

kočijašu obećanu napojnicu i krenu žurna koraka prema keju. Tu i tamo zasvijetlilo

bi svjetlo na. krmi kakva velikog trgovačkog broda. Svjetlost je podrhtavala i

rasipala se na površini lokava. Crven sjaj dopirao s broda koji je imao otploviti iz

luke, a sada je krcao ugalj. Klizav pločnik bijaše nalik na mokru kišnu kabanicu.

Dorian žurno zakrenu nalijevo, osvrćući se s časa na čas da se uvjeri da ga tko ne

prati. Nakon sedam-osam minuta stiže do neke potleušice, koja se zbila izmeñu

dvije mrke radionice. U jednom od najgornjih prozora stajaše svjetiljka. Zastade i

na poseban način pokuca.

Dočas se po hodniku začuše koraci i kako netko skida lanac s vratnica. Vrata se

tiho otvoriše, i on uñe, ne rekavši ni riječi zdepastoj nakaznoj spodobi, koja se, dok

je prolazio, zgurila uza zid, u tmini. Udnu hodnika visio zelen dronjav zastor,

njišući se u vjetru koji je za njim hrupio s ulice. Povuče ga u stranu te uñe u dugu

nisku prostoriju, nalik na neku trećerazrednu plesnu dvoranu. Po zidovima gorjeli

jarki plamenovi plinske svjetlosti, kojih se odsjevi potmulo i nezgrapno

odražavahu u ogledalima, upljuvanim od muha, njemu nasuprot. Uprljani reflektori

od namreškana lima bijahu smješteni iza njih, tvoreći drhtave kolute svjetla. Pod

bijaše pokriven svijetložutom pilotinom, ovdje-ondje izgaženom u blatne lokve, a

mjestimice se po njoj širili tamni koluti prosuta pića. Nekoliko se Malajaca skutrilo

oko malog mangala i igralo se koštanim tantuzima, 128 te su brbljajući pokazivali

svoje bijele zube. Za stolom u uglu izvalio se neki mornar podnimljene glave, a

pokraj šanka, obojenog drečećim bojama, koji se protezao duž cijeloga zida,

stajahu dvije sparušene ženske, podsmijevajući se nekom starom čovjeku, koji je s

očitim gañenjem brisao rukave svoga kaputa. »Misli da su ga spopali crveni

mravi«, smijaše se jedna od njih, kada je Dorian Gray prolazio pored nje. Starac je

prestravljeno pogleda i plačljivo zacvilje.

128 Tantuz — novac (od lima ili celuloida) za obračunavanje u igri. (Prev.)

Udnu prostorije bile su male stepenice što su vodile u neku zamračenu odaju. Kad

je Dorian jurnuo preko one tri klimatave stube, omami ga teški miris opijuma.

Dubok disaj nadu mu grudi, a nosnice mu požudno zadrhtaše. Kada je ušao, mladić

meke plave kose, ikoji je, nagnut nad nekom svjetiljkom, palio dugu tanku lulu,

baci pogled na nj, te mu, kanda oklijevajući, kimnu glavom.

— Vi ovdje, Adriane? — došapnu mu Dorian.

— Ta gdje bih inače bio? — nujnim će glasom mladić. — Nitko od drugova ne želi

više sa mnom razgovarati.

— Mislio sam da ste otputovali iz Engleske?

— Darlington neće ništa poduzeti protiv mene. Moj je brat naposljetku ipak

iskupio mjenicu. Ni George više ne razgovara sa mnom ... Kao da je meni stalo do

toga! — dodade uzdahnuvši. — Dok čovjek ima boga, ne treba mu prijatelja.

Ionako, čini mi se, kao da sam ih imao i previše.

Dorian protrnu, a onda pogleda po grotesknim likovima, što su u

najnevjerojatnijim položajima ležali po dronjavim strunjačama. Ta skvrčena

tjelesa, ta razjapljena usta, pa te izbuljene tupe i ugašene oči — njega je sve to

nekako privlačilo. Znao je za te neobične rajeve njihovih muka, poznavao

paklensku otupljenost koja im je otkrivala tajnu neznanih naslada. Njima bješe

bolje nego njemu. Jer on je bio rob svojih vlastitih misli. Njemu je sjećanje, poput

neke strašne gube, izjedalo dušu. Od vremena do vremena njemu bijaše kao da ga

gledaju oči Basila Hallwarda. Ali mahom osjeti kako ne može ostati ovdje. Mučila

ga nazočnost Adriana Singletona. Želio je da bude negdje gdje ga nitko ne poznaje.

Želio je da pobjegne od samoga sebe.

— Promijenit ću lokal — reče nakon kratke šutnje.

— Na pristanište?

— Da.

— Tamo je sigurno bijesna mačka. Ovamo je sada više ne puštaju.

Dorian sleže ramenima.

— Dotužile su mi žene koje se zaljubljuju. Žene koje mrze, mnogo su zanimljivije.

A osim toga i opijum je tamo bolji.

— Nema baš velike razlike.

— Ali meni više prija. Doñite sa mnom da nešto popijemo. Moram nešto popiti.

— Ne mogu ništa — promrmlja mladić.

— Svejedno. Hajdemo.

Adrian Singleton lijeno se diže i poñe za Dorianom do šanka. Neki mješanac s

poderanom čalmom oko glave, u pohabanu ulsteru, nakesi im se na pozdrav i gurne

pred njih dvije velike čaše i bocu konjaka. Žene im se pridružiše te se razbrbljaše.

Dorian im okrenu leña, te će poistiha nešto Adrianu Singletonu.

Na licu jedne od žena planu grimasa kao malajski krivaš. "Eh, baš smo oholi

danas", podsmjehnu se ona.

— Šuti, ako boga znaš — povika Dorian lupnuvši nogom o pod. — Što hoćeš?

Novaca? Evo ti! Samo — ni riječi više!

Dvije crvene iskre sinuše u njenim podbuhlim očima i odmah se ugasiše, pa oči

opet postaše tupe i staklene. Ona zabaci glavu i pohlepnim prstima pokupi novac sa

šanka. Druga je žena promatraše zavidnim očima.

— Nema smisla — uzdahnu Adrian Singleton. — Neću se više vratiti. Čemu?

Dobro mi je i ovdje.

— Pisat ćete mi ako vam što ustreba, zar ne? — priupita Dorian poslije kratke

počivke.

— Možda.

— Pa, laku noć.

— Laku noć — odvrati mladić, pa se uputi stepenicama, brišući rupcem suha usta.

Dorian poñe prema vratima, a lice mu odavaše patnju i bol. U času kad je povukao

zastor u stranu, s nafrakanih usana žene, koja je primila njegov novac, bljunu opak

smijeh: »Eno čovjeka što prodade dušu svoju ñavolu!«

— Prokleta bila! — goropadno će Dorian. — Ne zovi me tako.

Ona zapucka prstima.

— Da te zovemo Kraljević Bajni, a? — kreštavo vrisnu za njim.

Na te riječi skoči mornar koji je kunjao za stolom, divlje zabijelje očima i pogleda

oko sebe. Oču tresak vrata, te izjuri napolje kao da se dao u potjeru.

Dorian je žurno odmicao duž keja, po kiši koja je sipila. Susret s Adrianom

Singletonom čudno ga je potresao, i on se u čudu pitao da li je propast toga

mladića doista on skrivio, kao što mu je to Basil Hallward tako uvredljivo dobacio

u lice. Griskao je usne, i načas mu tuga padne na oči. Ali, napokon, što se to njega

tiče? Čovječji je život i suviše kratak a da bi naprtio na se i teret tuñih grijeha.

Svatko živi svojim životom i za to plaća svoju cijenu. Nesreća je samo u tome što

je za jednu jedinu griješku trebalo plaćati tako često. I zaista, trebalo je plaćati, i

opet samo plaćati. Sudbina nije nikad sračunala kraju račune što ih ima s

čovjekom.

Psiholozi tvrde da ima časova kad nagon za grijehom, ili za onim što ljudi nazivaju

grijehom, s tolikom snagom ovlada ljudskom prirodom te se čini kao da je svaka

žilica njegova tijela, svaka stanica njegova mozga prožeta neodoljivim porivima. I

muškarci i žene u takvim trenucima gube svoju slobodnu volju. I oni se poput

automata primiču strašnom završetku. Njima tada više ne preostaje nikakav izbor,

savjest im je umrtvljena, a ako ipak još živi, ona živi samo stoga da buntovničkom

duhu dâ svoju draž, a prkosnoj neposlušnosti svoju čar. Jer naši su grijesi, kao što

nas teolozi neumorno na to podsjećaju, grijesi neposlušnosti. Jer kad je svijetli

Lucifer, zvijezda Danica svega zla, pao s neba, pao je za kaznu što se bio pobunio.

Okrutna srca, i misleći samo na zlo, uprljana duha, i s dušom koja je žudjela za

pobunom, Dorian je Gray hitao naprijed, sve brže i brže; no kad zamače pod neki

mračni svod, da po starom svom običaju prečacem skrati put do ozloglašenog

mjesta kamo se sada uputio, odjednom osjeti kako ga netko hvata s leña, i prije no

što je dospio da se brani, već je bio pritiješnjen uza zid, dok mu je nečija snažna

ruka stezala vrat.

Kao mahnit borio se za svoj život, i uz strašan napor onda ipak uspije da se

oslobodi prstiju koji su ga sve jače davili. Čas zatim oču škljocanje revolvera, i

pred njim sinu blistava cijev, uperena ravno njemu u glavu, dok je nasuprot sebi

ugledao taman lik omanjeg jakog čovjeka.

— Što hoćete od mene — zahropi Dorian.

— Zaveži! — otkosi mu čovjek. — Makneš li se, pucat ću!

— Poludjeli ste! Što sam vam učinio?

— Upropastio si život Sibyle Vane — glasio je odgovor — a Sibyla Vane bila je

moja sestra. Ona se ubila. Znam da je tako. Ti si skrivio njenu smrt. Zakleo sam se

da ću te ubiti kad se vratim. Godine i godine ja te tražim. Ali nisam imao ništa po

čemu bih te prepoznao, nisi ostavio nikakva traga. Dvoje ljudi koje bi te moglo

opisati, već je mrtvo. Ništa nisam znao o tebi, osim nadimka kojim te ona okrstila.

Noćas sam slučajno čuo kako te je netko zvao. Pomiri se s bogom jer moraš

umrijeti.

Dorianu gotovo pozli od straha.

— Nikad je nisam poznavao. Nikad ni čuo za nju — počne mucati. — Vi ste

poludjeli.

— Bolje da priznaš svoj grijeh, jer kao što je sigurno da se zovem James Vane,

tako je sigurno da ti je sada kucnuo posljednji čas. — Bješe to užasan trenutak. I

Dorian ne znade što da kaže, što da radi.

— Na koljena! — zareža čovjek. — Dajem ti minutu vremena da se pomiriš s

bogom — minutu, i ni časka više. Noćas ću se ukrcati na brod koji putuje u Indiju,

pa moram najprije s tobom obračunati. Jednu minutu — ne više!

Dorianu klonuše ruke. Obamro od strave nije znao što će. Odjednom mu bijesnu

mozgom luda nada.

— Stan'te! — povika. — Koliko je od toga što vam sestra umrije? Brzo! Recite!

— Osamnaest godina — otpovrnu čovjek. — Zašto pitaš? Kakve te godine sad

spopale?

— Osamnaest godina — zasmija se Dorian Gray s nečim pobjedničkim u glasu. —

Osamnaest godina! Odvedite me do ulične svjetiljke, pa me onda pogledajte!

James Vane časak oklijevaše, ne shvaćajući svoga protivnika. Zatim ga zgrabi i

odvuče ispod svoda.

Premda je plamen ulične svjetiljke treperio, i svjetlost bila slaba, kao da će je vjetar

sad-nà utuliti, ipak bijaše dovoljno jaka da napadaču pokaže njegovu, kako se

činilo, strahovitu zabludu koja je njime ovladala, jer lice čovjeka, kojega je htio

ubiti, bijaše mladenački lijepo: sačuvalo je svu ljupkost neokaljane čistoće. Doista

se činilo da tome čovjeku nema više od dvadeset godina, da je jedva za koju

godinu stariji od njegove sestre kad se s njom rastao prije mnogo godina. Bijaše

sasvim očito da je taj čovjek nije unesrećio.

Napadač ispusti svoju žrtvu i teturajući ustuknu.

— Bože moj, bože moj — promuca James Vane — a ja umalo što vas nisam ubio!

Dorian Gray predahnu.

— Ej, čovječe, umalo što ne izvršiste strašan zločin — reče ošinuvši ga oštrim

pogledom. — Neka vas to pouči kako se čovjek nikada ne smije sam svetiti.

— Oprostite mi, gospodine — prousti James Vane nesigurnim glasom. — Bijaše to

kobna zabuna. Riječ jedna, koju sam slučajno načuo u onoj prokletoj jazbini,

odvukla me na krivi trag.

— Bit će najbolje da sada poñete kući i da se otarasite pištolja, jer inače možete

lako stradati — odvrati Dorian, te se okrenu i odšvrlja lagano niz ulicu.

James Vane ostade na pločniku, prestravljen. Užasnut, sav se tresao. Dočas se

pomoli neka tamna prilika, koja se bila došuljala duž zida, s kojega su se cijedile

kišne kapi, te izišavši na svjetlost, oprezno mu priñe. Čovjek osjeti kako ga netko

hvata za ruku pa se trže i okrenu. Bijaše to jedna od onih dviju žena koje su pile

kod šanka.

— Zašto ga nisi ucmekao? — prosikta žena, blijeda i sparušena, unoseći mu se u

lice. — Znala sam da ćeš za njim čim si izletio iz Dalyjeve krčme. Ludo jedna!

Morao si ga ubiti. U njega ima para kao blata, i nema veće hulje od njega.

— Nije to onaj što ga ja tražim — povrnu muškarac — niti je meni od ičijih para.

Ja hoću samo život jednog jedinog čovjeka. Njemu mora da je sada oko četrdeset

godina. A ovaj je bio gotovo dječak. Hvala bogu što nisam uprskao ruke njegovom

krvlju.

Žena se gorko zasmija.

— Gotovo još dječak! — stade mu se rugati. — Pobogu, čovječe, bit će valjda već

osamnaest godina što Kraljević Bajni učini od mene to što sam sada.

— Lažeš! — kriknu James Vane.

Žena diže ruke k nebu te povika:

— Tako mi boga, govorim istinu!

— Boga zazivaš?

— Ubi me na mjestu, ako ti lažem. On je najgori od svih koji dolaze ovamo. Kažu

da je ñavlu prodao svoju dušu da sačuva svoje lijepo mlado lice. Ima gotovo

osamnaest godina otkako sam ga upoznala. Odonda se nije mnogo promijenio. Ali

ja, bogami, jesam — dodade žena žmirkajući besramno.

— Možeš li se zakleti?

— Kunem ti se — ote se hropac uvelim usnama. — Ali, da mu nisi odao što si od

mene čuo — produži plačljivim glasom. — Bojim ga se. Daj mi koji groš za

konačište.

Čovjek opsova nešto i pojuri do ugla ulice, ali Doriana Graya više ne vidje.

Kada se osvrnu, ni žene više nije bilo.

XVII POGLAVLJE

Tjedan dana nakon toga sjedio je Dorian Gray u stakleniku u Selby Royalu,

razgovarajući s ljepuškastom vojvotkinjom od Monmoutha, koja je sa svojim

mužem, izmoždenim starcem od nekih šezdeset godina, bila pored drugih uzvanika

kod njega u gostima. Bilo je vrijeme čaju, a blaga svjetlost velike svjetiljke,

draperirane tipkama, koja stajaše na stolu, osvjetljavaše divni porculan i pribor od

kovana srebra čajnog servisa, dok je vojvotkinja vršila dužnost domaćice. Njene su

se bijele ruke dražesno micale izmeñu čajnih šalica, a njene punašne crvene usne

smiješile se nečemu što joj je Dorian šaptao u uho. Lord Henry se udobno bio

ispružio u pletenu naslonjaču, presvučenu svilom, i promatrao ih oboje. Na divanu,

presvučenu tkaninom breskvine boje, sjedila lady Narborough, hineći da sluša kako

joj vojvoda opisuje brazilskog kukca što ga je nedavno uvrstio u svoju zbirku. Tri

mladića u elegantnim popodnevnim odijelima posluživahu dame kolačima. U tom

društvu bilo je svega dvanaest osoba, a očekivalo se da će sutra doći još više

gostiju.

— O čemu vas dvoje razgovarate? — upita lord Henry, odšvrlja do stola i odloži

šalicu. — Nadam se, Gladys, da vam je Dorian pričao o mom naumu da sve

prekrstimo novim imenima. To je sjajna zamisao.

— Ali ja ne želim, Harry, da mi se nadjene novo ime — preuze vojvotkinja, te ga

pogleda svojim prekrasnim očima. — Sasvim sam zadovoljna sa svojim imenom, a

uvjerena sam da ni gospodin Gray nema ništa protiv svoga.

— Draga moja Gladys, ni za što na svijetu ne bih promijenio nijedno od tih dvaju

imena. Oba su savršena. Ja sam uglavnom imao na umu cvijeće. Jučer sam ubrao

orhideju da je djenem u zapučak. Cvijet bijaše divno ošaran pjegama u raznim

bojama, toliko lijepo i upadljivo, kao sedam smrtnih grijeha. Ne misleći zapravo ni

na što odreñeno, upitah jednoga od vrtlara za ime toga cvijeta. A on mi reče da je

to lijep egzemplar 'robinzoniane', ili nešto sa sličnim, a isto tako strašnim imenom.

Žalosno je, ali istina, da više nismo kadri lijepim stvarima nadjenuti lijepa imena.

A ime je tako važno. Ja se nikada ne ljutim zbog učinjenih djela, nego samo zbog

riječi kojima ljudi ta djela nazivaju. I baš zbog toga mrzim vulgarni realizam u

literaturi, čovjeka koji lopatu zove lopatom, trebalo bi prisiliti da se njome i služi.

Jer takav čovjek i nije za drugo.

— A kako da onda vas nazovemo, Harry? — upita vojvotkinja.

— On je Kraljević Paradoks — dobaci Dorian.

— Po tom bih ga imenu odmah prepoznala — priklopi vojvotkinja.

— O tome neću ni da čujem — nasmija se lord Henry, zavalivši se u naslonjač.

— Takvu mi naljepnicu nitko više ne skinu! Odbijam tu kraljevsku titulu.

— Kraljevi ne bi smjeli abdicirati — oču se opomena s lijepih ženskih usana.

— Vi dakle želite da branim svoje prijestolje?

— Da.

— Moje su istine — istine sutrašnjice.

A nato ona:

— A meni su milije zablude — današnjice.

— Gladys, vi mi izbijate oružje iz ruku — povika lord Henry prihvaćajući njenu

šalu.

— Samo vaš štit, Harry, ali koplje ne.

— Na ljepotu nikada ne dižem koplja — odvrati i odmahnu rukom.

— Vjerujte mi, Harry, u tome leži vaša pogreška. Vi precjenjujete ljepotu.

— Kako možete to reći? Priznajem da je po mom mišljenju bolje biti lijep nego

dobar. No, s druge strane, nitko neće tako rado priznati kao ja da je mnogo bolje

biti dobar nego ružan.

— Dakle je ružnoća jedan od sedam smrtnih grijeha? — uskliknu vojvotkinja. —

Zar to ne opovrgava vašu uporedbu s orhidejama?

— Ružnoća je jedna od sedam smrtnih kreposti. Vi, kao dobra torijevka, ne biste

smjeli to potcijeniti. Pivo, Sveto pismo i sedam smrtnih kreposti načiniše od naše

Engleske to što je ona danas.

— Vi dakle ne volite svoju domovinu? — upita ona.

— Ja živim u njoj.

— Da biste je mogli bolje kritizirati.

— Ta zar biste htjeli da sebi prisvojim mišljenje Evrope o našoj zemlji? — nato će

joj on.

— No, pa što zapravo kažu o nama?

— Da se Tartuffe129 iselio u Englesku i ondje otvorio dućan.

— Harry, je li to vaša dosjetka?

— Poklanjam je vama.

— Ne bih je mogla upotrijebiti, jer je suviše istinita.

— Ne morate se bojati. Naši zemljaci nikada ne prepoznaju sebe po nekom opisu.

— Praktični su.

— Oni su više lukavi no praktični. Kada prave bilancu, uvijek će glupost

izjednačiti s bogatstvom, a porok s licemjernošću.

— Pa ipak smo izvršili velika djela.

— Velika su nam djela bila natovarena na leña, Gladys. 129 Tartuffe — licemjerac

(prema istoimenoj Molièreovoj komediji). (Prev.)

— I mi smo ponijeli taj teret.

— Ali samo do Burze.

Ona zatrese glavom i uskliknu:

— Ipak vjerujem u tu našu rasu.

— Ona predstavlja laktaše, koji će sve preživjeti.

— Ona ima sposobnosti da se razvija.

— Propadanje me više zanima.

— A Umjetnost? — upita vojvotkinja.

— To je bolest.

— Ljubav?

— Iluzija.

— Religija?

— Moderan nadomjestak vjere.

— Vi ste skeptik.

— Nipošto! Skepticizam je početak Vjerovanja.

— Da što ste?

— Definirati znači ograničavati.

— Dajte mi klupko!130

— Konci se kidaju i vi biste izgubili put u labirintu.

— Vi me zbunjujete. Govorimo radije o nečemu drugom.

— Naš je domaćin divan predmet razgovora. Prije mnogo godina nazvaše ga

Kraljevićem Bajnim.

— Ah, ne spominjite mi toga — povika Dorian Gray.

— Naš je domaćin večeras prilično loše volje — uzvrati vojvotkinja porumenjevši.

— On kanda misli da me Monmouth uzeo za ženu iz čisto znanstvene dosljednosti,

jer za nj predstavljam najbolji primjerak modernog leptira.

— Pa, nadam se, vojvotkinjo, da vas neće izubadati iglama — nasmija se Dorian.

— O, gospodine Gray, to već čini moja sobarica kad se ljuti na me.

130 Klupko — Arijadnino klupko; Arijadna: po grčkoj mitologiji kći kralja

Minosa; pomogla Teseju da se vrati iz labirinta, davši mu klupko konca. (Prev.)

— A zašto se ljuti na vas, vojvotkinjo?

— Za bilo što, uvjeravam vas, gospodine Gray. Obično zato što dolazim kući deset

minuta prije devet, te joj velim da moram dovršiti toaletu u osam i pol.

— Kako nerazborito od nje! Vi biste je morali opomenuti.

— Ne usuñujem se, gospodine Gray. Ta ona kreira moje šešire. Sjećate li se onoga

što sam ga imala na garden party 131 kod lady Hilstone? Vi se, naravno ne sjećate,

ali je lijepo od vas što hinite da ga se sjećate. No, ona vam je taj šešir napravila

tako rekavši ni od čega. Svi su dobri šeširi napravljeni ni od čega.

— Kako i svaki dobar glas, Gladys — uskoči lord Henry. — Jer svaki naš uspjeh

stvara nam nove neprijatelje, budući da samo prosječni ljudi mogu biti popularni.

— Kod žena je drukčije — reče vojvotkinja tresući glavom — a žene vladaju

svijetom. Vjerujte mi da žene ne podnose mediokritete. Mi žene, kako netko reče,

volimo ušima, dočim vi muškarci volite očima, ako ste uopće kadri voljeti.

— A meni se čini da mi nikada ništa drugo i ne radimo — smrmlja Dorian.

— O, pa onda vi, gospodine Gray, nikada istinski ne volite — odvrati vojvotkinja

hinjenom žalošću.

— Draga moja Gladys! — uskliknu lord Henry. — Kako možete to reći?

Romantičnost živi od ponavljanja, a ponavljanje pretvara strastvenu želju u

131 Garden party — vrtna zabava. (Prev.) umjetnost. Uostalom, svaki puta kada

čovjek voli, njemu je kao da prvi put voli. Kada se zaljubimo u neko novo lice,

jedinstvenost se strasti zato ne mijenja; ona nakon toga postaje samo jača. U

najbolju ruku možemo u životu imati samo jedan velik ljubavni doživljaj, a tajna je

života u tome da nastojimo imati što više takvih doživljaja.

— Zar i onda kada nam takav doživljaj zadaje ranu, Harry? — upita vojvotkinja

nakon kraće stanke.

— Pogotovo kada nam zadaje ranu — odvrati lord Henry.

Vojvotkinja se okrenu i pogleda Doriana s čudnovatim izrazom u očima, te ga

upita

— A što velite na to, gospodine Gray?

Dorian je časak oklijevao. Zatim zabaci glavu te se nasmija.

— Vojvotkinjo, ja i Harry uvijek smo istog mišljenja.

— I onda kada nije u pravu?

— Vojvotkinjo, Harry je uvijek u pravu.

— A da li vas njegovi filozofski nazori čine sretnim?

— Nikada nisam tražio sreću. Kome je do sreće? Ja sam tražio samo uživanje.

— I nailazili ste ga gospodine Gray?

— Često. I suviše često.

Vojvotkinja uzdahnu.

— A ja tražim samo mir — reče — a ako sada ne poñem da se preobučem, večeras

zacijelo neću imati mira.

— Dopustite mi da vam uberem koju orhideju, vojvotkinjo — uskliknu Dorian,

skoči na noge te se uputi kroza staklenik.

— Vi upravo bezočno flertujete s njim — reče lord Henry svojoj sestrični. —

Trebalo bi da budete malo oprezniji. On je neobično privlačiv.

— Kada to ne bi bio, ne bi bilo ni borbe.

— Dakle, Grci ustaju na Grke? 132

— Ja sam na strani Trojanaca. Oni su se borili zbog jedne žene.

— No bili su potučeni.

— Ima i gorih stvari nego biti zarobljen.

— Puštenih uzda jurite uzagrepce.

— Tempo znači život — odbrusi mu vojvotkinja. 132 Aluzija na Trojanski rat —

kada su se Grci deset godina borili protiv Troje — po priči prouzročen otmicom

lijepe Helene. (Prev.)

— To ću večeras zapisati u svoj dnevnik.

— A što?

— Da žežen kašu ne hladi.

— Nisam se ni oprljila. Krila su mi netaknuta.

— Služe vam svemu i svačemu, samo ne letenju.

— Hrabrost je prešla s muškarca na žene. To je za nas nešto sasvim novo.

— Imate suparnicu.

— Koju?

On se nasmija:

— Lady Narborough — šapnu joj na uho. — Ona ga upravo obožava.

— Vi me plašite. Pozivanje na stari vijek za nas je romantičarke kobno.

— Romantičarke! Ta vi se služite svim metodama moderne znanosti.

— Muškarci su nas odgajali.

— Ali nisu objasnili što ste.

— Pa recite vi definiciju našega spola — glasio je njen izazov.

— Sfinge bez tajnâ.

Ona ga pogleda smiješeći se.

— Ta gdje je tako dugo gospodin Gray? — reče ona. — Poñimo da mu

pomognemo. Još mu nisam rekla koje je boje moja toaleta.

— Ah, Gladys, treba da odaberete haljinu prema boji njegova cvijeća.

— To bi bila preuranjena predaja.

— Romantična umjetnost počinje klimaksom.

— Moram sebi osigurati mogućnost za povlačenje.

— Kao Parti?133

— Oni su našli utočište u pustinji. Ja to ne bih mogla.

— Ženama nije uvijek dopušteno da biraju — odvrati lord Henry, ali jedva što

doreče rečenicu, kadli se s drugog kraja staklenika oču prigušeno stenjanje, a čas

zatim štropot teškog pada. Svi skočiše na noge. Vojvotkinja ostade na mjestu,

užasnuta. Pun strepnje, lord se Henry naže naprijed da se lišće palma zanjihalo, te

nañe Doriana Graya gdje leži licem na popločenom podu, u nesvjestici, kao da je

mrtav.

133 Parti — skitalački narod s obala Kaspijskog mora; današnje Kurde smatraju za

izravne potomke Parta. (Prev.)

Odnesoše ga odmah u plavi salon i položiše na jedan od divana. Ne potraja dugo i

on se osvijesti; sav zbunjen i smušen stade se ogledavati oko sebe.

— Što se dogodilo? — upita obuzet drhtavicom. — Oh, sjećam se! Harry, jesam li

ovdje siguran?

— Dragi moj Doriane — odgovori lord Henry — vi ste se samo onesvijestili. I to

je sve. Zacijelo ste se premorili. Bit će bolje da ne siñete na večeru. Ja ću vas

zamijeniti.

— Ne, ne, ja hoću da siñem — reče, nastojeći na svaki način da se pridigne. —

Milije mi je da siñem. Ne smijem ostati sam.

I on poñe u svoju sobu da se preobuče. Dok je poslije sjedio za stolom, vladao se

nekako raspusno i bezbrižno veselo, ali bi ga pokatkad ipak podilazila neka

stravična jeza kad bi se sjetio onog poput rupca bijela lica, pritisnuta uza staklo,

lica Jamesa Vanea koji je zurio u nj.

XVIII POGLAVLJE

Sutradan nije izlazio iz kuće, nego je veći dio vremena provodio u svojoj sobi,

obuzet stravičnim strahom od smrti, a ipak ravnodušan prema životu. Sve je jače

njime ovlañivala svijest da ga progone, da na nj vrebaju, da će ga ščepati. Tek što

bi zastori malo drhtnuli, zahvaćeni daškom vjetra, on bi se sav tresao. Uvelo lišće,

što bi ga vjetar katkad bacio o olovom optočena prozorskog okna, njemu se činilo

kao da su to njegove vlastite utaman stvorene odluke i uzburkane misli grizodušja.

Kada bi sklopio oči, opet bi se pomolilo ono mornarevo lice gdje bulji u nj kroza

staklo, zastrto velom sumaglice, te bi ponovo osjećao kako mu strava steže srce.

Ali možda se samo njegova mašta poigravala njime, te je sada, dozvana kao nekom

čarolijom, sablast osvete iskrsavala sred pomrčine, sablast osvete uz strašna

priviñenja kazne. Stvarnost bijaše kaos, ali u tim slikama mašte bilo je nešto

strahovito logično. Mašta je, kao u hajci tjerala grizodušje tragom njegova grijeha.

Mašta je uzrok te svako zločinstvo mora ponijeti nakaznim plodom. U običnom

životu činjenica zle ne stiže kazna niti dobri primaju zasluženu nagradu. Jaki

uspijevaju, dok slabi moraju neminovno podleći. I to je sve. Uostalom, kad bi se

neki stranac šuljao oko kuće, netko od mnogih sluga i čuvara zacijelo bi ga

primijetio. A vrtlari bi mu sigurno već javili da su primijetili neke tragove po

gredicama cvijeća. Da: to se samo mašta s njim poigravala. Brat Sibyle Vane nije

se vratio da ga ubije. Otplovio je svojim brodom da bi našao smrt u ledenim

valovima zimskoga mora. Od njega mu ni u kojem slučaju ne prijeti nikakva

opasnost.

Pa čovjek nije znao tko je on, niti je mogao znati tko je. Maska mladosti spasila mu

je život.

Pa ipak, i ako je to bilo samo obmana, kako li je strašna bila pomisao da savjest

može izazvati takva strašna priviñenja i dati im vidljiv oblik, da se kao živa

stvorenja kreću pred našim očima! I kako će strašan biti njegov život, budu li sjene

njegova zločinstva danonoćno iz svakoga pritajenog kuta zurile u nj, i

podsmjehivale mu se iz svojih skrovišta, i došaptavale mu nešto dok sjedi za

bogatim stolom, i davile ga u snu ledenim prstima?! I dok su se te misli provlačile

kroz mozak, stravična bljedoća obli mu lice, i njemu se učini da je zrak odjednom

postao hladniji. O, strašna li časa mahnita bezumlja kad je ubio svoga prijatelja! O,

kako jezovito bješe samo sjećanje na taj prizor! Sve je to ponovo pred njim

iskrsavalo. I doñe mu pred oči svaka strašna pojedinost sa sve većom grozotom. Iz

mračna tavnika Vremena diže se užasno priviñenje njegova grijeha, ogrnuto

grimiznim plaštem. Kad lord Henry u šest sati uñe k njemu, nañe ga gdje plače,

kao da će mu srce svisnuti od bola.

I tek se trećeg dana usudio opet izići. Bilo je nešto u tom prozračnom, mirisom

borova prožetom zimskom jutru, što mu je kanda vratilo radost života, volju za

življenje. Ali nisu samo fizički uvjeti okoline izazivali u njemu tu promjenu. I

sama mu se narav bunila protiv pretjerane strave, koja je prijetila da pomuti i uništi

njegov inače savršeni mir. Tako je to uvijek kod ljudi profinjene i tankoćutne

naravi. Njihove se žestoke strasti ili smiruju ili sasvim iščeznu. One će ili ubiti

čovjeka ili će se same stišati. Površni bolovi ili ljubakanja žive dalje. Velika bol i

velika ljubav mora presahnuti zbog svoje vlastite intenzivnosti. Uostalom, njemu je

uspjelo da samog sebe uvjeri da je bio samo žrtva prestravljene mašte, i sada je

gledao na prošlo strahovanje s nekom samilošću i s priličnim prizorom.

Poslije doručka šetao je jedan sat s vojvotkinjom u vrtu, a zatim se provezao kroz

park da se priključi lovačkoj družini. Prhak mraz pokrivaše tratinu kao sol. Nebo

bijaše nalik na prevrnutu kupu modre kovine. Tanana skrama leda stinula se po

rubovima plitkoga jezera, obrasla ševarom.

Pod borikom ugleda sira Geoffreya Cloustona, vojvotkinjina brata, gdje izbacuje iz

puške dvije ispucane čahure. On skoknu s lovačkih kola, te reče konjušaru da

povede kobilu kući, a zatim se uputi prema svome gostu, gazeći kroz uvelu paprat i

šipražje.

— Jeste li imali sreće u lovu, Geoffrey? — upita.

— Ne baš osobito, Doriane. Mislim da je veći dio ptica odletio u polja. Sve mi se

čini da ćemo imati bolji lov poslije ručka, kada promijenimo lovište.

Dorian je nastavio s njim švrljati. Oštar mirišljiv zrak, smeñe i crvene prošarice što

su svjetlucale po šumi, promuklo povikivanje hajkača, što od vremena do vremena

parahu tišinu, pa reski pucnji što bi odmah nakon toga odjekivali, sve ga je to

očaravalo ispunjajući ga divnim osjećajem slobode. Njime je opet ovladala blažena

bezbrižnost i vesela ravnodušnost.

Odjednom iz gustine uvela busa, dvadesetak jardi ispred njih, naćulenih i crnim

pjegama poprskanih ušiju, izletje zec, odbacujući se stražnjim nogama. Grabio je

što je igda mogao prema jednom jošiku. Sir Geoffrey prisloni pušku na rame, no u

ljupkom pokretu zvjerčice bilo je nešto što je Doriana Graya ispunilo nekom

čudnom milinom, te učas uskliknu:

— Ne pucajte, Geoffrye! Neka živi!

— Kakve su to besmislice, Doriane! — zasmija se njegov prijatelj, i baš u času

kada zec htjede zamaći u šiprag, puška planu. Očuše se dva krika, kveka

pogoñenog zeca, koji je strašan, i još strašniji vrisak na smrt ranjena čovjeka.

— Milostivi bože! Pogodio sam jednog hajkača! — povika sir Geoffrey. — Kakvo

je to glupo magare što trči ravno pred puške! Ej, vi tamo, prestanite pucati! —

viknu iza glasa. — Neki je čovjek ranjen.

Nadlugar dotrča s batinom u ruci.

— Gdje je, gospodaru? Gdje je? — vikaše u sav glas, a u isti čas na cijelom lovištu

presta pucanje.

— Tu — odvrati sir Geoffrey srdito i pojuri prema guštiku. — Ako boga znate,

zašto ne držite svoje ljude na okupu? Za danas ste mi pokvarili svaku volju za lov.

Dorian gledaše kako ljudi ulaze u jošik, rasklanjajući savitljivo uzbibano granje.

Ne potraje dugo, te se opet pojaviše, iznoseći nečije tijelo na sunčanu svjetlost. On

se, užasnut, okrenu. I bi mu kao da ga nesreća prati ukorak. Oču, kako sir Geoffrey

upita da li je čovjek zaista mrtav, i kako mu lugar to potvrdi. I njemu se učini kao

da je sva šuma mahom oživjela, kao da ga odasvud gledaju nekakva lica. Čuo je

tapkanje bezbrojnih nogu i prigušeni bruj glasova.

Velik djetao, kojemu su se prsi sjale bakarnim sjajem, proleprša kroz granje povrh

njegove glave.

Nakon nekoliko trenutaka, što su se njemu u njegovoj uzbuñenosti činili beskrajno

dugim i mučnim satima, osjeti nečiju ruku na ramenu. On se trže i okrenu.

— Doriane — oslovi ga lord Henry — bilo bi bolje da im kažem da danas više

neće biti lova. Ne bi lijepo izgledalo kad bi se hajka produžila.

— Volio bih da nikada više ne bude lova, Harry — odvrati Dorian gorko. — Sve je

to odvratno i okrutno. Je li čovjek ...?

Nije dospio doreći.

— Da, nažalost — odvrati lord Henry. — Sva je sačma ispaljena njemu u grudi.

Mora da je na mjestu ostao mrtav. Hajdemo, poñimo kući.

Hodali su jedan kraj drugoga nekih pedeset jardi u pravcu drvoreda, ne prozborivši

ni riječi. Tada Dorian pogleda lorda Henryja i reče, duboko uzdahnuvši:

— Loš je to znak, Harry, vrlo loš znak.

— A što? — upita lord Henry. — O, pa ti valjda misliš na onaj nesretni slučaj.

Dragi moj, tu se više ne da pomoći. Ubijeni je sam to skrivio. Zašto je istrčao pred

puške? Uostalom, to se nas ništa ne tiče. Dakako, za Geoffreya je to malo

nezgodno. Ne mogu se samo tako strijeljati hajkači. Još će oni pomisliti da nismo

nikakvi lovci. A Geoffrey je vrlo dobar lovac; on nikada ne promaši. Ali nema

smisla uludo trošiti riječi o toj stvari.

Dorian zatrese glavom.

— Loš je to znak, Harry. Sve nešto slutim, kao da će se jednome od nas nešto

strašno desiti. Možda baš meni — dodade, te prijeñe rukom preko očiju kao čovjek

koji osjeća boli.

Onaj se stariji nasmija.

— Jedina strahota na svijetu jest ennui,134 Doriane. To je jedini grijeh kojemu

nema oproštenja. No, čini se da nema bojazni da ćemo od toga patiti, ukoliko se

gosti za stolom ne budu raspričali o tom nesretnom slučaju. Moram im reći da je

134 Ennui — dosada. (Prev.) taj predmet razgovora tabu.135 A što se tiče 'loših

znakova', toga uopće nema. Usud nam ne običava slati svoje glasnike. Suviše je

mudar ili suviše okrutan a da bi to učinio. Uostalom, ta što bi se vama moglo već

dogoditi, Doriane? Imate svega što čovjek može poželjeti. Nema nikoga koji se ne

bi drage volje s vama mijenjao.

— Harry, nema nikoga s kojim se ja ne bih mijenjao. Ne smijte se tako. Govorim

vam istinu. I onom jadnom seljaku koji je maločas umro, bolje je nego meni. Ne

bojim se Smrti. Ali se bojim umiranja. Kao da slušam šuštanje njenih golemih krila

po olovnoteškom zraku. Bože blagi! zar ne vidite nekog čovjeka kako se miče iza

onih stabala, kako me gleda, kako čeka na me?

Lord Henry pogleda u pravcu što mu ga je pokazivala drhtava ruka u rukavici.

— Da — reče smiješeći se — vidim vrtlara koji vas čeka. Mislim da vas želi pitati

kakvim cvijećem hoćete da vam se večeras ukrasi stol. Kako ste večeras

nevjerojatno nervozni, dragi prijatelju! Kad se vratimo u London, morat ćete

liječniku.

Dorianu odlanu kad vidje vrtlara kako mu se približuje. Čovjek se dotače šešira,

pogleda lorda Henryja, oklijevajući časak, a zatim izvuče pismo i predade ga

svome gospodaru. »Njena mi Milost reče da pričekam na odgovor«, promrmlja

vrlar.

Dorian turi pismo u džep.

— Recite njenoj Milosti da već dolazim — odvrati hladno. Čovjek se okrenu te

135 Tabu — nešto »sveto« ili »nečisto«, što se ne smije gledati, dodirnuti, jesti i

slično; u prenesenom smislu: nešto zabranjeno. (Prev.) se žurna koraka uputi u

pravcu kuće.

— Žene upravo uživaju kad mogu učiniti što opasno! — nasmija se lord Henry. —

To je jedna od njihovih osobina, kojima se ja najviše divim. Žena će flertati s bilo

kime, samo ako ima ljudi koji je pri tom promatraju.

— Harry, vi upravo uživate kad možete govoriti što opasno! No ovaj ste puta na

pogrešnu putu. Meni je vojvotkinja vrlo draga, ali nisam zaljubljen u nju.

— Vi baš niste tako dragi vojvotkinji, ali je zaljubljena u vas, pa ste tako vas dvoje

sjajan par.

— Harry, govorite sablažnjive stvari, ali ovaj puta nema nikakve podloge za

sablazan.

— Podloga za svaku sablazan jest pouzdanost nemorala — priklopi lord Henry i

pripali cigaretu.

— Vi biste, Harry, bili kadri da radi dosjetke žrtvujete svakog čovjeka.

— Svijet od svoje volje žrtvuje sebe na oltaru — glasio je odgovor.

— O, kad bih mogao ljubiti — uskliknu Dorian Gray dubokim patetičnim glasom.

— No čini se da se moja strast ugasila i da više ni za čim ne žudim. Svu sam

pažnju usredotočio na samoga sebe. Moja vlastita ličnost pritiskuje me kao teret.

Htio bih pobjeći, nestati, zaboraviti. Bila je prava ludost, što sam uopće došao

ovamo. Po svoj ću prilici Harveyu poslati brzojav da spremi jahtu. Na jahti čovjeku

ne prijeti nikakva opasnost.

— Od čega, Doriane? Imate neke neprilike? Zašto mi ne kažete što vam je? Ta i

sami znate da bih vam pomogao.

— Ne mogu vam to reći, Harry — odvrati Dorian tužno. — A bit će da je to čisto

uobraženje. Taj mi je nesretni slučaj poremetio živce. Mori me strašna slutnja kako

se nešto slično može i meni dogoditi.

— Gluposti!

— Nadam se da su to gluposti, ali me ipak muči moja slutnja. — Ah! evo

vojvotkinje; nalik je na Artemidu 136 137 u tailor made haljini. Kako vidite,

vojvotkinjo, mi smo se vratili.

— Sve sam već čula, gospodine Gray — odgovori ona. — Jadni je Geoffrey

strahovito uzbuñen. A vi ste ga, čini se, molili da ne puca na zeca. Baš čudnovato!

— Da, vrlo čudnovato. Ne znam što me na to ponukalo. Valjda tek neki hir. Bijaše

tako dražesna zvjerčica. Ali mi je žao što su vam govorili o onoj nesreći. To je vrlo

žalostan predmet razgovora.

— Vrlo dosadan predmet razgovora — prisniti lord Henry. — Bez ikakve

psihološke vrijednosti. E, da je to Geoffrey namjerno učinio, to bi onda bilo vrlo

zanimljivo! Volio bih poznavati čovjeka koji je izvršio pravo ubojstvo.

— Kako ste strašni, Harry, gospodinu Grayu je opet zlo. Evo, sad će se

onesvijestiti!

136 Artemida — božica lova. (Prev.)

137 Tailor made — od krojača sašiven. (Prev.)

Dorian se s mukom svladavao, te se nasmiješi.

— Nije ništa, vojvotkinjo — promrmlja — živci su mi strašno popustili, i to je sve.

Bojim se da sam jutros i suviše hodao. Nisam čuo što je Henry rekao. Sigurno

nešto strašno? Morat ćete mi to reći kojom drugom prilikom. Čini mi se da ću

morati prileći. Vi ćete mi oprostiti, zar ne?

Stigoše do velikog stepeništa što je vodilo od staklenika na terasu. Pošto se

staklena vrata zatvoriše za Dorianom, lord se Henry okrenu i pogleda vojvotkinju

dremljivim očima, te je upita:

— Jeste li jako zaljubljeni u nj?

Neko mu vrijeme nije odgovarala, već je stojeći na mjestu promatrala krajolik.

Napokon reče:

— To bih i sama htjela znati.

On zatrese glavom.

— Nesreća je kad čovjek nešto posigurno zna. Samo neizvjesnost ima svoju draž.

U magli su sve stvari ljepše.

— U magli čovjek lako siñe s pravog puta

— Draga Gladys, svi putovi vode konačno do iste tačke.

— Do koje?

— Do razočaranja.

— To bijaše moj début u životu — uzdahnu vojvotkinja.

— Ali je to razočarenje nosilo krunu.

— Sita sam jagodina lišća.138

— Ovo vam dobro pristaje.

— Samo u javnosti.

— Ipak bi vam nedostajalo — nato će lord Henry.

— Nijedan mi listak neće pasti s vojvodske krune.

— Monmouth ima uši.

— Ali je starost nagluha.

— Zar nije nikada bio ljubomoran?

— Kamo sreće da je bio.

On se ogledavaše, kao da nešto traži.

A ona će nato:

138 Jagodino lišće — amblem vojvodske časti (na vojvodskoj kruni). (Prev.)

— Što tražite?

— Puce s vrška vašeg floreta139 — odvrati lord Henry. — Bit će da se otkinulo.

Ona se zasmija:

— Ali još imam zaštitnu masku na licu.

— Pod maskom su vam oči još čarobnije — glasio je njegov odgovor.

Ona se opet nasmija, a zubi joj bljesnuše kao bijele sjemenke u grimiznu plodu.

Gore u svojoj sobi Dorian Gray ležaše na divanu, sa stravom u svakoj žilici svoga

uzdrhtalog tijela. Život mu najedanput postao tako težak i odvratan: nepodnošljiv.

Strašna smrt jadnoga hajkača, kojega ubiše poput divlje zvijeri u guštiku, bila mu

kao slutnja vlastite smrti. Umalo što se nije onesvijestio kad je lord Henry u svojoj

hirovitosti izbacio onu ciničnu šalu.

U pet sati pozvoni sluzi te mu naredi da spremi njegove stvari za noćni brzovlak za

London i da ga kola čekaju u osam i pô. Odlučio je da u Selby Royalu ne provede

više nijednu noć. To je bilo mjesto kobnih znamenja. Tu je Smrt obilazila u pô

bijela dana, a trava je u šumi bila poprskana krvlju.

Zatim napisa poruku lordu Henryju, javljajući mu da odlazi u grad potražiti

liječnika, i moleći ga da se za njegova izbivanja pobrine za goste. U času kad je

pismo stavljao u omot, netko pokuca na vrata, te uñe sluga pa mu javi da bi

139 Floret — mač sa čeličnom kuglicom na vrhu, za vježbanje u mačevanju.

(Prev.) nadlugar želio s njim razgovarati. Dorian se namršti te se ugrize za usne.

»Neka uñe«, promrmlja pošto je nekoliko sekunda oklijevao.

Tek što je čovjek ušao, Dorian izvadi svoju čekovnu knjižicu iz pretinca te je stavi

preda se.

— Thortone, bit će da dolazite zbog jutrošnjega nesretnog slučaja? — upita ga i

dohvati pero.

— Da, gospodaru — odvrati lugar.

— Je li jadnik bio oženjen? Je li koga uzdržavao? — zapitkivaše Dorian gledajući

ga s očitom dosadom. — Ako je tako, ne bih htio da bilo tko od njegovih trpi

oskudicu, i poslat ću onoliko novaca koliko vi smatrate za potrebno.

— Gospodaru, mi ne znamo tko je taj čovjek. I zbog toga sam bio tako slobodan da

doñem k vama.

— Ne znate, tko je? — Dorian će malodušno. — Što ste htjeli time reći? Nije li to

bio jedan od vaših ljudi?

— Ne, gospodaru. Nikad ga nisam ni vidio. Čini se da je neki mornar, gospodaru.

Pero pade. Dorianu Grayu iz ruke, i njemu bi kao da mu je srce odjednom prestalo

kucati.

— Mornar? — povika. — Rekoste mornar?

— Da, gospodaru. Po svemu se čini da je mornar; obje su mu ruke tetovirane, i sve

tako nešto.

— Jeste li što našli kod njega? — ponovo će Dorian nagnuvši se naprijed i

pogledavši lugara prestrašenim očima. — Nešto po čemu bi se moglo saznati

njegovo ime?

— Nešto novaca, gospodaru — ne baš mnogo, i revolver sa šest metaka. O imenu

ni traga. Čovjek izgleda sasvim pristojno, samo mu je lice grubo. Mislimo da je

vjerojatno bio pomorac.

Dorian učas skoči. U njemu je iskrsla neka luda nada. I on se kao utopljenik hvatao

te mogućnosti.

— Gdje je leš? Moram ga odmah vidjeti!

— Leži u praznoj staji, gospodaru, u glavnom majuru. Ljudi neće mrtvaca u svojim

kućama. Kažu da mrtvac donosi nesreću.

— U glavnom majuru! Idite odmah onamo i sačekajte me. Recite jednom

konjušaru da mi izvede konja. Ne, ne treba. Idem sam u konjušnicu. Tako će biti

brže.

Ne proñe ni četvrt sata, i Dorian je Gray trkom jezdio, što je igda mogao, kroz

veliki drvored. Drveće je prolijetalo pored njega poput neke povorke sablasti, i

čudovišne sjene ispriječile bi mu se na putu. Jednom mu se kobila prope,

preplašena od neke bijele brklje, te umalo što ga ne zbaci iz sedla. Dorian je oplete

jahaćim bičem po vratu. I ona poput strijele pojuri kroz noć, da je kamenje vrcalo

pod njenim kopitima.

Napokon stiže do majura. Na dvorištu šetkala se dva čovjeka. On skoči sa sedla i

dobaci uzde jednome od njih. U najudaljenijoj konjušnici treperila je svjetlost.

Nešto mu je kanda govorilo da tamo leži mrtvac, i on pojuri vratima i stavi ruku na

bravu.

Načas zastade, osjećajući kako je kucnuo čas da otkrije nešto što će mu ili vratiti

život ili ga posve uništiti. Gurnu vrata te uñe.

Na gomili vreća, u najudaljenijem kutu konjušnice, ležaše mrtvo tijelo čovjeka u

gruboj košulji i plavim hlačama. Lice bijaše pokriveno šarenom maramicom.

Prosta svjećica, utaknuta u grljak boce, gorjela je do uzglavlja nemirnim

plamenom.

Dorian Gray protrnu. Osjećao je da nije kadar da sam skine rupčić s mrtvačeva

lica, pa viknu jednog od momaka.

— Skini mu to s lica. Hoću da vidim — reče, a ruka mu se grčevito hvataše

vratnica.

Pošto je majurski sluga izvršio zapovijed, Dorian pristupi bliže. Iz prsiju mu se

vinu radostan poklik. Čovjek kojega su ubili u guštiku, bijaše James Vane.

Stajaše nekoliko minuta na mjestu gledajući to mrtvo tijelo. Dok je jahao kući, oči

su mu bile pune suza, jer je znao da je spasen.

XIX POGLAVLJE

— Uzalud mi govorite da ćete biti dobri — uskliknu lord Henry, te zamoči bijele

prste u crvenu, ražinom vodom ispunjenu bakarnu zdjelu. — Onakvi kakvi ste —

savršeni ste. Molim vas, nemojte se promijeniti.

Dorian Gray zatrese glavom.

— Ne, Harry, ja sam u životu počinio i suviše zla. Više to neću činiti. Od jučer sam

počeo činiti dobra djela.

— Gdje ste bili jučer?

— Na selu, Harry. Odsjeo sam u jednoj maloj gostionici, sam, posve sam.

— Dragi mladiću — nasmija se lord Henry — na selu je lako biti dobar. Tamo ne

prijete nikakva iskušenja. To je razlog što su ljudi koji žive van grada, sasvim

nekulturni. Kultura je nešto što se ne da baš tako lako postići. Samo su dva puta

koja vode do kulture: obrazovanost i pokvarenost. Ljudi na selu nemaju prilike da

budu obrazovani niti pokvareni, i stoga je njihov razvitak u zastoju.

— Obrazovanost i pokvarenost — ponovi Dorian kao jeka. — Upoznao sam oboje.

Sada me groza hvata pri pomisli da one idu ruku pod ruku. Jer ja sam, Harry, našao

nov ideal. Hoću da postanem drugi čovjek. Čini mi se da sam već postao drugi

čovjek.

— Još mi niste rekli kakvo ste dobro djelo učinili. Ili rekoste da ste učinili više

dobrih djela; — upita ga prijatelj, istresavši u tanjur grimiznocrvenu gomilicu

jagoda, načičkanih velikim sjemenkama, koje je zatim bijelo opršao šećerom s

pomoću rupčaste žlice u obliku školjke.

— Mogu vam sve ispričati, Harry, premda je to priča koju inače ne bih nikome

drugom mogao kazivati. Poštedio sam neku ženu. To zvuči hvalisavo, ali vi

razumijete što mislim. Bila je vrlo lijepa, da divna kao Sibyla Vane. Bit će da me je

baš to u prvi mah najviše privlačilo. Sjećate se Sibyle, zar ne? Sada mi se to čini

tako daleko! Hetty, dakako, nije bila jedna od naših. Bila je naprosto — djevojče sa

sela. Ali ja sam je istinski volio. Znam posve sigurno da sam je volio. Kroz cio taj

divni mjesec svibanj, što smo ga imali, ja sam svaki tjedan dva do tri puta jurio u

selo i sastajao se s njom. Jučer me sačekala u nekom malom voćnjaku. S jabuka u

cvijetu padale su bez prestanka latice na njenu kosu, i ona se smijala. Jutros u ranu

zoru trebalo je da poñe sa mnom. Odjednom se predomislili i stvorih odluku da je

ostavim kao netaknut cvijet, kako sam je i našao.

— Rekao bih, Doriane, da vas je taj za vas posve novi osjećaj morao prožeti

istinskim zadovoljstvom — utače mu se u riječ lord Henry. — Ali ako hoćete, lako

ću mjesto vas dopričati vašu seosku idilu. Dali ste joj dobre savjete i slomili joj

srce. I tako ste, eto započeli svoj novi život.

— Harry, vi ste strašni! Ne smijete govoriti takve užasne stvari. Hettyno srce nije

slomljeno. Razumije se da je bilo suza i svega ostalog! Ali na njoj nema ljage.

Može i dalje živjeti kao Perdita,140 okružena metvicom i nevenom.

— I naricati zbog svoga nevjernog Florizela — ubaci lord Henry smijući se, pa se

nasloni na naslon stolice. — Dragi moj Doriane, vi ste hiroviti kao kakav dječak.

Zar mislite da će ta djevojka ikad više naći sreću s nekim seoskim

140 Perdita i Florizel — glavna lica iz Shakespeareove »Zimske priče«. (Prev.)

mladićem. Vjerojatno će se jednog dana udati za kakva surovog kirijaša ili za

kakva seljačinu. Pa, sama činjenica da se upoznala s vama i voljela vas, dovoljna je

da prezre svoga muža, i ona će biti nesretna. Promatrajući tu stvar s moralnog

stajališta, ne bih mogao reći da će vaša žrtva uroditi bilo kakvim plodom. Već kao

početak, to vaše odricanje ne znači baš mnogo. Uostalom, kako znate da Hetty u

ovom času ne leži na dnu vodeničkog potoka, nad kojim blistaju zvijezde, kao

nesretna Ofelija, sva u cvijeću nježnih lokvanja?

— Harry, ja to ne mogu podnijeti! Vi se svemu rugate, a zatim evocirate

najozbiljnije tragedije. Sada žalim što sam vam to ispričao. Meni je svejedno što

mi govorite. Znam da sam pošteno postupao. Jadna Hetty! Kad sam jutros projahao

pored njena majura, ugledao saim u prozoru njeno blijedo lice, i meni se učini da

vidim grančicu jasmina. Nemojmo više o tome govoriti, i ne trudite se da me

uvjerite kako je prvo dobro djelo što sam nakon toliko godina učinio, i kako je ta

mala samozataja za koju sam prvi puta u životu bio sposoban, zapravo samo —

neki grijeh. Hoću da postanem bolji čovjek. I to ću doista i postati. Pričajte mi

nešto o sebi. Što ima nova u Londonu? Ima već nekoliko dana otkako nisam bio u

klubu.

— Ljudi još uvijek prepričavaju nestanak jadnoga Basila.

— Mislio sam da su im ti razgovori već dosadili — odvrati Dorian i natoči sebi

malo vina, a čelo mu se ponešto namršti.

— Dragi mladiću, ta oni tek šest mjeseci pričaju o tome, a britanska publika ne

može smognuti toliko duševne snage da u tri mjeseca ima više od jedne teme. Pa

ipak, u posljednje vrijeme poslužila ih sreća. Mogli su da se raspričaju o mojoj

brakorazvodnoj parnici i o samoubojstvu Alana Campbella. A sada imaju i

tajanstveni nestanak umjetnika. Scotland Yard141 uporno tvrdi da je čovjek u

sivom ulsteru koji je devetog studenoga otputovao u Pariz ponoćnim vlakom, bio

jadni Basil, dočim francuska policija izjavljuje da Basil Hallward nije nikada ni

stigao u Pariz. Mislim da će nam za četrnaest dana nešto htjeti nabajati kako su

Basila vidjeli u San Francišku. Baš je to čudno: ali o svakome čovjeku koji

iščezne, odmah se pronose glasine da su ga vidjeli u San Francisku. Zacijelo je to

divan grad, sa svim privlačnostima nadgrobnog života.

— A što vi mislite da se desilo Basilu? — upita Dorian dižući svoju čašu

burgundskog vina prema svjetlosti, i sam sav u čudu što se tako mirno može

razgovarati o toj stvari.

— Nemam ni pojma. Ako je Basil odlučio da se krije, to je njegova stvar. Ako je

pak mrtav, onda mi se ne mili da o njemu govorim. Jedino čega se plašim jest smrt.

Ja je mrzim.

— Zašto? — upita Dorian Gray sumorno.

Lord Henry prinese pod nos pozlaćeni rešetkasti otvor kutijice mirišljive soli, te

reče:

— Jer se dan-danas može sve preživjeti osim smrti. Smrt i vulgarnost jedine su

dvije činjenice u devetnaestom stoljeću koje nije moguće odstraniti s bilo kakvim

objašnjenjima ili isprikama. — Doriane, poñimo u sobu za muziciranje, pa ćemo

ondje popiti kavu. — Morate mi svirati malo Chopina. Čovjek, s kojim je moja

žena pobjegla, svirao je sjajno Chopina. Jadna Victoria! Bila mi je vrlo draga.

Kuća je bez nje nekako pusta. Naravno, brak je tek navika, vrlo loša

141 Scotland Yard — centralna uprava policije u Londonu. (Prev.) navika. Ali

ipak, čovjek žali kad izgubi i najgore svoje navike. A možda baš za njima najviše

žali. One su tako bitan dio njegove ličnosti.

Nato Dorian ni riječi, nego ustade od stola, prijeñe u pokrajnu sobu, sjede za klavir,

te uze prelijetati prstima preko bijelih i crnih slonokosnih tipaka. Pošto je donesena

kava, on zastade te će gledajući u lorda Henryja:

— Harry, jeste li ikad pomislili na to da su Basila možda ubili?

Lord Henry zijevnu.

— Basil je bio omiljen čovjek, i nosio je uvijek Waterbury sat.142 Pa zašto da ga

ubiju? Nije bio dovoljno pametan, i prema tome nije imao neprijatelja. Istina, bio

je genijalan slikar. Ali netko može da slika ikao Velàzquez, pa ipak da bude pravo

mrtvo puhalo. A Basil je doista bio prilično dosadan. Samo je u jednoj prilici bio

za me zanimljiv, a to je bilo prije mnogo godina kad mi je govorio kako vas ludo

obožava, i da ste vi glavna pokretačka sila u njegovoj umjetnosti.

— Basil mi je bio vrlo drag — reče Dorian s nekim prizvukom sjete u glasu. —

Ali, zar se ne priča da je bio ubijen?

— Oh, tako pišu poneke novine. No, meni se to ne čini ni najmanje vjerojatnim.

Znadem da u Parizu ima svakojakih strašnih jazbina, ali Basil nije bio jedan od

onih koji posjećuju takva mjesta. Nije bio nimalo radoznao, i to mu bješe glavna

mana.

— A što biste kazali, Harry, kada bih vam rekao da sam ja ubio Basila? — upita

142 Waterbury — grad u Connecticutu (SAD), poznat sa svoje industrije jeftinih

satova. (Prev.)

mlañi prijatelj. I rekavši to, oštro ga promatraše.

— Rekao bih vam, dragoviću moj, da glumite ulogu koja vam ne pristaje. Svakako

je zločinstvo vulgarno, kao što je i svaka vulgarnost zločinstvo. Vama ne leži da

izvršite umorstvo, Doriane. Žalim ako sam time povrijedio vašu taštinu, ali vas

uvjeravam da je tako. Zločinstvo pripada isključivo nižim klasama. Ja to nipošto ne

zamjeram tim ljudima. Meni se čini da je zločinstvo za njih ono isto što je nama

umjetnost, naprosto sredstvo da se postignu neke duševne senzacije.

— Sredstvo da se postignu duševne senzacije? Zar mislite da bi čovjek koji je

jednom izvršio umorstvo, mogao isto zločinstvo i drugi puta izvršiti? Ta valjda

niste to mislili?

— O, sve postaje užitak ako se prečesto čini — uskliknu lord Henry smijući se. —

To je jedna od najvećih tajna života. Ali ipak mislim da je umorstvo u svakom

slučaju — pogreška. Čovjek ne bi smio nikada ništa učiniti, o čemu poslije objeda

ne bi mogao sasvim lijepo pričati. No okanimo se sada jadnoga Basila. Bilo bi mi

drago kad bih mogao vjerovati da je završio tako romantičnom smrću, kako vi to

maločas spomenuste, ali ne mogu; rekao bih da je iz omnibusa pao u Seinu, pa je

kondukter zabašurio tu nesreću. Da: rekao bih da je tako završio. I ja ga gledam

gdje leži poleñice pod mutnozelenim vodama Seine, a nad njim plove teške barke i

duge mu haluge mrse kosu. Znate, ja ne vjerujem da bi bio kadar načiniti još

mnogo dobrih slika. Posljednjih deset godina slikao je sve same osrednje stvari.

Dorian uzdahnu, a lord Henry proñe po sobi te poče gladiti glavu neke čudnovate

javanske papige, velike ptice siva perja s ružičastom ćubom i repom, što se njihala

na bambusovu štapu. Kada je dodirnuše njegovi šiljasti prsti, ona spusti bijelu

mrenu smežuranih kapaka preko crnih očiju staklenasta sjaja, te se poče ljuljati.

— Da — produži on te se okrenu i izvuče rupčić iz džepa — slikao je sve same

osrednje stvari. Činilo mi se kao da je njegovo slikanje nešto izgubilo. Izgubilo je

svoj ideal. Otkako vas dvojica niste bili više veliki prijatelji, on je prestao da bude

velik umjetnik. A što vas je razdvojilo? Bit će da vam je on postao dosadan? Ako

je doista tako, onda vam to nikada nije oprostio. To vam je uvijek tako kod

dosadnih ljudi. Da, zbilja, a što se dogodilo s onim vašim divnim portretom što ga

je on naslikao? Ne vjerujem da sam ga vidio od onoga dana kad ga je završio. O,

sjećam se da ste mi još prije mnogo godina rekli da ste ga poslali u Selby, pa da je

na putu bio negdje zametnut ili ukraden. Niste ga nikada dobili natrag? Kakva

šteta! To je zbilja bilo pravo remek-djelo. Sjećam se da sam sliku htio kupiti. Volio

bih je sada imati. To djelo spada u period Basilovih najboljih radova. Odonda su

svi njegovi radovi neka čudnovata mješavina lošega slikarstva i dobrih namjera,

koja čovjeku uvijek daje pravo da se naziva reprezentativnim engleskim

umjetnikom. Jeste li ikada dali oglas u novine o nestanku te slike? To ste doista

morali učiniti.

— Ne sjećam se više — odvrati Dorian — no bit će da jesam. Ali ja tu sliku nikada

nisam mnogo volio. Žao mi je što sam za nju pozirao. Mrska mi je i sama

uspomena na nju.

Zašto ste počeli o njoj govoriti? Ona me nekoć podsjećala na one čudne stihove iz

nekog kazališnog komada — mislim iz Hamleta — kako ono bješe?

'Kao slika neke sjete

lice to bez srca'.

Da: upravo je tako izgledala.

Lord se Henry nasmija.

— Ako čovjek postupa sa životom umjetnički, onda mu je mozak — srce —

odgovori zavalivši se u naslonjač.

Dorian Gray zatrese glavom i udari na klaviru nekoliko nježnih akorda.

— 'Kao slika neke sjete' — ponovo će on —‘ lice to bez srca’.

Stariji je prijatelj sjedio naslonjen unazad, te ga gledaše poluzatvorenim očima.

— Uostalom, Doriane — reče nakon male šutnje. — 'Kakva korist čovjeku da

zadobije cio svijet a pri tom izgubi' — kako glasi taj citat — 'dušu svoju?'

Zvuci se neskladno razbiše, i Dorian se Gray trže, zureći u svog prijatelja.

— Zašto me to pitate, Harry?

— Dragi mladiću — prihvati lord Henry, u čudu nadižući obrve — pitao sam vas,

jer sam mislio da mi možete na to odgovoriti. To je sve. Prošle sam nedjelje

prolazio kroz Park, a blizu Marble Archa stajala je mala skupina ljudi jadna

izgleda: slušali su nekog sasvim običnog uličnog propovjednika. Prolazeći čuh

kako čovjek kričavim glasom postavlja svojim slušačima baš to isto pitanje. Mene

se to kosnulo prilično dramatski. U Londonu možete često doživjeti takve

čudnovate efektne prizore. Kišovita nedjelja, nekakav nezgrapni kršćanski brat u

kišnoj kabanici, a oko njega krug bolesnoblijedih lica ispod rupičastog krova

kišobrana, s kojih se cijedi voda, pa onda iznebuha začujete nekoliko divnih riječi,

što se kidaju s nečijih histeričnih usana i kreštavim glasom paraju zrak — to je

zaista bilo vrlo dobro na svoj način, pravo otkrivenje. Časak sam pomišljao na to

da onom proroku kažem da Umjetnost ima dušu, a čovjek da je nema. No bojao

sam se da me ne bi razumio.

— Ne govorite tako, Harry; duša je strašna stvarnost. Možemo je i kupiti, i prodati,

i promijeniti. Ona se može zatrovati ili izgraditi do savršenstva. Svaki od nas ima

dušu. Ja to znam.

— Znate li to sasvim sigurno, Doriane?

— Sasvim sigurno.

— Ah, onda je to zacijelo iluzija. Stvari koje čovjek smatra za pouzdane, nikada

nisu istinite. U tome je sva fatalnost Vjere i mudra pouka Romantike. — Ne budite

tako ozbiljni. — Kakve veze imamo vi ili ja s praznovjerjem našega vremena? Ne,

ne: mi smo prestali vjerovati u dušu. Zasvirajte mi štogod. Svirajte mi neki

nokturno,143 Doriane, a dok budete svirali, ispričat ćete mi tihim glasom kako ste

sačuvali svoju mladost. Mora da imate neku tajnu. Ja sam samo za deset godina

stariji od vas, pa sam pun bora, iznuren i požutio. A vi ste zaista divni, Doriane.

Nikada niste izgledali ljepši nego večeras. Podsjećate me na dan kad sam vas prvi

put vidio. Bili ste malo podrugljivo-gordi, vrlo plašljivi i zbilja sasvim neobični.

Dakako, vi ste se promijenili, ali ne po vanjštini. Volio bih da mi povjerite svoju

tajnu. Da se opet domognem svoje mladosti, bio bih kadar učiniti sve na svijetu,

samo ne bih gimnasticirao, rano ustajao, niti bih htio živjeti časnim životom.

Mladost! Ništa joj nije ravno. Prava je ludost govoriti o bezumlju mladosti. Ja

danas slušam s izvjesnim uvažavanjem samo one koji su 143 Nokturno (notturno)

— noćna popijevka; romantična instrumentalna kompozicija, sanjarskog, elegičnog

značaja, slobodne forme (pokretači J. Field i Chopin). (Prev.) mnogo mlañi od

mene. Oni kao da su kudikamo napredniji od mene. Život im je otkrio svoje

najnovije čudo. Prema starima uvijek sam u opoziciji. Iz principa. Ako jednoga od

njih upitate za mišljenje o nečemu što se jučer dogodilo, on će vam svečano

navoditi mišljenja koja su važila godine 1820, kad su muškarci nosili visoke

ovratnike, vjerovali u sve, a znali nisu ništa. — Kako je dražestan komad što ga

svirate! Volio bih znati je li to Chopin skladao na Majorki dok su valovi mora

pjevali jadovanke oko njegove vile, a morska pjena, nošena vjetrom, prskala u

okna? Kako je to divno romantično. Kakva sreća što nam je ostala bar jedna

umjetnost koja nije puko oponašanje. Ne prekidajte! Večeras sam željan glazbe.

Meni je kao da ste vi mladi Apolon, a ja Marsija 144 koji vas slušam. Imam ja

svojih briga. Doriane, kakve vi i ne slutite. Tragedija starosti nije u tome što je

čovjek star, nego da je još mlad. Kadšto se i sam čudim svojoj iskrenosti. Ah,

Doriane, kako ste sretni! Divna li života što ga proživjeste! Pili ste iz svih izvora,

ugasili svaku svoju žeñu. Slast svakog voća iskusili ste dokraja. Ništa vam nije

ostalo skriveno. A sve je to za vas bilo tek kao zvuk neke melodije. Nije mutilo

vašu mladost, vašu ljepotu. Ostadoste isti.

— Nisam više isti, Harry,

— O da, isti ste. Pitam se kako će teći dalje vaš život. Nemojte ga kvariti

odricanjem. Savršeni ste kakvi ste sada. Nemojte postati nesavršeni. Sada ste bez

mane. Ne tresite glavom: i sami znate da je tako. Uostalom, Doriane, ne

obmanjujte samog sebe. Ni volja ni namjera ne upravljaju našim životom. Život

sačinjavaju naši živci i svaka žilica u nama i stanice koje se polako izgrañuju, u

kojima se kriju naše misli, a strasti nam snivaju svoje snove. Možete misliti da ste

sigurni, i smatrati se za jaka čovjeka. Ali neka slučajna sjenka boje u sobi ili na

jutarnjem nebu, neki osobiti miris, koji vam je nekoć bio drag a koji uskrsava 144

Marsija — prema grčkoj priči: frigijski satir, vještak na fruli, koji se s Apolonom

natjecao; ovaj ga pobijedio i sa živoga oderao kožu. (Prev.) u vama neke pritajene

uspomene, neki stih zaboravljene pjesme, na koji slučajno naiñete, završetak

muzičkog stavka kakva muzičkog komada što ga više ne svirate — vjerujte mi

Doriane, o svemu tome ovisi naš život. Browning145 na jednom mjestu piše o

tomu: ali naša čula i sama to osjećaju. Ima časova kad odjednom osjetim miris lilas

blanc,146 te iznova proživljavam najčudesniji mjesec svoga života. Volio bih,

Doriane, da se mogu s vama mijenjati. Svijet je dizao graju protiv nas obojice, ali

vas je uvijek obožavao. I uvijek će vas obožavati. Vi ste tip čovjeka što ga ljudi

našeg stoljeća traže, ali se boje da ga doista nañu. I ja se upravo radujem što nikada

niste ništa stvorili, nikada isklesali kip, naslikali sliku ili bilo što dali iz samoga

sebe! Život bijaše vaša umjetnost. Vi se podaste glazbi. Vaši dani bijahu soneti.

Dorian ustade od klavira i proñe rukom kroz kosu.

— Da, život moj bijaše divan, Harry — reče sasvim tiho — ali ja više neću i dalje

ovako živjeti. I vi mi ne smijete govoriti sve te neobične stvari. Vi ne znate svu

istinu o meni. A kad biste je znali, mislim da biste mi čak i vi okrenuli leña. Vi se

smijete. O, ne smijte se!

— Doriane, zašto ste prestali svirati? Vratite se za glasovir, pa mi još jednom

odsvirajte onaj nokturno. Pogledajte u veliki medenožuti mjesec gdje lebdi sred

tame. On čeka da ga očarate, i budete li zasvirali, on će se približiti Zemlji. Zar

nećete? E, onda poñimo u klub. Proveli smo čarobno veče, pa neka se čarobno i

završi. U Whiteu 147 ima nekoga koji silno želi da se s vama upozna; to je mladi

lord Poole, Bournamouthov najstariji sin. Već je kopirao vaše kravate, i zamolio

145 Robert Browning (1812—1896) engleski pjesnik; obnovio stil i predmet

engleske lirike; propovijeda evanñelje rada.

146 Lilas blanc (lilà blan) — bijeli jorgovan. (Prev.) 147 White — White's Club;

otmjen londonski klub u ulici St. James. (Prev.) me da ga s vama upoznam. Ima

mnogo šarma, i pomalo me podsjeća na vas.

— Nadam se da ne — odvrati Dorian sa sjetom u očima. — Ali večeras sam

umoran, Harry. Neću u klub. Skoro je jedanaest, a ja bih večeras rano na počinak.

— Ostanite, molim vas. Nikad još niste tako lijepo svirali kao večeras. U vašem

udaranju u tipke bilo je neke osobite miline. Nikada prije nije bilo tako izražajno.

— To je zato što hoću da postanem dobar — odvrati smiješeći se. — Već sada sam

postao malo bolji.

— Za me, Doriane, ostat ćete uvijek isti — nato će lord Henry. — Vi i ja ostat

ćemo uvijek prijatelji.

— Ali jednom ste me otrovali jednom iknjigom. To vam ne bih smio nikada

oprostiti. Harry, obećajte mi da tu knjigu nećete nikada nikomu posuditi. Ona kvari

čovjeka.

— Dragi moj mladiću, zaista ste počeli moralizirati. Još malo pa ćete prolaziti

gradom nalik na one obraćenike i putujuće propovjednike, opominjajući narod

neka se kloni grijeha, u kojima ste vi sami dosad uživali. A vi ste i suviše dražesni

da biste to mogli činiti. Osim toga, to ne bi imalo nikakva smisla. Mi smo to što

jesmo, i bit ćemo to što ćemo biti. A što se tiče one knjige koja truje — toga nema.

Umjetnost nema utjecaja na djelotvornost. Ona ubija želju za djelovanjem. Ona je

na neki divan način jalova. Knjige što ih svijet naziva nemoralnim, jesu one u

kojima se odrazuje njegova sramota. I to je sve. Ali nemojmo sada raspravljati o

književnosti. Navratite sutra. U jedanaest ću izjahati. Mogli biste sa mnom. A

poslije ću vas povesti na lunch kod lady Branksome. Ona je šarmantna žena; i hoće

da čuje vaš savjet o nekim goblenima što ih namjerava kupiti. Doñite svakako. Ili

da poñemo na lunch s našom malom vojvotkinjom? Tuži se da vas u posljednje

vrijeme nikako ne viña. Ili vam je Gladys već dojadila? Mislio sam da će se to

dogoditi. Njezin oštri jezik nervira čovjeka. Dakle, budite u svakom slučaju ovdje

u jedanaest.

— Harry, moram li zbilja doći?

— Svakako. U Parku je sada doista divno. Mislim da od one godine, kada smo se

upoznali, jorgovan nije nikada tako lijepo cvijetao.

— Pa, lijepo. Bit ću ovdje u jedanaest — reče Dorian. — Laku noć, Harry. —

Došavši do vrata, časak je oklijevao, kao da hoće još nešto reći. Zatim uzdahnu i

ode.

XX POGLAVLJE

Noć bijaše divna i tako topla te je ogrtač prebacio preko ruke a svileni šal nije ni

stavio oko vrata. I dok je lagana koraka išao kući, pušeći cigaretu, pokraj njega

proñoše dva mladića u fraku. Čuo je kako će jedan drugome tihim glasom: »To je

Dorian Gray.« Sjeti se koliko bi mu prije laskalo kad bi netko na nj pokazivao,

zurio u nj ili govorio o njemu. No sada mu je bilo već dosadilo to spominjanje

njegova imena. Polovica je draži maloga sela, kamo je u posljednje vrijeme tako

često odlazio, bila u tome što nitko nije znao tko je. Često bi govorio djevojci, koju

je navabio na ljubav, da je siromah, a ona mu vjerovala. Jednom joj je rekao da je

zao, i ona mu se smijala i odgovorila da su zli ljudi uvijek vrlo stari i vrlo ružni.

Kako se samo smijala! Smijeh joj bješe nalik na drozdovo pjevanje. Pa kako je

dražesna bila u svojim pamučnim haljinicama i velikim šeširima! Bila je sasvim

neuka, ali je imala sve ono što je on bio izgubio.

Stigavši kući nañe slugu gdje čeka na nj. Pošalje ga da legne, a sam se izvali na

divan u knjižnici, te poče razmišljati o svemu onome što mu je lord Henry govorio.

Zar je doista istina da se čovjek nikada ne može promijeniti? I on osjeti divlju

čežnju za neokaljanom čistoćom svoga dječaštva — poput ruže bijelog dječaštva,

kako Henry bješe jednom rekao. Znao je da je okaljao samog sebe, da je duh svoj

nagrdio pokvarenošću, a maštu nadahnuo grozom; da je na druge vršio loš utjecaj, i

da je u tom nalazio neko jezivo uživanje; i da je od svih života, što ih je kroz

godine upoznavao, njegov bio najljepši, koji je i najviše obećavao, a on ga bješe

sramotno izopačio. Ali, zar je sve to zauvijek upropašteno? Zar za nj više nema

nikakve nade?

Ah, strašna li trenutka gordosti i strasti kad je zaklinjao nebesa da njegova slika

ponese breme njegovih dana, a njemu sačuva nepomućenu čistoću vječne mladosti!

I baš to je skrivilo sve nesreće njegova promašenoga života. Bilo bi bolje za nj da

ga je poslije sagrešenja brzo stigla neminovna kazna. Jer svaika kazna sadrži u sebi

i očišćenje od grijeha. I molitva, kojom se čovjek obraća najpravednijem bogu, ne

bi smjela glasiti 'i oprosti nam duge naše', nego 'o, kazni nas, bože, za nepravde

naše'.

Ono ogledalo s neobičnom rezbarijom, koje mu je lord Henry poklonio prije

mnogo godina, stajaše još uvijek na stolu, a kupidoni bijelih udova, što su ga

okružavali, smijali se i sada, baš kao davno nekoć. Uze ga u ruke, kao što je to

učinio one jezovite noći kad je prvi puta primijetio promjenu na kobnoj slici, te se

prestravljenim i suznim očima zagleda u njegovu glatku površinu. Jednom mu je

netko, koji ga je silno ljubio, napisao ludo pismo, što se završavalo riječima: 'Svijet

se izmijenio, jer je tvoje tijelo načinjeno od bjelokosti i zlata. Crte tvojih usana

ispisuju novu povjesnicu svijeta.' Opet mu padoše na um te riječi, i on ih je

neprestance ponavljao. Sada mu odjednom omrznu vlastita ljepota, i tresnuvši

ogledalom o pod zgazi ga nogama u srebrno iverje. Njegova ga je ljepota

upropastila, vlastita ljepota i mladost, za koju se molio nebesima da mu je

sačuvaju. Da nije bilo te ljepote i mladosti, možda bi mu život ostao neokaljan.

Ljepota bijaše za nj tek obrazina, a mladost ruglo i podvala. Sto je već mladost u

najboljem slučaju? Zelene, nezrele godine, godine plitkih hirova i bolesnih želja.

Zašto je nosio njeno ruho? Mladost ga je upropastila!

Bolje i ne misliti na prošlost. Tu se ništa više nije dalo izmijeniti. Sada je morao

misliti na se i na svoju budućnost. James Vane ležao je sakriven u nekom

bezimenom grobu na selbyskom groblju. Alan Campbell ustrijelio se jedne noći u

svom laboratoriju, a da nikom nije odao tajne koja mu je bila narinuta. Uzbuñenje

koje je sada vladalo zbog nestanka Basila Hallwarda, ubrzo će nestati. To je

uzbuñenje već sada jenjavalo. Nije mu prijetila nikakva opasnost. A nije ga toliko

morila ni misao na smrt Basila Hallwarda. Najviše ga je mučio osjećaj polaganog

umiranja njegove vlastite duše. Basil je naslikao portret koji mu je uništio život. To

mu nije mogao oprostiti. Taj je potret bio svemu kriv. Basil mu je rekao stvari koje

su bile nepodnošljive, a on ih je ipak strpljivo podnio. Umorstvo je bilo čin izvršen

u ludilu jednoga trenutka. Što se tiče Alana Campbella, njegovo je samoubojstvo

bilo djelo vlastite volje. On sam je tako odlučio. Njega se to nije ticalo.

Nov život! To je on želio. Na to je čekao, nema sumnje, da je već počeo živjeti

novim životom. Bilo kako mu drago, ipak je poštedio jedno nevino stvorenje.

Nikad više neće nevinost dovoditi u napast. Želio je da opet bude dobar. Misleći o

Hetty Merton, poče se pitati da li se portret u zaključanoj sobi nije promijenio. Ta

sigurno više nije tako grozan kao što je bio. Bude li odsele živio čistim životom,

možda mu uspije da sa svoje slike zbriše svaki trag ružnih strasti. Možda su s nje

već iščezli svi tragovi opačine. Poći će pogledati.

Uze svjetiljku sa stola i odšulja se gore. Kada je otkračunao vrata, radostan mu

osmijeh ozari neobično, mladoliko lice i načas zatitra oko njegovih usana. Da, on

će postati dobar, i ona grozna slika koju je krio pred svijetom, neće ga više

užasavati. I bi mu kao da je već svalio sa sebe svoj teški teret.

On mirno uñe i po staroj navadi zatvori vrata za sobom, a zatim povuče grimizni

zavjes sa slike. Krik bola i bijesa vinu mu se iz grudi. Nije vidio nikakve promjene

osim izraza lukavstva u očima, a oko usana iskrivljenu boru licemjerstva. Slika

bijaše odurna — još odurnija, ako je to moguće, nego prije — a grimizna rosa koja

je prljala ruku kao da je postala još svjetlija, nalik na netom prolivenu krv.

Uzdrhta. Da li je iz puste taštine izvršio ono jedno jedino dobro djelo? Ili je samo

htio osjetiti novu neku duševnu senzaciju, kao što mu se lord Henry narugao

smijući mu se u brk? Ili ga je na to nagnala strast, koja nas ponekad navodi da

učinimo nešto što je plemenitije od nas samih? Ili možda sve to skupa? A zašto su

one crvene mrlje postale veće nego što su bile? Poput strašne bolesti zahvatile su i

smežurane prste. Bilo je tragova krvi i na naslikanim nogama, kao da je odozgor

kanula na njih — a i na ruci koja nije držala nož, bilo je krvi. Priznati? Je li to

značilo da mora priznati? Da se sam javi vlastima pa da bude smaknut? Zasmija se.

Osjećao je svu čudovišnost same rte pomisli. Osim toga, da i prizna, tko bi mu

povjerovao? Nigdje nije bilo nikakva traga od ubijenoga. Sve su njegove stvari bile

uništene. Ta on sam je sve ono što je ostalo dolje, spalio. Svijet bi naprosto rekao

da je poludio. A kad bi uporno ostao kod svoje priče njega bi naposljetku

zatvorili... Pa ipak, dužnost mu je nalagala da prizna, da se javno izvrgne ruglu i

sramoti, da javno okaje svoj grijeh. Ima boga, koji nas poziva da priznamo svoje

grijehe i zemlji i nebu. Što god on činio, ništa ga ne može očistiti od grijeha dok

sam ne prizna svoj grijeh. Svoj grijeh? Sleže ramenima. Smrt Basila Hallwarda on

nije smatrao za nešto tako strašno. Sada je pomišljao na Hetty Merton. Jer lažno

bješe ogledalo — ogledalo njegove duše — u koje je gledao. Taština?

Radoznalost? Licemjerstvo? Zar je samo to bilo u njegovu odricanju? Pa ipak, bilo

je još nečega. Barem je on to mislio. Ali tko bi to znao? ... Ne, ničega više nije

bilo. Poštedio je iz puste taštine. U svom licemjerstvu stavio je na lice obrazinu

dobrote. Iz radoznalosti htio je da okuša osjećaj samozataje. Sada je sve to i sam

uvidio.

Ali zar da ga to umorstvo progoni kroz cio život? Zar će uvijek nositi breme svoje

prošlosti? Ili mora doista sve priznati? Nikad! Ostao je samo jedan jedini dokaz

protiv njega. Taj dokaz bijaše — sama slika. Nju mora uništiti. Zašto je tako dugo

čuvao? Nekoć je uživao u tome da je promatra kako se mijenja i stari. U posljednje

vrijeme nije više uživao u tome. Zbog nje mu noću san nije dolazio na oči. Kada bi

nekamo otputovao, strahovao je da je ne gledaju tuñe oči. Ona je sjetom ugušivala

njegove strasti. Sama pomisao na nju zagorčavala mu je mnoge trenutke radosti.

Ona ga je tištala kao savjest. Da, ona je bila njegova. Savjest. On će je uništiti.

Ogleda se te spazi nož kojim je probo Basila Hallwarda. On ga je često čistio, te

sada nije ostalo na njemu ni najmanje mrlje. Sjao se i blistao. Kao što je taj nož

ubio slikara, neka sada ubije i njegovo djelo, i sve što ono znači. Taj će nož ubiti

prošlost, a kad ona bude mrtva — on će biti slobodan. Neka taj nož ubije njegov

čudovišni život duše, pa kada zauvijek nestanu one strašne zlokobne opomene, on

će se napokon smiriti. Zgrabi nož i zari ga u sliku.

Oču se krik i štropot pada. Taj samrtnički krik bijaše tako strašan te se služinčad,

prestravljena, trže oda sna i svi pohitješe iz svojih soba. Dva gospodina, koja su u

taj čas prolazila trgom, zastadoše i pogledaše u veliku kuću. Poñoše dalje, dok ne

naiñoše na stražara te se s njim vratiše. Stražar nekoliko puta pozvoni, ali se nitko

ne javi. Osim rasvijetljena prozora na potkrovnici, sva je kuća bila u mraku. Nakon

malo vremena, stražar se udalji te stade pod susjedni svod da promatra.

— Stražaru, čija je to kuća? — upitat će stariji gospodin.

— Gospodina Doriana Graya — odvrati stražar.

Pogledaše se smijuckajući se, te poñoše svojim putem. Jedan od dvojice bijaše ujak

sira Henryja Ashtona.

Unutra, u prostorijama za služinčad, napol obučene sluge šaptom su razgovarali.

Stara je gospoña Leaf plakala i lomila ruke. Francis bijaše blijed kao smrt.

Poslije nekih četvrt sata dozove kočijaša i jednog lakaja, te se odšulja gore. Kucali

su na vrata, ali se nitko ne odazva. Stadoše dozivati. Muk i tišina. Naposljetku,

pošto su uzalud kušali obiti vrata, uspeše se na krov, pa odanle skočiše na balkon.

Staklena vrata brzo popustiše: zasuni bijahu stari.

Kad uñoše, ugledaše na zidu divni portret svoga gospodara, kao što su ga

posljednji put vidjeli, u jeku mladosti i ljepote. Na podu ležaše mrtvo tijelo čovjeka

u fraku, s nožem zabodenim u srce. Lice bijaše uvelo, puno bora i odvratno. I tek

kad pogledaše u njegovo prstenje, oni ga prepoznaše.